Teško se oteti dojmu da katolički narod u Bosni proživljava jedno od najtežih vremena u svojoj povijesti. U pitanju nije samo njegov ostanak i opstanak na ovim prostorima – što je tema za sebe – nego još više zabrinjava jedna duboka duhovna kriza kojoj također svjedočimo diljem svijeta.
Piše: fra Damir Pavić
U takvim trenucima malaksalosti i suočenja s različitim križevima najgora moguća varijanta za vjernika je gledati sve crno, pomisliti da se ne može učiniti ništa, pobjeći iz zavičaja, te prepustiti se da nas rijeka suvremenih iskušenja nosi u more nevjere i očaja. Stoga je potrebno, govoreći jezikom vjere, svrstati se u bojne redove i upustiti se u duhovnu borbu.
Kroz duga stoljeća teških izazova, u nastojanju da očuvaju katoličku vjeru naroda s kojim su uvijek bili duboko povezani – osobito u vrijeme turskoga zuluma – bosanski franjevci nikada nisu uzmicali u toj duhovnoj borbi. Ta milost ustrajnosti u borbi potrebna je i danas.
O njoj svjedoče brojni franjevci na terenu, pokušavajući na različite načine, u svakodnevnom pastoralu, učvrstiti malaksalu vjeru naroda, ohrabriti ih da olako ne napuštaju rodnu grudu te potičući ih da s pouzdanjem u Boga žive vjeru na zemlji natopljenom krvlju svojih predaka.
Stoga, osnovna zadaća nas svećenika i redovnika u izazovima današnjice, sastoji se u tome da samima sebi, ali i našem narodu, neprestano otvaramo oči vraćajući se jedinom mogućem, vjerničkom rješenju: vjerodostojnom življenju Evanđelja i zdravoj tradiciji katoličke vjere, tj. onome što je naš narod, kroz dugu povijest krvavog svjedočenja za vjeru, sačuvalo na ovim prostorima.
Na tragu rečenoga, bosanski franjevci su razmišljali na koji način – uz onaj redoviti župni pastoral – odgovoriti na suvremenu krizu vjere, pronaći nove oblike evangelizacije te tako pružiti dodatnu duhovnu potporu i utjehu našim vjernicima?
Najlogičnije rješenje bilo je oživjeti u našoj Provinciji izvorni franjevački projekt, prakticiran i od drugih franjevačkih zajednica u svijetu. Riječ je o Franjevačkim pučkim misijama. Sam naziv govori o čemu se ovdje radi.
Riječ franjevački upućuje na povratak izvorima franjevačkog poslanja, a to je oduševljenost evanđeljem Isusa Krista. Kao što je sv. Franjo u ono vrijeme smisao svoga života i izlaz iz duboke krize Crkve pronašao u vraćanju čistom nauku evanđelja, taj isti, uvijek trajni recept, treba ponuditi i današnjem čovjeku.
Stoga i naziv pučke, točnije govor upućen narodu Božjem, kojeg je potrebno odvratiti od napasti da rješenja u životnim iskušenjima i izazovima traži mimo evanđeoske riječi.
Tu zadaću da neprestano podsjećaju na neprolaznost Isusove riječi ostvaruju franjevci svih naraštaja, poslani narodu naviještati ohrabrujuću i spasonosnu evanđeosku riječ. Stoga i naziv misije, što zapravo znači poslanje, trajna zadaća evanđeoskog navještaja.
Tako je u 2018. godini započelo održavanje Franjevačkih pučkih misija. Skupina fratara Bosne Srebrene, na čelu s koordinatorom, preuzela je brigu održavanja Franjevačkih pučkih misija u nekoliko župa povjerenih franjevcima. Na raspolaganje su stavljeni i franjevački bogoslovi.
Ostavljeno je da se dužina trajanja misija i broj misionara propovjednika određuje po veličini i potrebama župe, a misije se imaju organizirati uoči patrona župe ili u drugom dijelu godine, npr. u Korizmi ili Adventu.
Program franjevačkih pučkih misija sačinjavaju: zajednička molitva časoslova s okupljenim narodom, vrijeme za razgovor i svetu ispovijed, prigodne kateheze, slavlje svete mise, klanjanje Isusu, svjedočenja, susreti s djecom i mladima, obilazak bolesnih i nemoćnih, posjeti vrtićima, školama, bolnicama, domovima za stare i nemoćne, zatvorima…
Ove misije, budući da su u njih uključeni i franjevački bogoslovi, imaju također za cilj promovirati i duhovna zvanja među mladima. U 2018. godini, uz blagoslov vrhbosanskog nadbiskupa i provincijala Bosne Srebrene, projekt Franjevačkih pučkih misija je, Bogu hvala i slava, uspješno realiziran već u tri župe koje opslužuju franjevci Bosne Srebrene: u Varešu, Donjoj Tramošnici i Kiseljaku.
Koncem mjeseca listopada ove godine predviđeno je također održavanje pučkih misija u župi Livno. Za nadati se da će se ovaj hvalevrijedni način nove evangelizacije, naslonjen na izvornu franjevačku karizmu, nastaviti i u godinama koje su pred nama. A sve Bogu na slavu i na spasenje duša!
Generalno govoreći, Livno konačno treba vratiti Livnjacima, osloboditi ga iz šaka korumpiranih pojedinaca koji su ga pretvorili u privatni posjed u kojemu su sebe ustoličili za gospodare života i smrti, koji su si dali za pravo odlučivati o našim životima ništa ne pitajući stanovnike.
U uredu Županijske neovisne liste, u subotu 15.2.2020., održan je sastanak na kojem se razgovaralo o aktivnostima i pripremama za lokalne izbore 2020. godine za grad Livno.
Na tom sastanku formiran je Izborni stožer koji će voditi sve aktivnosti Županijske neovisne liste vezane za predstojeće lokalne izbore.
Također, definirane su smjernice vezane uz izradu konačne verzije Izbornog programa za mandatno razdoblje 2020.-2024. te smjernice o načinu izbora kandidata za izbornu listu i kandidata za gradonačelnika.
Kako se Županijska neovisna lista zalaže za korjenite promjene u političkom životu kao i u samom načinu vođenja i upravljanja gradom Livnom tako će za ove lokalne izbore nastojati okupiti one koji dijele naše poglede na sadašnje stanje i podržavaju našu viziju u kojem pravcu ovaj grad treba ići.
Generalno govoreći, Livno konačno treba vratiti Livnjacima, osloboditi ga iz šaka korumpiranih pojedinaca koji su ga pretvorili u privatni posjed u kojemu su sebe ustoličili za gospodare života i smrti, koji su si dali za pravo odlučivati o našim životima ništa ne pitajući stanovnike.
Oduzeli su nam čak i mogućnost da imamo slobodne i poštene izbore pa je osmišljavanje načina organiziranja izbornih krađa postao najvažniji segment njihovog izbornog programa.
U Izbornom programu Županijske neovisne liste poseban naglasak je na promjeni društvene klime, političkoj odgovornosti izabranih predstavnika, potpunoj transparentnost i otvorenosti svih gradskih struktura, novom načinu djelovanja gradonačelnika i gradske administracije po uzoru na zapadnoeuropske gradove.
Prioritet svih prioriteta u programu je razvoj i poduzetništvo, rad na privlačenju investicija, dobivanju novčanih poticaja putem različitih fondova, a sve u cilju otvaranja novih radnih mjesta i zapošljavanja.
Kod sastavljanja izborne liste za Gradsko vijeće vodit će se računa o tome da potencijalni kandidati do sada nisu aktivno sudjelovali u radu bilo kojeg političkog subjekta.
Zauzet je stav da one osobe koje su sudjelovale u kreiranju političkog okruženja u Hercegbosanskoj županiji i gradu Livnu u proteklom razdoblju, a koje nije uopće dobro, ne mogu biti na listi Županijske neovisne liste ili eventualne koalicije.
Osobe koje su dio problema ne mogu biti dio rješenja. Navedeni zaključak za listu za Gradsko vijeće vrijedi i za kandidata za gradonačelnika.
