Srušena je jedna od najstarijih kuća u Livnu. Kuća je građena još za vrijeme osmanske vladavine. U njoj je otvorena prva škola u Livnu, a jedan od učitelja je bio i Silvije Strahimir Kranjčević koji je i stanovao u istoj.

Kuća je imala kulturno-povijesni značaj za grad Livno. Prije desetak godina bila je još u stanju da se mogla renovirati i restaurirati. Navodno je kuća bila pod zaštitom grada.

Ali …

Odbojkaški klub (OK) Troglav iz Livna organizator je polufinalnih turnira u odbojci za prvaka FBiH koji će se kroz mjesec siječanj održati u dvorani Dalibor Perković Dali i to u kategorijama “djevojčice”, “kadetkinje” i “juniorke”.

Turnir u subotu i nedjelju, 11. i 12. siječnja, otvaraju odbojkašice u kategoriji djevojčice, vikend nakon, odnosno 18. i 19. siječnja nastavljaju kadetkinje, dok se 25. i 26. siječnja natječu juniorke za prvaka Federacije BiH.

Na turniru za djevojčice (2005. i 2006. godište) svoje natjecanje najavili su OK “Troglav” Livno , ŽOK “Kakanj” Kakanj , OK “Bužim” Bužim, OK “Blok-Block out” Zenica i OK “Čelik-R” Zenica.

Okupljanje ekipa i izvlačenje parova predviđeno je u subotu, 11. siječnja, s početkom u 10 sati, a sat vremena kasnije održat će se prva utakmica i otprilike svakih sat i pol vremena svaka iduća dok će u nedjelju prva utakmica početi u 9.30 sati.

“Odbojka je nažalost često zapostavljena iako je to jedan od najljepših timskih sportova koji ujedno broji najviše članica i koji se igra u najviše država. Čak 220 članica ima FIVB što predstavlja najveći međunarodni sportski savez na svijetu, stoga se naš klub, u ovim teškim vremenima, potrudio da imamo odbojkaški siječanj u gradu Livnu”, kazali su organizatori iz OK “Troglav” Livno.

Izvor: Ero.tel

Nastupanjem najdužeg mjeseca u godini polako se udaljavamo od blagdana, punih trpeza koje su nam odvlačile misli od svakodnevnih otužnih zbilja. Istrošilo se, pojelo i popilo, pa se pomalo vraćamo na tvorničke postavke svakodnevnog života. Koji niti je lak, niti je imalo lijep.

Kažu da je potrošačka korpa dostignula dvije prosječne plaće koje su ruku na srce obračunate negdje na Bregani, jer su u stvarnosti daleko manje.

Narod živi na infuziji godinama za razliku od onih koje izabraše na posljednjim izborima. Ti izabrani i ne vode puno računa o toj pomenutoj košarici jer je oni mogu svakog mjeseca prepuniti.

Oni čak za tu plaću i ne rade? Na “posao” dolaze kada im se ćefne pa ih se svakodnevno može vidjeti po ugostiteljskim objektima kako se sekiraju za opće dobro.

Tko se još uopće sjeća zadnjih izbora?

Plakati poodavno izblijedili, a mi još vlasti nemamo. Dogovara se banda toliko dugo, kao da su izabrani da vladaju subtropskom Afrikom, a ne najtužnijom županijom u Europi.

Dogovora nema, a bilo bi ga da narod nisu ovce kojima je do svega stalo, samo im do sebe samih nije.

A kažu da su sohe iz raja izašle. Jer, od kad je “Boga i svita” neposlušna se marva disciplinirala sohom. Mi eto živimo u demokraciji pa moramo zbog toga godinama tolerantno i po zakonu jesti g… .

Dok marva jede kavijar i ne radi ništa. Još nam je obrazac života “pusti kraju, bar se ne puca”! A svakodnevno ginemo k’o da se puca iz Gatlinga.

Ako bude sreće vlast ćemo dobiti do sezone roštilja. Općinska vlast izgleda i nešto radi osim Velikog vođe, koji kako se priča na godišnjem provede 340 dana godišnje, a ostalih 25 je slobodan poradi narađenog viška sati.

Tako se priča da radi svako prestupne godine, onaj jedan dan.