Stoga i ovim putem pozivamo sve vas koji smatrate da je konačno sazrjelo vrijeme da ovaj grad postane svoj, stane na svoje noge i prodiše punim plućima, pridružite nam se.
Livanjski divlji konji – tko ih još nije vidio, tko im se divio, pa i ovih hladnih zimskih dana, oni su tu nedaleko od planinskog prijevoja Borova glava gdje ih je dotjerala hladna Livanjska bura.
Livanjski sir je najveći livanjski brend, pogotovo onaj autohtoni kojeg po staroj recepturi proizvode mali proizvođači.
Riječ je o izuzetno traženom i cijenjenom proizvodu čiju kvalitetu je prepoznala i Agencija za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine koja je izdala rješenje o zaštiti njegove izvornosti, a što je za njegovu daljnju proizvodnju izuzetno važno.
Proizvođači livanjskog autohtonog sira konačno su dobili ono što su u cilju vlastitog opstanka godinama tražili – zaštitu izvornosti svog proizvoda. Riječ je o rješenju Agencije za sigurnost hrane BiH, koje je stiglo na adresu Udruge proizvođača autohtonog livanjskog sira „Cincar“.
“Ja vidim u ovome budućnost, s tim da moramo vratiti proizvodnju u prvobitno stanje, jer zadnjih godina smo osiromašili sa stadima, mnogo je stada uništeno, ali evo ja se nadam, s ovim projektom, da će se vratiti, da ćemo krenuti ka boljem putu”, kazao je Jozo Baković, predsjednik Udruge proizvođača autohtonog livanjskog sira.
Nakon dobivene zaštite i formiranja zadruge, proizvođačima livanjskog autohtonog sira sada se širom otvaraju vrata i europskog tržišta. Šverceri, posredstvom kojih je sir odlazio mahom u Dalmaciju, sada ostaju bez zarade
“To su dobri pokazatelji da idemo u pravom smjeru i da se mali proizvođači trude očuvati svoju proizvodnju i dati joj zasluženu vrijednost. Ja se nadam da će taj proces dovesti do povećanja vrijednosti njihova proizvoda, a nadam se i da će se sve razine vlasti uključiti da podrže takve proizvode”, naglasio je ministar poljoprivrede Hercegbosanske županije Ivica Brešić.
U postupku dobivanja zaštite izvornosti livanjskog autohtonog sira proizvođačima su itekako veliku financijsku i tehničku pomoć pružili Uprava Grada Livna i češka Razvojna agencija.
Zbog provedbe ovrhe nad Agencijom za privatizaciju Hercegbosanske županije (HBŽ) djelatnici te agencije ostali su bez plaća za listopad, studeni i prosinac 2019. godine, a sve je izvjesnije da će bez plaće ostati i za siječanj 2020.
Vršitelj dužnosti ravnatelja agencije Ivica Bodulušić izjavio je kako je od svog imenovanja, od prije četiri godine, naslijedio dug oko 140 000 maraka, prouzrokovan radom prijašnjeg vodstva agencije.
“Vlada Hercegbosanske županije je u mom mandatu do današnjeg dana intervenirala prema agenciji u dva navrata s po 35 000 maraka i 10 000 maraka, što je pak bilo nedovoljno i stvorilo veliku dubioze u radu agencije”, kazao je Bodulušić.
Po sistematizaciji, kako ističe, u agenciji može raditi maksimalno 16 djelatnika, a trenutno je uposleno 9 djelatnika.
On je kazao kako je u komunikaciji s ministrom gospodarstva Milošom Baukom i premijerom Vlade HBŽ Ivanom Jozić u svrhu pronalaska rješenja koje bi dovelo do normalizacije u radu agencije na dulje razdoblje. Smatra kako se u rad agencije treba uključiti i cijela Vlada HBŽ, jer je ona osnivač.
Ministar gospodarstva Hercegbosanske županije (HBŽ) Miloš Bauk potvrdio je Bodulušićevu priču da radnici Agencije za privatizaciju nisu primili plaće za spomenuto razdoblje, rekavši kako je to Ministarstvo tijekom 2019. godine uplatilo na račun agencije 240.000 maraka u jednakim mjesečnim tranšama u iznosu od 20.000 maraka, što je, veli, više nego dovoljno za plaće svih zaposlenih u Agenciji za privatizaciju za tu godinu.
Po njegovim riječima, Ministarstvo gospodarstva u svom proračunu nema planirana sredstva za vrstu troškova kao što su ovrhe agencije za privatizaciju i jedini način je da se ta sredstva osiguraju iz tekuće rezerve.
“S obzirom da proračun nije usvojen i na snazi je odluka o privremenom financiranju, ta sredstva Vlada se ne može osigurati dok se ne usvoji proračun za 2020. godinu”, poručio je ministar Bauk.
Također je naveo kako Agencija za privatizaciju treba da podnese financijsko izvješće za 2019. godinu i plan i program rada za 2020. godinu Upravnom vijeću agencije, pa zatim Vladi HBŽ-a.
“S obzirom da je Upravnom vijeću istekao mandat, Ministarstvo gospodarstva je uredilo prijedlog odluke o imenovanju privremenog upravnog vijeća koja bi se trebala naći na dnevnom redu sljedeće sjednice Vlade HBŽ-a i istovremeno kreće u proceduru izbora i imenovanja stalnog Upravnog vijeća kako bi omogućili agenciji normalno funkcioniranje”, kazao je ministar.
Agencija za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine objavila je specifikacije prehrambenih proizvoda koji su u proceduri registracije naziva zaštićenom oznakom podrijetla, odnosno zaštićenom oznakom geografskog podrijetla, prenosi Radiosarajevo.ba
Zahtjevi su podneseni za Visočku pečenicu, Livanjski sir i Nevesinjski krumpir (zahtjev za registraciju naziva zaštićenom oznakom geografskog podrijetla) te livanjski izvorni sir (zahtjev za registraciju naziva zaštićenom oznakom podrijeta).
U izjavi Džemil Hajrić, ravnatelj Agencije za sigurnost hrane BiH kaže da je kompletiran zakonodavni okvir i da su se sada stekli uvjeti da BiH može krenuti u proces zaštite svojih proizvoda, u skladu sa standardima Europske unije
Objasnio je da su zahtjevi za prva četiri proizvoda objavljeni u Službenom glasniku BiH, čime je započeo rok od dva mjeseca za ulaganje prigovora.
Nakon toga bi trebali dobiti konačna rješenja i oznake za svoje proizvode. Objašnjava da povjerenstvo provodi proceduru, ali vjeruje da će ovi proizvodi dobiti dozvole, jer su aplikacije kvalitetno pripremljene.
“Kada se okonča procedura u BiH, stiču se uvjeti da im se isti proces prizna i na razini Europske unije. To daje našim proizvodima dodatnu vrijednost i mogućnost da nađu nove kupce, po boljim cijenama”, kaže Hajrić.
Dodaje da postoji još nekoliko proizvođača i udruženja koja su formirala klastere i koji također namjeravaju zaštiti svoje proizvode. Koji su to, za sada ne može govoriti, dok ne podnesu formalnu prijavu.
“Ne mogu govoriti koji su to proizvodi, ali najvjerovatnije je da će ih u ovoj godini biti još dva-tri”, kaže Hajrić.
18.02.2020. godine na godišnjicu pogibije Ante Perića Šobe, najmlađeg poginulog branitelja, služena je sveta misa u Memorijalnom centru u crkvi sv. Jure u Donjim Rujanima (Livno).
Uz mještane bili su nazočni “Bušići” iz Jajca, Uskoplja, Posušja, Širokog, Tomislavgrada i Livna. Crkva je bila dupke puna.
Poslije mise obitelj i Bušici upričili su druženje u DOMU HRVATSKIH SNAGA U D. Rujanima. U Nedjelju je izaslanstvo išlo u Uskoplje na mjesto pogibije Ante Perića.