Ruku na srce, ove se godine poteglo za Advent, kitilo se, pjevalo se, palile se svijeće…. a netko je, gle čuda, tu božićnu čaroliju oskrvnuo plakatima protiv nedodirljivih.

Koja je to stoka koja se drznula udariti na “uzvišene”, pa je i draga milicija imala posla da te gadosti poskida?!

Sramota, napadati tako ugledne i časne ljude koji po cijeli dan samo brinu o nama. Oni u tolikoj mjeri brinu o nama da su nam velikodušno godinama stvarali uvjete da sada zarađujemo novac i da ugodno živimo.

Jest da je to po Europi, no pobogu, ne budimo sitničavi!

Ako ih podupremo još par izbora oni će nam omogućiti da radimo i u Austriji. Hej brale, pa si kući dok dlanom o dlan!

Zato treba lijepiti plakate potpore dotičnima, djeci davati njihova imena, zaklinjati se u njih. A ne od njih praviti neke nove optuženike i zatvorenike.

Koliko oni brinu o nama govori podatak da će nam otvoriti tvornicu lijekova da možemo liječiti duševne boli i nekolicinu staračkih domova da se možemo u njih smjestiti po povratku iz inozemstva.

Tu su neka proizvodna radna mjesta, suvišna i nepotrebna. Zašto zadržavati mlade u ovoj vukojebini, kada oni žude za europskim prostranstvima.

Njihov eventualni nedostatak se i onako nadomjesti na glasačkim kutijama, pa hijene zadovoljne, a ovce na broju.

M. Konta.

U povodu pravoslavnog Božića Crveni križ Grada Livna darovao je stotinu socijalno ugroženih obitelji s područja Livna.

Građanima su podijeljeni paketi namirnica i higijenskih sredstava, a donator pomoći bila je talijanska humanitarna udruga “Pellegrini per la solidarieta e la pace”.

“Pakete smo dodatno popunili standardnim artiklima iz vlastitih sredstava Crvenog križa kako bi bili što bogatiji sadržajem”, istaknuli su iz Crvenog križa.

U vrijeme katoličkog Božića i novogodišnjih praznika podijeljeno je 106 paketa za socijalno ugrožene obitelji, koji su nabavljeni vlastitim sredstvima te novčanim prilozima prikupljenim u kasama “Humana” Crvenog križa.

(Posvećeno Almi i Srećku Jurkiću, Nikoli Bobetiću i najmlađem HOP-ovcu iz 1950. Mladenu Sućiću)

Jedan nježan, miran i prema znanim i neznanim ljudima ljubazan livanjski zubotehničar je 1971. godine bio je nazočan političkom skupu u livanjskoj kinodvorani, skupu na kojem su se livanjski političari okomili na zbivanja u Hrvatskoj i na neke ”drske pojedince” u Livnu.

Ti pojedinci su se usudili iznijeti kritiku livanjske političke vlasti i istaknuti kako je Livno među deset najnerazvijenijih općina u republici zvanoj BiH. U kinodvorani nije bilo mjesta za sve drugove i drugarice, za sve članove jedne i jedine političke partije, a kamoli za nepartijce.

Svi su stigli na skup da bi digli glas protiv demokratizacije socijalizma, stigli da osude one koji traže promjene, one koji su ukazivali kako u neprirodno skrojenoj balkanskoj državi od šest republika, unitarizam ima opasne namjere i rezultate.

Prije tog skupa na mnogim sjednicama partijskih organizacija pljuštale su žestoke osude nekakvoga “Hrvatskog proljeća” i osude onih političara koji su zatalasali političku scenu, pa se izrugljivim zvalo njihova borba za „humanije lice socijalizma“, za „zaštitu svoje, tobože, ugrožene kulture i svog jezika“.

Politički skup zakazan kao odgovor onima koji su u gradu ispod Sljemena i u gradu ispod Marjana održali skupove podrške vođama “tog Proljeća”. Zabrinula se društvena revolucionarna klasa, ona klasa što je u svojim šakama imala državni aparat i o besklasnom društvu zborila i pisala, a oformila novu boljševičku klasu i prakticirala hegemonizam lažnog bratstva i jedinstva.

Zabrinuli se dobro pozicionirani crveni kadrovici vladajuće klase zbog uistinu velike narodne podrške vođama ”Hrvatskog proljeća”, jer je podrška bila silna.