18. veljače 1994. godine u Uskoplju “Ciganske Livade” svoj život na oltar Domovine položio je Ante (Ivana) Perić – ŠOBO iz Donjih Rujana (Livno). Pripadnik 2. pješačke bojne ABB. Ante je rođen u Livnu 22. lipnja 1975. godine, napušta srednju školu i priključuje se postrojbama HVO-a.
Iz obitelji Perić su osim pokojnog Ante “BUŠIĆI” bili i otac mu Ivan i brat Stipo svi pripadnici 2. bojne.
Otac Ivan je preminuo nedugo nakon sinove pogibije “SRCE NIJE IZDRŽALO TUGU ZA POGINULIM SINOM”.
Ante i Ivane laka vam bila ova Hrvatska zemlja. POČIVALI U MIRU BOŽJEM
ANTE PERIĆ-ŠOBO
22.06.1975. – 18.02.1994.
Pokojnog Šobu sam poznavao praktički od rođenja. Bio je točno godinu dana stariji od mene. Od malih nogu bio je osobenjak. Neke babe iz Rujana bi rekle da je bio malo življe dite, dok bi druge kazale da je bio “đavo pod ‘aljinom”.
Potući se sa trojicom ili četvoricom ispred škole, popeti se na najviše drvo u selu ili skočiti u majden na glavu, premda ni sam nije tada znao zna li plivati ili ne. Nogomet ispred škole, gađanje kestenjem ujesen kod Maračinog vrtla.
Najprije Maljančani i Avlijaši protiv Podastrančana, a onda obračun Maljančana i Avlijša. Mi bi, Avlijaši, redovno izvlačili deblji kraj iz razloga što su Maljančani u svojim redovima imali Šobu.
Prepirke kome pripadaju Tomišići, Avliji ili Maljanima. To Šobe nije bilo briga. Mogao je on istući i jedne i druge i treće. Nije važno.
Kad je jednog dana trebalo stati odlučno na branik Domovine Šobo staje među prvima kao golobradi dječak (babe bi rekle grišno dite). Upravo to ‘grišno dite’ ili golobradi dječak kako hoćete, iskazuje najveću ljubav prema svom narodu, najveće viteštvo i junaštvo polaganjem svojega života na oltar domovine, koju je ljubio iznad svega.
To je bio naš Šobo. Dragi prijatelju, sretno je bilo djetinjstvo provedeno s tobom. Neka ti je laka hrvatska gruda koju si branio i volio više od života.
Mario Topić
Malo je i Livnjana i Brinjana koji su pješačili do brojnih malih izvora potoka Brine. Samo ljubitelji proplanaka iznad istočnih livanjskig gajeva znaju da su izvori orlovačkog potoka po padinama ispod Kruške kamene grede.
U blizini izvora su obiteljska imanja: Buča, Jeleča, Ćitaka, Ormana, Jagodića, Duvnjaka i Grgića. Na toj oazi nikle su i nove vikendice, pa tamo odlaze Durani, Terzići, Hoze i još neki ljubitelji mira i tišine.
Iz više nejakih Izvora rađa se potok Brina, a može se reći da se rađa i ispod dva u stijenama probijena klanca. Poslije velikih kiša kroz te kamene klance poteče voda s Kruga i bude mutna, kao Bukovača što provali iznad strmih visokih stijena Crvenica.
Nekad su u ljetnje dane kroz kruške klance na Kruško polje odlazli kosci i kupelice gornjopoljskih livanjskih sela, odlazili na planinske strme i ravne livade, dolce i uvale, a kroz klance su stizali vuci što bi zimi vijali iznad Kruških greda.
Odlaskom ljudi u pečalbarenje, neizvjesnim iseljavanjem stiglo doba kad tim opasnim klancima još samo pojedini čobani gaze i gone stoku na krušku ispašu. Umirovljena prosvjetna djelatnica Marija Sučić se sjeća da je, dok je pohađala osnovnu školu i povremeno čuvala ovce po Orlovači i na Kruzima, izbrojila na padini Ćitakovog imanja petnaest malih izvora, a da ih je bilo i na drugim mjestima ispod tog dijela Kruških greda. Spominjala je Marija da su Buče imale svoj obiteljski izvor vode i zvali ga Kućno vrilo.
Orlovački potok grade i vode što dotiču s Bučinih, Jelečevih, Jagodićevih, Đuranovih i Duvnjakovih okrajaka. Ispod Kruških greda još postoji nekoliko korita za napajanje stoke. Ispod Kasalovog klanca i kod Krkinih košara. je slab, ali stalan izvor Slavčić i Slavčića korito. Nikad ne presuši.
Izvori ispod Kasalovog klanca i ispod davne ilirske utvrde stvaraju sjeverni potok Brina i on se ispod terena Slatke gorice spaja sa znatno dužim orlovačkom potokom Brinom. Sve vode sjevernog i istočnog potoka nisu dostatne da Brina teče i ljeti.
Mali brinjski izvori pune i dva mala bazene, pa sjeverna Brina puni bazen iznad tvornice cementa, a istočna Brina puni bazen na Begovači. Cijevi iz begovačkog bazena još uvijek odvode vodu do begovačkih kuća Tokića, Maglica i Grgića, a cijevi tvorničkog bazena su odavno začepljene i zapuštene.
Kad oba brinjska potoka nabujaju, Brinjani kažu kad nadođu, oni u gradu na noge digne žitelje donjegradskih kuća, jer poplavi ulicu i prostor ispred hotela Park. Ponekad ujedinjeni razaraju i trgaju i asfalt i brza voda teče ulicom pored autobusnog kolodvora, teče sve do Brdarevog mlina i gradske pekare.
Ako se prati cijeli njegov tok, tad je vidljivo da je tijekom mnogih tisućljeća i mnogih oluja na mnogim mjestima pokazao snagu i ponegdje napravio i petnaestak metara duboku sutjesku.Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća potok Brina je posve izgubio na snazi i od tada se rijetko dogodi da ne presuši i zimi.
Devedesetogodišnji orlovački starosdjedilac Vlado Gradina je, u vrijeme proslave završetka drugog milenija, pripovijedao o brinjskom potoku i na svoj način objašnjavao gubitak vode. Po njegovom mišljenju, krivi su ljudi i otvoreni.
U vrijeme kad je bio u punoj muževnoj snazi Vlado je radio u poduzeću koje je vadilo i drobilo kamen kamenolomi na Begovači. Kamenolom je bio uz gornji tok potoka. Na vađenju i razbijanju orlovačkog kamena tad je utrošeno mnogo eksploziva.
Neki su radnici zaključili da bi se dva izvora ispod dviju stijena mogla proširiti i u njih ugurali dinamit. Eksplozije odjeknule i rastrgale izvorske stijene. Mineri očekivali da će bujica vode poteći i doživjeli iznenađenje. Tek što je nešto jače potekla i njihova očekivanja nagovijestila, izvori presušili. Povukli se u zemlju.
Mineri nisu znali da se kraška voda plaši miniranja i da se od bučnih eksplozija sklanja. Od tada velike vode u potoku budu samo u vrijeme posve velikih kiša i u vrijeme kad se tope snjegovi.
Potok cijelom dužinom svoga toka razdvaja Orlovaču i dijeli ju na plodniju desnu i neplodniju lijevu stranu. Svi gajevi, pašnjaci, livade i njive na desnoj obali potoka, sve do gradskog katoličkog groblja na Gorici nekad su bile imanje livanjskih begova Firdusa.
Bogati Firdusi su po livanjskim selima imali i druga imanja, a najveće im je bilo u Čelebiću. Više od sto dvadeset godina sva Firdusova imanja su u rukama drugih posjednika. Na desnoj strani, niže od drugog vodopada su Sučića imanja, osam kuća i pojata, gaj, šumarak starih hrasova, podvornice, pašnjaci i velika ravna livada.
Tu su i dvije nevelike podvornice koje pripadaju obiteljima Gradina. Na lijevoj obali potoka je neplodnija orlovačka zemlja i davno građene tri Gradinove kuće i dvije pojate. Jedna novosagrađena zjapi prazna i nedovršena, jer u Gradina više nema muških ruku.
Na jednoj podvornici Sučićeva imanja izrastao je buket od desetak hrastovih stabala i u svako godišnje doba uklapa se u ljepotu livade i oranica. Stotinjak metara istočno od tih hrastova je gustiš drveća i mogile (gomila) najmanje dviju razorenih kuća.
Gustiš žbunja i drveća razorenih kuća se sam obnavlja i buja. Očito je nekad bio zaštita od bure. Živahni starina Vlado pamtio je da su mu roditelji govorili da se ruševinama napuštenih kuća, nitko nije rado primicao, da su pragovi tih kuća suzama natopljeni i da mogu nesreću dozvati. Da su nekad bile kuće čuvenih klesara Radnića, da se pamti da su begovi Firdusi Radniće prevarili i u crno ih zavili.
O Firdusima postoje priče, zapisi, pjesme i razna pamćenja. Posljednji moćni Firdus bio je Firdus II. Ibrahim-beg i osim što je imao više imanja, imao je i tri žene. Dvije je doveo iz drugih mjesta, a jedna bila Livnjanka.
Ta je bila kći uglednog roda livanjskih begova Čizmića i uz njeno ime se dodavala riječ „lipojka“. Najčešće je zvali Lipa Zejneba. Prva dovedena žena je bila iz Ostršca, a druga pašina kći iz Travnika. Sve su one živjele u nebotičnoj peterokatnoj Firdusovoj kuli. Svaka je svoj kat imala.
Dvije Firdusiove njive, livada i dvije kuće na desnoj obali potoka su jedno vrijeme bile Radnića imanje i na njima Bajini dvori. U njima su živjele obitelji čuvenih livanjskih kamenoklesara. Radnići su imali nadimke Baje, jer su bili značajniji od mnogih drugih majstora.
Pouzdano se ne zna jesu li oni livanjski starosjedioci, ili su u doba reformi otomanske vladavine, u vrijeme vjerske tolerancije vratili na prostore s kojih su ranije izbjegli. Jedno je sigurno, a to je da je livanjski kraj bio centar Kliškog sandžaka, a u osamnaestom stoljeću postao granični pojas Turskog Carstva.
S livanjskih prostora stanovništvo je i prije osvajanja Klisa bježalo, naselilo Mravince, a župnici su neke župljane odveli i na otoke i ti Livnjani nikad nisu prihvatili čakavska govorenja. Stigli su neki do ispod Velebita i iza Velebita u blizini rijeke Gacke. Nisu zaboravljali svoje podneblje, pa su se neki izbjegli u povoljnijim prilikama vraćali.
U doba kada je turska azijatska carevina umirala, kad je bila na izdisaju, olabavila je uzde ropstva i tad su se Livnjani masovnije vraćali. Početkom devetnaestog stoljeća nije bilo graničnih sukoba, pa su mnogi davno izbjegli to iskoristili i u livanjski kraj se vratili.
Do Livna je tad stizala i Napoleonova vojska i kod rimskog mosta u Gornjem Žabljaku od Livnjanima suvenire kupovala. Znatan broj izbjeglih Livnjana je ostao po dalmatinskim mjestima, jer se u livanjskom kraju pojavljivala druga nevolja po selima, pa u nekoliko navrata je harala kuga.
Pošto je turska pokrajina Bosna bila najzaostaliji dio Turskog Carstva, pošto je oskudijevala u majstorima svih zanata, njene paše, begovi i kapetani su po uputama sultana rado primali: krojače, kožare, sedlare, samardžije, potkivače konja, mlinare, zidare, tesare, kamenoklisare i kamenoresce, te kolare, puškare i druge zanatlije.
U to vrijeme u livanjski kraj stigli i Baje Radnići, jer su ih Firdusi nastanili u Rapovinama.
Obiteljska priča kamenoklesara i kamenorezaca Radnića govori da su odvajkada imali božjeg dara u oblikovanju kamena, da su bili vrsni zidari i kamenoklesari i da su živjeli i u okolini Sinja i u Bol na otoku Braču.
Nisu bili jedini koji su utočište tražili u tadašnjoj Mletačkoj Dalmaciji. Bježali su od jednog pod okrilje drugog nešto manjeg i podnošljivijeg zla. Radnići su se nakon nemirnih krvavih stoljeća vratili davno ugaslim svojim ognjištima.
Pamti se da je povratnike rodbina po selima rado primala, a neke i poislamila. U naše vrijeme muslimani i katolici Kamberi, Baljci, Jandrići, Mastalići, Žunići, Maslići, Šeremeti, Vrepci, Bulići, Milaci, Torlaci žive s obje strane Kamešnice. Prezimena ih odaju da su istog roda.
Baje su našle utočište i kod sinova Ibrahim-bega II. Firdusa, kod Abdurahman-bega i Muhamed-bega. Ibrahim-begovi sinovi su kao i njihovi predci bili odani sultanu, i koliko se zna, njihova obitelj je odvajkada uživali povjerenje sultanovog divana. Ta begovska obitelj je i prije negoli se poturčila, prije nego su postali muhamedanci imala u Livnu veliko plemićko imanje. Kad su prelazili na vjeru posljednjeg Velikog proroka (a.s) nisu se odmah bili odrekli starog prezimena Rajčić. Zna se iz povijesnih spisa da je jedan Rajčić u šesnaestom stoljeću stekao povjerenje sultana Selima I., da je stekao ugled u Stambolu i da je postao sultanov poslanik u Perziji.
Taj Rajčić je u Perziji upoznao i književna djela velikog perzijskog pjesnika Abu’l-Kasima Firdusa, divio se njegovoj epskoj poemi „Šahnami” (Knjiga kraljeva), postao obožavatelj velikog pjesnika i njegovo ime uzeo za svoje prezime, ‘pofirdusio’ se.
Opčarala ga Šahnama koja slavi staroperzijsku kulturu i vjeru koju je začeo Zaratustra. Po ugledu na slavnog rođaka, na sultanovog poslanika prezime Firdusi su uzeli skoro svi livanjski islamizirani Rajčići, te su tako još bolje čuvali svoja livanjska plemićka imanja i privilegije.
Firdusi su svojoj djeci davali i perzijanska imena, pa je jedan nosio ime velikog junaka iz poeme „Šahnama“, ime Rustema. U petnaestom stoljeću je Abdurrahman Džami predstavljao novu perzijsku kulturu, pa nije za čuditi se da se u Firdusa pojavilo i ime Abdurahman.
Odanost Firdusa sultanima možda je i zbog toga jer je prvi Firdus obožavao i velikog pjesnika Al Šir Navaia. Osmanlijski sultani su poput perzijski na svom dvoru okupljali pjesnike i slikare da ih slave. A Al Šir Navai je primjer kako to valja raditi. U jednoj pjesmi sultanu, onom sultanu koji je i sam pisao pjesme ovako zbori:
„Neka njegova vladavina traje sve dok se nebesa kreću
Neka njegovo mjesto bude prijatelj sreće
Neka njegove riječi daju život
Neka njegova poezija traje vječno
Neka se pupoljak zvijezde rađa na ovom polju
Sve dok se nebesa budu kretala na horizontu
Blago onome kome je on blizak
Kakva je to zvijezda
Kakav je to sjaj i svjetlost
Tko nju traži pronaći će je“
Firdusi su uistinu slijedili misli i poeziju pjesnika Navaia i bili odani sultanima. Sinovi Ibrahim-bega II. Firdusa su pamtili da je zbog odanosti centalnoj otomanskoj vlasti njihov otac, koji je u devetnaestom stolječu bio posljednji kapetan Livna, mogao i glavu izgubiti, a sve zbog toga što je tridesetih godina, u vrijeme kad su sultani Mustafa IV. i Mahmut II. nastavili provoditi nove zakone i nove reforme sultana Selima III.
Reforme su dopuštale kršćanima obnavljati porušene bogomolje i samostane, dopuštao i da grade nove crkve i kapele. Za razliku od nekoliko livanjskih begova, Ibrahim-beg II. je carske zakone svojski podržavao. Zna se da je kao posljednji livanjski kapetan pomogao livanjskom franjevcu fra Lovri Karauli da dođe do prikladnog zemljišta za gradnju i crkve i samostana.