Narodu je bilo jasno da su se vođe ”proljeća” odupirale permanentno prisutnim nastojanjima hegemonista i unitarista iz Grada ispod Avale, nastojanjima da ostvare ciljeve jugoslavenstva kroz zatiranje nacionalnih atributa na svim poljima života.

Odupirali su se beogradskim Geneksima i Ineksima, Centralnoj državnoj banci, diplomaciji i armiji u kojoj je bilo 83% pripanika dviju republika koje su zvali „Dva oka u glavi“.

„Dva oka u glavi“ su se ponašala kolonizatorski, ubirala enormno veći dio zajedničkog kolača, vršila kolonizaciju obale hrvatskog mora i uzimala najveći dio dobiti od turizma i drugih gospodarskih grana.

Rasprave se prenijele i na druga pitanja, na nesklad investicijskih programa i na unitarizaciju kulture i jezika. Ogromna sredstva ulagana su u gradnju ogromnih ratnih podzemnih skloništa, koja su bila namijenjena u slučaju nuklearnog rata za spas elite nove društvene klase.

Mnoga pitanja i mnoge sumnje u politiku nadglasavanja izronile na površinu i donesena državna odluka o smjenama, o čistkama, o hapšenjima i gušenju Hrvatskog proljeća.

Na udaru državnog represivnog aparata se našli političari, ekonomisti, lingvisti, književnici, povjesničari, drugi intelektualci, a posebno domoljubno probuđeni studenti.

Borba za ekonomiju čistih računa proglašena fašizmom. One koji su se zalagali se za povezivanje sjevernih i južnih hrvatskih regija, za gradnju autoceste i boljih republičkih cesta žestoko se napadalo i o tome objavljivane izjave mnogih saveznih moćnika.

Nakon skupa u Zagrebu, na kojem je bilo više od sto pedeset tisuća grlatih sljedbenika ”Proljeća”, pjevala se pjesma ”Ružo, ružice” i bila posvećena hrabroj hrvatskoj političarki Savki. Centrani komitet SKJ izdao zapovijed da se po cijeloj državi taj skup osudi.

Livanjska politička elita brzo reagirala i žurno digla svoj  glas protiv, ni manje ni više, nego „obnove fašizma“ pokazanog na Trgu Republike u Zagrebu, a i protiv šestorice evidentiranih Livnjana koji su kukurikali o ”livanjskom proljeću”. Odlučili ih javno prozvati, javno osuditi, stigmatizirati i kazniti.

I uspjeli su, pa u Livnu bez radnih mjesta ostalo tih šest ”proljećara”, a zbog pjevanja zabranjenih pjesama, zbog preokretanja državnog barjaka  i zbog nošenja raznih kockastih simbola na satovima, na medaljama, na reverima odjevnih predmeta mnogo je mladih Livnjana dobilo po rebrima,  mnogo ih osuđeno na mjesečne i višemjesečne zatvorske kazne, a nekoliko i na duži boravak u zatvoru.

Ugledni zubotehničar Srećko Jurkić se snebivao, nad atmosferom koja se stvorila u livanjskoj kinodvorani, nad atmosferom linča i pobojao se za sudbinu dvojice hrabrijih „proljećara“. Nakon što su ti njegovi znanci prozvani i okarakterizirani kao nositelji reakcionarnih ideja, oni su se usudili javiti za riječ i progovoriti o svojim stavovima.

Jedan Mirko je blago rekao da bi se o ravnopravnosti jezika i ravnopravnoj uporabi jezične terminologije moglo i trebalo razgovarati, a drugi proljećar bio drskiji, pa govorio kako se u Livnu ne poštiva proklamirana politika pariteta i ilustrirao to primjerima i prozvao tad čelne glavešine.

Govorio je kako su direktori triju srednjih škola u Livnu svi iz redova najmanje etničke skupine, da su u jednoj srednjoj školi od osamnaest prosvjetnih djelatnika četrnaestorica iz te skupine, da je 80% milicionara, 80% šefova u najvećem gradskom poduzeću iz te skupine i sve što je rekao nije bilo neistinito.