Prikladno zemljište bilo tamo gdje je selo Brina i on ga, kako sam piše, osobno ”begenisao i franim ukesimio (zakupio) za tisuću groša”. O tome je pisao fojničkim starcima i fojničkom gvardijanu. On piše da im je tu zemlju dao, a samostanska kronika Mrtvalj navodi da je pomogao kupiti ga.
U kronici je zapisano i to da je obredniku fra Lovri dao dozvolu da se pored kupljene postojeće obiteljske kuće, pored starog kula-zdanja Sefera Ćaića može i velika pojata napraviti. Zabilježeno je u kronici i to da je agilni svećenik Lovro brzo sagradio veliku pojatu i još brže je u njoj bogoslužje obavljao.
U tu crkva-pojatu mnoštvo je kršćana stizalo, a poslije mise mladići i djevojke bi u kolu iskazivali veselje. Usput valja reći da je ta pojata starija od sto pedeset godina bila u dobrom stanju kad je porušena, a porušena je kad su udareni temelji novog Franjevačkog muzeja.
Ibrahim-bega II. nije uvrijedila fra Lovrina preinaka pojate u bogomolju, ali je velikog Ahmed-bega Ljubunčića i još šestoricu livanjskih begova drugog roda ozlojedilo Firdusovo provođenje reformi, pa su svjesni da po novim carskim reformama kršćani stječu nova prava, a begovi ih gube, i da sami moraju plaćati nove poreze.
Nezadovoljni bili i digli bunu i protiv sultana i protiv njegovih sljedbenika. Ponovili bunu sličnu buni Husein-bega Gradašćevića. Pred bunom se Ibrahim-beg II. spasio bijegom u okrilje kršćanskog cara, te u njegovoj državi dočekao kraj livanjske bune. Pokazalo se da je imao prijatelje i u Sinju i u kraljevskom gradu Petra Krešimira i u Zadru.
Ahmed beg Ljubunčić je bio ponosan na prošlosti svog roda, bio svjestan da su oni nekad zapovijedali velikim sandžakom, da su bili paše, pa prikupio tisuću i pol ratnika, pozvao i tisuću i pol reformama ozlojeđenih Krajišnika i godine 1836. poveo ih u ratni pohod na vezira.
Sultanova vojska to saznala, požurila im ususret i napala ih dok su se na bugojanskim poljanama uz rijeku Vrbas odmarali. Vođa bune Ahmed-beg tad je utamničen, a vojska razoružana. Doskora Ahmed-bega i još desetine begove bundžije posjetio dželat i u travničkoj vezirgradskoj tvrđavi, u dobro čuvanoj tamnici, na novi način bili udavljeni.
Za dva učvršćena stupa između poda i stropa bio je svileni gajtan zavezan, a jedan stup s drškama se mogao okretati i gajtan oko vrata zatezati. Na taj način dželatom je mogao postati i onaj koji se nije odlikovao velikom fizičkom snagom.
I prije smrti Ahmed-bega u Livnu su se mnogi uvjerili da su vladarske sultanove sablje jače i oštrije od pobunjeničkih, jer su u dvije bitke posjekle i vojsku Husein-bega Gradaščevića. Husein-beg pobjegao u Austrougarsku i pomislio da će, ako se preda, biti pomilovan.
Stigao u Beograd i predao se, pa odveden i Istanbul i tamo brzo umro. Sumnja pala da je otrovan i za njegov grob se i ne zna. U to da su sultanove sablje jake uvjerili su se četrdeset godina kasnije i hercegovački ustanici pod vodstvom don Ivana Musića. Hercegovački ustanici i katolici i pravoslavci digli ustanak, sebe su tada zvali Ustašama, a ustanci im ugušeni.
Nakon sloma livanjske bune, u svoje opljačkane dvore vratio se Firdus Ibrahim-beg II. i dosta brzo dvoru vratio sjaj, pa Livnjane poučavao da je uvijek dobro biti uz vladara države.
U starim pisanim ispravama je zabilježeno da su najčuveniji livanjski kamenoklesari, braća Radnići stigavši u livanjski kraj jedno vrijeme živjele pored starostavnog groblja na Rapovinama. Kućni zanat klesanja se u Radnića prenosile s koljena na koljeno.
U devetnaestom stoljeću ti vrsni kamenoklesari su livanjske i duvanjske prostore okitili brojnim nadgrobnim spomenicima, ozidanim česmama, portalima sa stpovima, nadvratnicima, prozorskim okvirima, oltarima, katoličkom i jednom pravoslavnom crkvom, crkvenim kupolama, džamijama, a i svjetovnim građevinama vrijednim divljenja.
U naše vrijeme dok se vode ratovi u arapskim zemljama, u vrijeme arapskih proljeća, neke građevine stare više od sto pedeset godina su još uvijek među najljepšim građevinskim zdanja u, kako kaže narodna pjesma, „prokletom Lijevnu” i okolo njega.
Vjernici triju vjera su za svoja mnogobrojna groblja kod Baja naručivali križeve, krstače, sarkofage, nišane, mezarja i kamene kućne ukrase. Za dvojicu braće Baja govorilo se da je u njima zakopan zadivljujući talent i da su živjeli u socijalno i kulturno razvijenijim sredinama, pročuli bi se kao umjetnicu svjetskoga glasa.
Livanjski Firdusi su znali zbog čega su te nadarene kamenoklesare i zidare nastanili na svojim imanjima, kako onim u Rapovinama, tako i na onima na Brini.
Posljednji veliki Firdus, posljednji dindargradski kapetan Ibrahim-beg II. ne samo da je bio sultanov miljenik, nego je i od predaka naslijedio velike posjede, naslijedio i neboder-kulu, koja je prvi neboder sagrađen na prostoru Zemljice Prkosne od Sna.
Taj neboder-kula je imala visoko prizemlje i još pet katova, pa se pričalo da veće kule ”nejma od mora do Stambola”. Jedan putopisac iz carevine habsburških vladara, iz Unije Sedamnaest Kršćanskih Zemalja, zapisao je da je neboder-kula imala četrdeset i pet prozora. Imala je i podrum tamnicu koju je opjevao veliki pjesnik Aleksa Šantić u pjesmi „Tri Hajduka“ (U po burne tamne noći/Firdus paša iz sna skoči…).
Kad su se majstori Radnići u svom zanatu i u Livnu postali čuveni, oba Ibrahim-begova sina, Abdurahman-beg i Muhamed-beg su naručila da im Baje, da im majstori nad majstorima isklešu obiteljsko groblje u livanjskoj Prikorici i da sagrade mesdžid, da imaju svoju bogomolju, u kojoj se u molitvama Bogu pada na koljena, u, a u kojoj nema altara (oltara).
Kad su sve to zgotovili ugledni begovi su se po sultanovoj carevini hvalili da ljepšeg mezarja, ljepših mezartaša nišana od njihovih nema na cijelom Balkanu. Tu u Firdusovom haremu je pokopana Muhamed-begova žena Uma, pašina kći koju je doveo iz Stoca.
Uma je bila roda Ali-paše Rizvanbegovića, onog paše koji je bio u dobrim odnosima sa svećenicima franciskancima (franjevcima) i pomogao im da dobiju ferman za gradnju crkve na Širokom Brigu, pomogao da im dvije muslimanske obitelji poklone crkvi svoje njive pored starog groblja.
Firdusi su hvalili svoje majstore i usput napominjali da u sultanovoj carevini nema ni većeg, ni ukrašenijeg sarkofaga i nadgrobnog križa od onoga što su ga sagradili i postavili na grob čuvenog svećenika liječnika, ranarnika i kirurga Mihovila Sučića. U tim tvrdnjama bili su posve u pravu, jer o majstorluku velikih kamenoklesara i zidara to govore njihova djela.