Reakcija na izlazak za mikrofon te dvojice prozvanih bila žestoka, žešća bila protiv onoga što je govorio o ravnopravnosti jezične terminologije, valjda zbog toga što je to bio atak na jedinstvo, a onaj drugi iznio činjenice koje nije bilo moguće pobiti i na licu mjesta negirati.

Ne imajući argumenata da ga pobiju u iznošenju činjenica, ipak su ga napali za nedopušteno prebrojavanje kadrovskih pozicija.

Poslije žestoke političke tribine zubotehničar Srećko je prišao onom govorniku koji je iznio nepobitne činjenice i dao mu znak da se iz gužve izvuče i da se udalje. Pratio ga i spominjao nevolje i sudbinu veće grupe Livnjana, koji su bili mladi i u domoljubne ideale zaljubljeni, pa zbog toga robijali.

Pričao je o onim mladim ljudima koji su pet godina poslije rata malo hrabrije njegovali uspomene  na svoje u ratu stradale sugrađane i na one koji su stradali poslije rata, a takvih je bilo više negoli u ratu. Pričajući svoje iskustvo podučavao ga na životni oprez, jer su u igri veliki vukovi.

Mirni zubotehničar je sjetno kazao: ”Ti mladi ljudi koji su robijali, a među kojima sam bio i ja, su se svakodnevno družili i svoje druženje slavili pjesmom i glazbom. Znali smo govoriti kako zvuci gitara i tamburica veliku moć imaju, da srce razgaljuju, da snagu daruju. Svirali smo i pjevali i umjetnošću se odupirali sirovim poratnim događanjima. Svi su, a i ja s njima, završili na robiji. Ovaj politički skup, tvoje iznošenje činjenica o stanju u Livnu donijet će ti nevolje. Daj Bože da ne završiš na robiji. Budi spreman na sve.”

Dugo poslije događanja „Hrvatskog proljeća“ zanimajući se za sudbina livanjskih momaka, koje je 1950. godine, kao i zubotehničar Srećko, UDBA pohapsila, Tomašin je saznao da je tih „livanjskih urotnika“ bilo četrdeset i dvoje i kad se zbroje sve dosuđene godine u presudama ispada da su dvjesta pedeset godina bili lišeni slobode, da su zbog iznuđenih priznanja bili toliko dugo u kazamatu komunističkog zatvora.

Tomašin je poznavao neke od „urotnika“ i od pojedinih doznao mnoge bolne istine o njihovim istragama i robijanju. Optuženi su bili da organiziraju livanjski HOP (Hrvatski oslobodilački pokret).

Za božićne blagdane, a po starom običaju u grupama, bi jedni drugima kuće posjećivali i božićne blagdane čestitali. Dok su drugovi i drugarice priređivali okupljanja, na kojima su isprepletenih ruku igrali i pjevali kako ih je šuma održala, kako je puna lista, kako je procvjetala ljubičica plava itd. mlade Livnjane mahom iz gradske četvrti Fera je okupljalo pjevanje drugačijih pjesama, druženje u crkvenom zboru i sudjelovanje u crkvenim misnim slavljima, sudjelovanje na procesijama i na crkvenim prikazanjima.

To izdvajanje i njegovanje djedovskih i roditeljskih običaja, ali i čežnja za višestoljetnom izgubljenom slobodom svog naroda, odvodilo je Ferane u tamnice i razmještalo ih po najgorim zatvorskim kaznionicama.

Devetnaestogodišnji i dvadesetogodišnji livanjski mladići i nekoliko onih koji su bili nešto stariji, optuženi su da su njegujući starogradske i neke nerevolucionarne pjesme, prkosili revoluciji i politici bratstva i jedinstva, da su urotnici.

Svi ti mladi domoljubi osjećali su radost druženja i ponosno jedni druge sokolili da se što češće sastaju, da se što češće viđaju. Na tim susretima razmjenjivane su knjige koje su im nadahnuća davale.

Često su isticali vrline „svojih“ književnika, a posebno pjesme vizionara novog doba, pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Slavili su oni i vođu hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja. Divili su se tome  kako je sa samo dvadeset godina stao na čelo hrvatskog narodnog preporoda i postao simbol otpora tuđincu zlih namjera.