Uz nišan Firdusa Abdurahman-bega još uvijek netko spomene kako je tragično glavu izgubio. Priča kaže da je jednog ljetnog dana, kada ilindanske vrućine mame ljude na riječne obale, a strastvene lovce u šume, bega u lovu zadesila zla kob.
S društvom otišao u lov na srne i poginuo. Ne zna se je li poginuo od životinjskog oštrog roga, jal od divlje svinje i njenog velikog kljova, ili od noža, a zna se da su mu prsa bila probodena. Za njim tugovale dvije žene, te kći Đula i sin Ali-beg, a majstori Baje mu isklesale nadgrobni znamen, isklesali lijepo mezarje i najljepši nišan u livanjskom kraju.
O Bajama, o majstorima pristiglim s mora dugo se s divljenjem pričalo, a i sućut osjećala. Za Radniće se govorilo da su stigli s mora. Mnogi su se čudom čudili činjenici, kako su dvojica Baja u vrijeme Firdusa, ti majstori nad majstorima, ti nekad brinjski kamenoresci i kamenoklesari, koji nisu znali ni čitati, niti se metrima, niti centimetrima služiti, stvarali tako vrsna djela, djela puna sklada i simetrije.
Sve njihove mjere bile su njihove oči i precizno odrezani štapovi različitih dužina. Gotovo sva ostvarenja velikih neimara još čekaju ocjene stručnjaka, a svakom Livnjaninu i putniku namjerniku otme se uzdah pred onim što još nije nestalo.
Zapamćeno je da se majstor Mate sam sebi divio, ponosio se svojim klesanjem, pa je vodio članove svoje obitelji da uživaju u njegovim ostvarenjima. Iz samo njemu znanih razloga, on sam je najviše cijenio ono što je uradio u crkvi u Vidošima.
Ta njegova VIDOŠKA OLTARSKA KOMPOZICIJA, skoro dva stoljeća ljepotom sja i pjeva. Pjevaju kameni anđeli, grozdovi grožđa, pjevaju kamena draperija, pjevaju stupovi sa svojim kapitelima, pjeva i Boga slavi cijela oltarska kompozicija. Običan smrtnik ne može dokučiti kako su neuki majstori, mogli takvu kompoziciju ostvariti, kako je bilo moguće u brdskoj stijeni toliko ukrasa isklesati.
Za mnoge umjetnike i pjesnike je karakteristično da žive u svojim oblacima, da se spotiču u svakodnevnim životnim koracima. Za sve ono što su im majstori Baje isklesali Firdusi ne dadoše ni jednog dukata, nego im u plodnijem dijelu Orlovače, na desnoj strani potoka Brine dadoše dvije njive oranice: Veliku podvornicu i njivu Prikaču, te jednu trošnu kuću i pojatu.
Firdusi im uzeše još i kesu groša i Baje bile uvjerene da su stekle dobro imanje. Na tom imanju, na tom posjedu su još jednu kuću sagradili, dvadeset i sedam godina u imanju uživali, djecu podizali i zaboravili pitati i od Muhamed-bega i od Abdurahmanovog sina Ali-bega da im ovjerene zemljišne isprave naprave, da im tapije dadnu.
U one dane kada je Bolesnik s Bospora (Turska) umirao, kad se raja u u Bosanskom pašaluku uzjogunila i na ustanke dizala, a europske sile se pripremale Bosnu pacificirati, Firdusi su rasprodavali svoju zemlju i nastojali od nemirne granice i iz zemlje okružene kršćanskim vojskama uteći.
Prodali Firdusi svoja imanja i uputili kupce na svoju sestru, udanu u Travniku za nekog Teskeredžića, uputili da im sredi tapije. Kad je Muhamed-beg prodavao imanja, on je na onaj dio na kojem su živjele Radnići, ili zaboravio, ili je nepotrebnim držao da ga izdvoji, pa Baje nisu dobile tapije. Pri prodaji posjeda na Brini nije iz prodaje izuzeo Radniće, pa ispalo da je i njihovo prodao ili ga sestri Teskeredžićki poklonio.
Kupci Sučići, orlovačko imanje pošteno platili i ili od Mehmed-bega ili od Teskeredžičke dobili tapije. Ispalo da su Firdusi jednom prodano imanje ponovno prodali. Teskeredžićka Sučićima tvrdila da su Baje zemlju dobile ‘na hak’, te da najam nisu morali davati punih dvadeset sedam godina i da im je ona dohakala, a dohakala i na sudu kad je o haku svjedočila.
Iste godine kad je Austrougarska vojska upala u livanjske prostore, kad je ušla u Tamni Vilajet, u Stambolu je umro Muhamed-beg Firdus, a sin mu Ibrahim-beg III. tamo umro dvadeset i dvije godine kasnije.
U sačuvanim pismima, koja su za života slali prijateljima u Livnu, pisali su da su u Istambulu bili sretni, da su u silno velikom gradu sa tri hiljade minareta, u gradu kojem se na sav glas razliježe pjesme mladih i starih mujezina, našli zemaljsku slast, ali da su i nesretni, jer ih mori tuga za nekad spokojnim livanjskim vedrinama i mirisnom zraku, za lijepim livanjskim danima i zvjezdanim noćima.
Austrougarska vlast je u Bosni zatekla sveopći nered, a osobito u zemljišnim knjigama, pa uvodeći novčane zemljišne poreze utvrđivala je komu sve pripadaju agrarni prostori i ispostavilo se da kamenoklesari za svoje njive i kuće nemaju nikakvih isprava.
Sučići po tapijama bili vlasnici cijelog Firdusovog orlovačkog imanja i govorili ono što je i Teskeredžoćka govorila i svoje vlasništvo dokazali dobivenim tapijama. Dokazali su da su kupili cijelo orlovačko imanje, da je ono što je bilo begovo sad njihovo. Nisu oni krivi što je Firdus-beg svojoj kćeri prešutio da je i Bajama umjesto zarađenih novaca dao dio imanja.
Sučići se nisu dvoumili, nisu htjeli neraščišćene tuđe račune priznavati, pozvali se na to da su sve kupili, da su za imanje kese s novcima ispraznili, da su sve dobro platili. Sučići su do novca teško došli, jer su teške komunalne poslove za livanjske kasablije radili. Svojim kolima otpad su odvozili, a k tomu da bi imanje platili rasprodali su stada ovaca, goveda i konja.
Velikim uglednim majstorima, nenaviklim na sporove, sve je to bilo sablažnjivo i u pokrenutoj parnicu za dokaze predložili deset živih svjedoka. Jedni svjedoci potvrdili da su majstori zemlju i kuću zaradili, da su za Firduse klesali i zidali, i da su zemlju zavazda od Firdusa dobili.
Petorica braće, petorica Sučića su na sudu malo govorila, svoje dokaze na uvid dali, a carska kršćanska sudska vlast više vjerovala tapijama, negoli kazivanju živih svjedoka. Sučićima u prilog išlo i svjedočenje trojice Firdus begovih rođaka.
Ti rođaci su najprije svjedočili u korist Baja, pa potom iskaz promijenili i tvrdili da su kamenoklesari samo dio čitluka zakupili, da su morali hak davati, da ga u trajno vlasništvo nisu dobili. U napisanoj Osudi carskog suda u Travniku pisalo je da kamenoklesari ”moraju tuženim pripoznati pravo vlasništva i da na Osudu mogu uložiti priziv Vrhovnom zemaljskom sudu u Sarajevu“.
Poslije sudske osude, Bajama došli crni dani, jerbo nisu priziv zemaljskom sudu uložili, morali su se svojih kuća iseliti. Pošto više ni u zemaljsku vlast ni u ljude nisu vjerovali, razočarani i slomljeni preselili su se u han Nine Tadića, otišli u podstanare.
Kućna kesa s novcima se smanjila i po onoj sirotinjskoj izreci povuci potegni nekako njivu u gradu kupili, kuću ozidali, a starost dočekali u neimaštini. Jedna uboga ženica iz roda velikih kamenoklesara pod starost je prosjačila. U kuću, iz koje su sudskom osudom istjerani, nikad nitko od nije uselio, pa je zub vremena svoje učinio i u mogilu je pretvorio.