Njegovu pjesmu „Horvatska pjesma“ nisu pjevali, ali je desetak momaka znalo prstima i svakojakim udaraljkama odbubnjati „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo“, a drugi su znali nosnim pjevanjem i gestikulacijama taj ritam pratiti.

Slavili su oni i druge domoljube, slavili Antu Starčevića, Stjepana Radića i još mnogo drugih povijesnih velikana. Kad su pred jednim starim i mudrim svećenikom o sebi pričali, on im predočio sudbinu velikog borbenog obrednika Ivana Franje Jukića.

Pričao im kako je teško podnosio ropstvo pod Osmanlijama, kako je osjećao da mu se bliži kraj, kako je kao mlad bogoslov pobjegao iz Vesprema da bi digao oružani ustanak. To što nije krenuo u pogibelj, mogao je zahvaliti starijim i mudrijim franjevcima, koji su mu naglasili poslovicu: Čuvaj se kobile koja krepaje, jer lako smrt zadaje. Naglašavali da je za veliku stvarnu promjenu stanja potrebno pravo vrijeme i mudra strategija, a da oni ne vide da je stiglo vrijeme za pobunu, a najmanje za ustanak.

Mladim domoljubnim Livnjanima kazivani savjeti postali razumljivi tek kad su pali u nevolje, kad su bez prava na obranu osuđivani na robijanje.

Svi ti livanjski mladići su bezbožničkoj vlasti bili sumnjivi čak i kad su nedjeljom poslije pučke mise u blizini crkve nogomet igrali i odviše gledatelja privlačili. Gledatelja bilo više nego na onim utakmicama koje je vlast organizirala. Optuženi su bili da im je krajnja namjera uništiti tekovine revolucije.

Uhapšenog i u istražni zatvor odvedenog sedamnaestogodišnjeg Mladena Sučića, brata strijeljanog maturanta Ivice Sučića, pomno su ispitivali i htjeli otkriti da li je u većoj mjeri nostalgičar za uništenom ustaškom državom ili je onaj koji tuguje za strijeljanim bratom.

Uhapšenog momka Ljupka Gotovca i uhapšenu njegovu sestru Jelku su pitali za čim to oni tuguju. Po kazivanju njihove rodice milosrdnice Nikol (Nevenka) pitali ih da im, možda, nije žao ujaka Jope, kojeg je stigla ruka proletera osvetnika.

Nikol kazivala kako su Ljupko i Jelka dobro pamtili ubijenoga i njima dragoga, a na gradskom mostu izloženog mrtvog ujaka Jopu Lijovića. Ujak Jopa je bio politički emigrant u Francuskoj i kada je čuo o stradanjima Livnjana htio kradom izviditi što mu je s rodbinom, pa stigao do sela Miši i namjeravao tamo dio noći provesti.

Tražio konak, pa u neznanju pokucao na pogrešna vrata. Kuća seoskog žbira dala mu konak u pojati, pa zakračunali vrata i pozvali seosku parizansku stražu. Uhvaćen u klopci, iz revolvera je ispalio nekoliko hitaca, a posljednim metkom se ubio.

Proleteri objavili da su opasnog ustašu ubili i kao trofej su ga na gradskom mostu izloženog nekoliko dana držali. Postavili su ga u sjedećem stavu, a prolaznici su morali na mrtvo tijelo pljuvati, neki su mrtvo tijelo i nogama udarali.

Djevojka Jelka je svog ujaka od muha i od pljuvanja pokušala zaštiti i plahtom prekrila, ali je šumski ratnici odveli na saslušanje i u zatvoru danima držali. Ispitivao ju neki Crnogorac i na sva pitanja Jelka davala odgovore i postavljala kratka protupitanja.

Pitala ga ima li on sestru, je li sestrinu djecu ikad zagrlio, jesu li ta djeca njega voljela i da li bi oni kao što je ona svog ujaka od ružnih stvari štitili. Zna li on kakvu je sudbinu doživio grčki kralj Kreont kad nije dao pokopati sestrinog sina.

Ili je pitanjem ganula boljševičkog ratnika, ili ga upozorila da postoji sudbina teško je dokučiti, ali mu je morala ispričati cijelu priču o Poliniku i nakon toga je puštena iz zatvora, a Jopino tijelo je ukopano.

Tomašin je od starijih Livnjana čuo da je livanjska komunistička vlast sumnjala u svakog potištenog pojedinca, u svakoga tko nije aplaudirao njihovim govorima, a pogotovo u one koji su se poput domoljubnih mladići s Fere okupljali u svoje kružoke.

Sumnja je bila da mladići s Fere imaju vezu s nekim urotnicima iz drugih krajeva. Ljupko Gotovac je pokušao na ideje okupljanja navesti i neke Splićane i povjerio se jednom Pajiću s Poljuda i kasnije su Livnjani sumnjali da ih on odao.

Mirni zubotehničar Srećko kazivao kako su livanjski mladi domoljubi uistinu očekivali da bi se narod mogao dići na ustanak.

MLADEN SUČIĆ

Uvijek vedar crnooki brat strijeljanog maturanta Ivice Sučića, brat Mladen također se 1950. godine našao u livanjskom istražnom zatvoru. Prije zatvora se rado družio sa svojim Feranima, radovao što će uskoro biti punoljetan.

On je među posljednjim bio uhapšen i pripreman za priznanje krivnje. Jednog dana uguran je u potpuno mračnu  zatvorsku sobu u podrumu velike nacionalizirane i konfiscirane Konjikušića kuće.

Osjetio je da u nepodnošljivoj podrumskoj tami nije sam i bojažljivo upitao: „Ima li tu još koga?“ Dobio je odgovor da ima i čuo je tiho protupitanje: ”Tko si ti?” Taj koji je pitao očito je bojao namještaljke, znao da se u zatvorske prostorije ubacuju lažni zatvorenici da zadobiju povjerenje osumnjičenoga i saznaju mu grijehe i nije odgovorio na pitanje.

Mladen je shvatio da su, on i taj kojeg ne vidi, jedina dva stvora koja su ugurana u taj strašni vlažni mrak. Vlažne ljepljive zidove bilo je mučno dotaknuti. Sužanj iz mraka ga pozvao da se spusti, da sjedne na drvenu klupu.

Kuckao po njoj da shvati gdje je, da je lakše nađe, i rekao mu da pazi da ne prevrne kantu s fekalijama. To što ga  nepoznati iz mraka ne propituje, ohrabrilo Mladena i našao mu ruku. Rukovali se i skupa sjedili. Stisak ruku, ljudski dodir je pomogao da jedan prema drugom prestanu biti nepovjerljivi, pa su otkrili tko su i što su.

Nakon što je sužnik otkrio da se zove Mate Penjak, Mladen je s radosnim povjerenjem ponovio: ‘‘Ti si Mate s Brine! Čuo sam ja za tvoje. Pokoj im duši.”

Pošto se ohrabrio još je rekao: ”Mene možda ne znaš, još sam mlad. Imam samo sedamnaest godina. Znaš moje. Ispod Hrasta?” Mate ga potom tiho pitao što je skrivio, zbog čega je tu.

Mladen ni sam nije znao što bi odgovorio, jer ništa nije učinio, pa rekao: „Moglo bi  biti zbog strijeljanog mi brata Ivice.” „Ubili su ti brata? Meni su ubili i oca i brata”, odgovorio Mate.

Nakon toga jedan uz drugog su se grijali, leđima se jedan na drugog oslanjali i sjedeći bi na drvenoj klupi spavali. Sužanj Mate mu još ispričao da je rat u radnom njemačkom logoru proveo, da je željezne šine po željezničkim prugama pričvršćivao i poslije rata jedva se kući vratio.

Povratak mu je dugo trajao, jer pravog prometa nije ni bilo. Kad je stigao do jednog sela u Lici, župnik mu krišom darovao nečijeg konja sa samarom. Do hrane je dolazio moleći ljude, a neke manje stvari je i trampio za hranu.

Kad je prešao preko mnogih prijevoja, kad je stigao u livanjsko selo Prolog, tu je nakon dugo vremena za stolom čorbu kusao. U Prologu je saznao da su partizani strijeljali oko trista Livnjana, da su mu ubili oca i maloljetnog brata, da su ih pred njihovom kućom ubili, da je tad ubijen očev prijatelj Ivan Maganić iz Kablića.