O sudbini begova Firdusa, koji su u mnogim prigodama naglašavali da su nekad bili moćni kršćanski plemići, da su neposredno prije Dobara 1408. godine, prije pokolja bosanskog katoličkog plemstva prešli na islam postoje i priče i usmena i zapisana predaja.
U darovnici kralja Stjepana Ostoje iz 1400. godine upisano je ime Vlatka Rajčića od Bistrice (od Livna). Upisano da ima kuću u gradu. Gdje je ta kuća bila ne zna se, jer je izgon kršćana iz grada vršen u više navrata. U vrijeme Livanjske bune 1836. godine istjerano je oko dvjesta „katoličkih obitelah“.
Jedan od potomaka neislamiziranih Rajčića bio je schoenbrunnški konzularni agent u Livnu, a bio je i livanjski kulturni djelatnik zaslužen za otvaranje pravoslavne općine i civilne osnovne škole na Gagića poljani.
Neki Firdusi su ugled stekli i u Sarajevu i u cijeloj Bosni. Godine 1903., a nakon smrti čelnika carske Zemaljske vlade, nakon smrti Benjamina Kalaja, tog idejnog začetnika stvaranja jedne posve nove bosanske nacije, tog stranca koji je i u školama i u ustanovama zabranio imenovati materinski jezik nacionalnim atributima, u Bosni su nacionalno uzbuđeni građani isticala svoje barjake i počeli formirati svoje stranke.
Godine 1906. Ali-beg Firdus, posljednji Firdus zemljoposjednik se počeo baviti politikom, pa sazvao sastanak muslimanskih prvaka cijele Bosne i jednoglasno bio izabran za prvog predsjednika Egzekutivnog odbora Muslimanske narodne organizacije. Ipak bavljenje politikom Firdusima nije vratilo izgubljenu moć.
Umirovljena učiteljica, Livnjanka Zora Terzić i danas, u vrijeme kad stižu vijesti o vjerskim fanaticima, o onima koji na arapskim prostorima ratuju opasanim eksplozivom i bombama, pamti jednog krupnog Firdusa da je dolazio u Livno i čudio se da od neboder kule nije ostalo ništa, da nema kamena na kamenu i da je harem njegovih predaka zapušten.
Jedan Ćitak iz Livna pamti da je u Sarajevu do sredine dvadesetog stoljeća živio krupni potomak Firdusa, nosio istrošenu begovsku nošnju i da je umro kao beskućnik. U naše dane govori se i o Firdusu povratniku iz Stambola, govori se da je kirurg u bolnici na Koševu.
Osiromašeni potomci istinskih samoukih umjetnika, potomci velikih kamenoklesara Baja u sudbini Firdusa prst Božji vidjeli, pa govorili da je Bog Firdusima dao ono što su zaslužili.
Livanjski Sučići su još u doba Firdusa doselil iz Bukove Gore u Orlovaču i ostali vjerni Orlovači. Neki žive u gradu. Mnogi su se školovali pa se potom po svijetu raselili. Sučići u Orlovači su uvijek radini bili, stočarstvom se bavili i brojni su postali.
Mogila razorenog doma na njihovom imanju je postala bez značaja i potpuno je zarasla, a čuva je divlji gustiš u kojem ima i guštera, i zmija ljutica i desetak hrastova, a nitko ne spominje da su tu bili ukleti dvori.
Na kraju uz uzdah valja zaključiti da vrijeme stvara i razara, da je sve Božja volja.
Na početku današnje 78. sjednice Vlada Hercegbosanske županije razmatrala je i donijela Odluku o imenovanju privremenog Upravnog odbora Agencije za privatizaciju HBŽ, čiji mandat je 3 mjeseca.
Vlada je također donijela Odluku o raspisivanju Javnog natječaja za izbor članova Upravnog odbora Agencije za privatizaciju Hercegbosanske županije kao i Odluku o određivanju kriterija za izbor i
imenovanje članova Upravnog odbora Agencije za privatizaciju Hercegbosanske županije. Usporedo s ovim Odlukama Vlada je donijela i Rješenje o imenovanju Povjerenstva za izbor članova Upravnog
odbora Agencije za privatizaciju Hercegbosanske županije.
Vlada je donijela i Odluku o transferu sredstava Agenciji za razdoblje siječanj-ožujak 2020. godine u iznosu od 60.000,00 KM u svrhu financiranja prvog kvartala 2020. godine. U razlozima donošenja ove
Odluke navodi se da se Agencija za privatizaciju HBŽ redovno financira iz proračuna Ministarstva gospodarstva HBŽ te je potrebno donijeti Odluku za prvi kvartal 2020. godine kako se ne bi blokiralo
normalno poslovanje ove institucije.
Nakon razmatranja prijedloga donesena je Odluka o prihvaćanju Mišljenja Ministarstva gospodarstva o Zahtjevu za prihvaćanje Prijedloga predmeta za dodjelu koncesije za izgradnju vjetroelektrane na
području općine Tomislavgrad od 04.02.2020. godine i odobravanju Preliminarne Studije izvodljivosti dodjeljivanja koncesije za izgradnju vjetroparka u cilju korištenja vjetropotencijala za proizvodnju
električne energije na području općine Tomislavgrad na lokaciji VE GALEČIĆ. Vrijeme trajanja koncesije određuje se na 30 godina, a postupak dodjele koncesije provest će se po metodi Poziva čl.16 Zakona o koncesijama HBŽ (Narodne novine HBŽ 14/03). Pravo sudjelovanja u postupku nadmetanja za dodjelu koncesije imaju domaće ili strane pravne osobe, izuzev subjekata koji su isključeni iz nadmetanja na temelju članka 3. Uredbe za dodjelu koncesija („Narodne novine Hercegbosanske županije“ broj 4/04.). Odlukom se koncesionar obvezuje da će u roku od 90 dana od dana potpisivanja ugovora o koncesiji izraditi Studiju zaštite okoliša (Analizu utjecaja radova i objekata na životnu sredinu užeg i šireg lokaliteta na lokalitetima predmeta dodijeljene koncesije poradi zaštite istih) u protivnom potpisani ugovor će se prekinuti.
U dijelu sjednice Vlada je donijela Odluku o nastavku provedbe Programa razvoja malog gospodarstva u Hercegbosanskoj županiji putem subvencije kamate u 2020. godini. Ovom Odlukom daje se suglasnost na nastavak provedbe Programa razvoja malog gospodarstva u Hercegbosanskoj županiji putem subvencije kamate br.05-05-1-28-53/18 od 16.05.2018. godine, Izmjene i dopune
Programa br. 05-05-1-28-53/18 od 03.12.2018. godine, te Izmjene i dopune Programa br. 05-05-1-28- 53/18 od 22.10.2019. godine. Sredstva za realizaciju ove Odluke planirana su u Proračunu
Ministarstva gospodarstva Hercegbosanske županije – Poticaj industrijskoj proizvodnji, obrtništvu, malom i srednjem poduzetništvu i subvencija kamata. S obzirom da su određeni poduzetnici
zainteresirani za prijavu na ovaj Program, a da se refundacija kamate vrši od trenutka potpisivanja ugovora, potrebno je bilo što žurnije donijeti Odluku o nastavku provedbe Programa u 2020. godini.
Donesena je i Odluka o odobravanju raspisivanja javnog natječaja za izbor članova Upravnog vijeća Javne ustanove zavoda za odgoj i obrazovanje.
Vlada je razmatrala i usvojila prijedlog Odluke o odobrenju certificiranih računovođa za ovjeru godišnjih financijskih izvještaja proračunskih korisnika Hercegbosanske županije. Ovom Odlukom odobrava se certificiranim računovođama iz Ministarstva financija Hercegbosanske županije da mogu vršiti ovjeru financijskih izvještaja proračunskih korisnika Hercegbosanske županije propisanih Pravilnikom o financijskom izvještavanju i godišnjem obračunu proračuna u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, broj:69/14,14/15, 4/16 i 19/18).