„Stigao sam kući, grcao sam od bola, a mati i plakala i tješila me“, kazao je Mate Mladenu. Saznao je da su ubijeni i suseljani sedamnaestogodišnji Mirko Bandov i njegov vršnjak Mirko Ćavar iz Vašarovina, a da su zahvaljujućo Peri Konti zvanom Gadža crnogorski partizani saznali gdje se kriju Drinovčani Mamići i Krivići, te su i njih ulovili i strijeljali.

Pričale mu i mati i strina da su tog kolovoza pobijeni mnogi livanjski civili. Strina rekla da ništa ne zna o svom najmlađem sinu Jozi i da se Bogu moli da joj ga dragi Bog sačuva živog.

Podrumski sužnji Mato i Mladen u mračnoj podrumskoj prostoriji šaptom o svemu govorili. Mladen mu kazivao, kako i on zna da je tog dana kad su mu ubijeni Matin otac i malodobni brat u Livnu i okolo njega, bilo još mnogo ubijenih.

Mato Penjak Mladenu objašnjavao kako ga sad ispituju i optužuju zbog toga što je u vrijeme rata bio u Njemačkoj i zbog toga jer je rat preživio.

Mladen je Tomašinu opisao kako su poslije tamne zatvorske sobe i on i Mate bili u grupi 42 uhapšena osuđenika, kako su ih vozili u trošnom ishrđalom autobusu. „Kretao se sporo  kretao prašnjavom cestom prema Mostaru, prema istražnom zatvoru. Bilo je i nekoliko starijih Livnjana. Trgovac Stipe Tadić se od svih razlikovao, jer je po starosnoj dobi svima otac mogao biti. Pored njega dvadestogodišnji mu sin sjedio, i tužno, i sebe, i oca i sve svoje sugrađane u autobusu gledao. Njega se teretilo da je ogovarao livanjsko društveno stanje, da je nešto zagonetno na račun drugova na vlasti gunđao. Onaj koji ga prijavio nije znao te zagonetne riječi ni ponoviti, ali je uvjerljivo tvrdio da su bile protiv vlasti i protiv države radnog naroda. Sam je Stipe na ispitivanju morao svoje gunđanje  objašnjavati. Svi oni koji su uzdignute glave Livnom hodali bili su pohapšeni i stigla ih istraga.“

I zubotehničar Srećko Jurkić je i livanjski stolar Nikola Bobetić su živopisno kazivali, kako je bolno bilo putovanje do Mostara, a Nikola je ovo kazao:

„Ruke su nam bile iza leđa i žicom bile vezane. Sjediti u trošnom razvaljenom autobusu bilo je teško, a putovati ruku svezanih na leđima je bilo i teško i bolno i sve smo trpili kuražno. Bolni izraz lica i očiju skrivali smo od sprovoditelja, a kad smo prolazili pored Duvna, odbili smo njihov podrugljivi prijedlog da nam se žica iznad šaka olabave. Ponos bio jači od bola. Čak je i djevojka Jelka Rimac odlučila to stanje podnositi. U Duvanjskom polju prelazak preko drndavog drvenog mosta, preko rječice ponornice je donio i Jelki i Ivici Jurkiću novi jad i mučne bolove, jer je sjedalo ispred njih, sjedalo iznad zadnjeg kotača puklo i pritisnulo im noge. Jelkin plač i molbe da joj noge izbave nisu urodile plodom. Ivica je trpio. To mučno i bolno stanje trajalo je nadomak Mostara.

Natečene ruke, koje su bile otekle i poplavile, odvezane su tek u istražnom zatvoru i dugo je trajalo dok je krv plavu boju šaka prirodnom bojom zamijenila. Osumnjičenici bili iznenađeni  činjenicom da su u hali razbijenih prozora bili skupa nekoliko prvih dana. Niti su imali prostirače ,niti pokrivače na ležajevima. Tijekom tih dana vrijeme su kratili zajedničkim molitvama, a kad su porazmještani po ćelijama svatko se za sebe Bogu molio. Dok su bili skupa među njima je bio i svećenik iz Duvna. On je glasno započinjao molitvu, ali mu glas bio blag, pa mu nisu dopuštali da bude predvodnik. Zamijenio ga trgovac Stipe, pa dok je molio molitve pogled bi usmjeravao prema u nebo i tad mu do izražaja dolazile guste obrve.