Na kraju sjednice Vlada je donijela Odluku o izmjeni Odluke o imenovanju člana Školskog odbora SŠ „ Kupres „ iz Kupresa kojom se nastavnica Ljubica Lozančić imenuje članom Školskog odbora SŠ
„Kupres“ iz Kupresa u ime nastavnika i stručnih suradnika škole, stoji u priopćenju Ureda za odnose s javnošću Vlade Hercegbosanske županije.
Uspješno je priveden kraju projekt uklanjanja smeća i gradjevinskog materijala i sanacije divlje deponije na Ploči na magistralnom putu Livno – Tomislavgrad.
Desetljeća bacanja smeća i odlaganja gradjevinskog materijala u prirodi dovelo je do toga da se putem moglo jedva proći, da je narušena vizura krajolika i prirode, a zbog učestalog bacanja mrtvih životinja narušeno je i zdravlje ljudi i domaćih životinja. Takodjer, ružna slika zasigurno je negativno utjecala i na poljoprivredni i turistički potencijal našeg kraja.
Do sada, svaki pokušaj sanacije deponije uglavnom se sveo na zbijanje većine smeća u stranu puta. Odlučili smo sustavno riješiti ovaj problem te učiniti najbolje što možemo uz raspoloživi budžet. Uklonjeno je, sortirano u tri kategorije (smeće, gradjevinski materijal i organski otpad) i zbrinuto čak 231 kamion otpada i materijala.
Vrijednost cijelog projekta je 37.000 KM od čega su Vlada Hercegbosanske županije i Fond za zaštitu okoliša FBiH osigurali 25.000 KM dok je FARMA PODHUM sudjelovala s 12.000 KM.
Smatramo da smo napravili odličan posao, obzirom na ograničeni budžet bolje nismo mogli. Postavili smo table upozorenja, kamere i rampu. Rampa nikada neće biti zaključana. Naravno, svatko će moći slobodno i neometano prolaziti kako je to bilo i do sada.
Funkcija rampe je da svatko tko prolazi mora stati, izaći i otvoriti rampu, a za to vrijeme postavljene kamere uslikat će tablice i osobu. Tako da ako danas u 21. stoljeću, kada kontejner za smeće postoji na svakom koraku i kada vrijedni momci iz komunalnog svakodnevno obilaze sva sela i skupljaju smeće, ako i dalje postoje primitivci koji će bacati smeće u prirodi, e u tom slučaju na vrata će mu pokucati organi reda, a mi ćemo javno objaviti sliku počinitelja.
U nastavku nekoliko fotografija o provedbi projekta i završnom stanju. Zadnjih pet fotografija pokazuju kako je bilo prije sanacije.
Hvala svima na pomoći i sudjelovanju.
Hvala svim radnicima, kamiondžijama, nadzornim inženjerima, poslovodjama Jaranu i Giletu, i vrhunskom strojaru Muji.
Hvala i onim negativcima koji su nas pokušali obeshrabriti govoreći da je nemoguće očistiti Ploču, oni su nam dali posebno nadahnuće.
Vjerojatno sada pate od muke jer se napravilo nešto pozitivno u selu (bit će smiješno i zanimljivo po seoskim birtijama osluškivati kako će sad iskomentirati ovaj projekt i ovaj status)
Na kraju, apel svima koji ovo čitaju, bez obzira bile negdje kamere ili ne, nemojte bacati smeće u prirodu. Čuvajmo ono što nam je Bog dao.
Protekli vikend završila je stolnoteniska liga mladih Grada Livna koja se je odvijala pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva sporta. U ligi je sudjelovalo 24 natjecatelja u dvije kategorije.
Rezultati su slijedeći:
Djevojke
1. Lara Gvozden
2. Ivana Perković
3. Danica Glavurdić
Muški
1. Mate Ćurak
2. Dario Pervan
3. Bože Glavurdić
Prvoplasirani su nagrađeni stolnoteniskim nagradama, reketama, futrolama za rekete i lopticama. U sklopu projekta nabavljen je i stolnoteniski robot koji će služiti kao pomagalo na treninzima kluba kao i u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture u Srednjoj strukovnoj školi Slivija Strahimira Kranjčevića.
Zahvaljujemo svima koji su se odazvali i sudjelovali u natjecanju, za nas ste svi pobjednici.
Na posljednjem iz ovogodišnje serije ‘World Athletics Indoor Tour’ dvoranskih atletskih mitinga održanom u Madridu Filip Mihaljević postavio je novi hrvatski rekord u bacanju kugle, dok je Venezuelanka Yulimar Rojas postavila novi svjetski rekord u troskoku.
Mihaljević (26) je pobijedio u Madridu hicem od 21.74 metara čime je za 22 centimetra popravio dosadašnji hrvatski rekord kojeg je postavio prije 17 dana u Düsseldorfu.
Drugo je mjesto sa samo centimetar slabijim rezultatom zauzeo Poljak Konrad Bukowiecki, dok je treći bio Čeh Tomaš Stanek sa 21.54m.
Rojas (24) je u troskoku ostvarila rezultat od 15.43 metara čime je za sedam centimetara nadmašila 16 godina star svjetski rekord Ruskinje Tatjane Lebedeve.
Ovih su dana nastavljeni radovi na rekonstrukciji Sirarske ulice u Gospodarskoj zoni Jug u Livnu. Prometnica se proteže s gradske obilaznice kod Konzuma u spomenutu zonu prema Mušića naselju.
Odrađeni su pripremni radovi za asfaltiranje a u tijeku je izgradnja potpornog zida na križanju s obilaznicom. Također se vrše iskopi na starim vodovodnim cijevima koje je potrebno zamijeniti novima, nakon čega će biti postavljeni rasvjetni stupovi. Vrijednost ugovorenih radova je 488.907 konvertibilnih maraka za koje je u ime investitora Grada Livna ugovor potpisao gradonačelnik Luka Čelan a u ime izvođača radova Livno putova direktor Tomislav Vrdoljak.
Gradonačelnik Čelan je istaknuo da završetkom ovog projekta Livno dobiva još jednu prometnicu sa svima pratećim sadržajima.
”Bitno je naglasiti da završetkom prometnice stvaramo i preduvjete za širenje GZ Jug i u tom ćemo dijelu vrlo brzo imati konkretne rezultate”, istaknuo je gradonačelnik.
U financiranju projekta, uz Grad Livno, sudjeluje i Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta u iznosu od 250.000 konvertibilnih maraka.
Rekonstrukcijom Sirarske ulice bit će kompletno završena infrastruktura u Gospodarskoj zoni Jug.
DVD LIŠTANI: Još jedan uspješno ugašen požar u kojem je bio ugrožen azil za pse u selu Sajković – Livno. Vatra je došla do samog azila i život 40-tak pasa je bio ugrožen. Zahvaljujući našoj brzoj rekciji u kojoj je sudjelovalo 10 članova DVD -a zaustavljena je katastrofa.
Tinka Anić: Netko je podmetnuo požar oko moje kuće, ali zahvaljujući DVD Lištani požar je ugašen i kuća, cuke i ja smo van opasnosti!
U subotu 22.02.2020. godine JK Duman je nastupio na judo Memorijalu Drago Krželj u Split-u. Nastupilo je 237 natjecatelja iz 16 klubova iz RH i BiH. Ekipu JK Dumana su činili:
Kategorija do 10 godina:
Zvonimir Džal
Ivan Berić
Kategorija do 12 godina:
Mirko Markov
Arman Smajić
Ivano Dalić 5. mjesto ( izgubio u borbi za medalju)
Faris Jarebica 5. mjesto( izgubio u borbi za medalju)
Kategorija do 8 godina:
Josip Čelar
Josip Ivković
Faruk Semanić
Marinko Perković
Lijepo je bilo u Splitu, zahvaljujemo se organizatoru Akademski judo klub STUDENT i čestitamo na dobroj organizaciji. Zahvaljujemo se roditeljima na podršci….do nekog drugog puta lijep pozdrav uživajte u fotografijama
)