Uistinu, on usrdnije i uvjerljivije Boga zazivao, a u molitvama imao dodatke za znane i neznane nastradale Livnjane.“

I Tomašin pamti da je Stipe bio ljudina, da je bio susretljiv, da je bio dobrijan mrka pogleda, runjavih ruku i prsa, a i nadimak mu bio Runje.

Iz svih pripovijedanja bilo vidljivi da su svi pohapšeni mladi livanjski domoljubi u istražnom zatvoru dobivali batine, dobivali sve dok nisu potpisali papir, koji nisu ni pročitali, a na kojem je bilo njihovo priznanje krivnje, priznanje o njihovim zločinačkim nakanama.

U tom istražnom zatvoru Mate ništa nije priznao i ništa nije potpisao, jer nije imao što priznati, a tada nije znao ni pisati. On se nije ni družio s tim mladim ljudima. To da ne zna pisati nisu mu vjerovali, pa je izdvojen i u posebnoj samici posebnim metodama provjeravan.

Više od šest mjeseci nad njim istraga vođena, a u uskoj ćeliji često mu voda na glavu kapala. Kad bi o tim danima pričao, Mate Penjak je govorio da vodene kapi što su s plafona kapale razornu moć imale. Imale su snagu kovačkog čekića. Kad je sve moguće provjere izdržao, pustili ga kući. Istražitelji su od nekog Španje iz livanjske Prikorike, od čovjeka sklona alkoholu, doznali da je  Španja u istom prisilnom logoru rat proveo, pa i njega livanjska istraga dohvatila, a on se pozivao na svjedoka Matu i govorio da su obojica teški logoraški život proživjeli i tako je pravdajući sebe i Matu opravdao.

Brkati, stariji seljak Stipe Salapić iz Žabljaka je svojoj unuci Mari pričao kako je velike svoje brkove proklinjao, jer bi ga dvojica istražitelja prisilila da klekne, da četveronoške laza, pa bi ga kao ovna za brkove potezali i vukli. Usne mu se istezale i zatezale, a pa bi ga danima boljele.

Istražitelji uočili da su mu brci mjesto ranjivo i kad bi ga zgrabili on bi popuštao i sve što bi oni izmislili, on je tad priznavao. Najveći mu grijeh bio što je nekim gradskim momcima darovao jednu vreću krumpira i jednu vreću brašna i taj grijeh ga svrstao među one koji su za HOP-ovce rezerve skupljali. Da nije bilo brkova i on bi se poput Mate negiranjem krivnje branio.

Već ostarjelog stolara Nikolu Bobetića Tomašin je u njegovoj kući posjetio i zamolio ga da mu još priča o svojim zatvorskim danima. Nikola je želio pričati i o zatvoru i o ratnim nevoljama, pa je kazao:

 „Kao maloljetnik postao sam vojnik HOS-a i kraj rata me zatekao u povlačenju prema Zagrebu. U sumorno bezizgledno povlačenje naše dvije satnije su dolinom Une pješice krenule i stigle nadomak Zagreba. Poglavnik je već bio pobjegao. U koloni, koja se pješice kretala, bilo je  mnogo onih koji nisu mogli hodati, pa smo ih na nekoliko niskih željezničkih vagona podigli i vagone rukama gurali. Zagrebu smo se sporo primicali.

Pamtim da sam se za vagon držao i spavao i padao, a gurat’ ga nisam mogao. Partizani nas opkolili kad smo Sisak prošli, pa su više vojnika zarobili. Moja grupa se branila i stigla do Velike Gorice i tu smo se i mi predali. Prije toga smo zakopali oružje i dokumente. Sve smo oznake poskidali. To nam savjetovao časnik, učitelj Ante Bilić iz Žabljaka.

Ne sjećam se je li bio poručnik ili natporučnik. To što nismo imali oznaka, olakšalo nam je položaj u logoru. Postali smo radna jedinica i imali zadaću postavljati željezničke pragove i šine duge skoro dvadeset metara. Teško ih bilo i donositi i pričvrstiti. Seljani od Svete Klare do Siska bili drski, pa nam ni vode nisu davali. Kad bi netko upitao kruha odgovarali bi mu da se obrati Poglavniku i potom bi slijedila psovka.

Bio sam mlad i nisam dugo ostao u logoru. Kad sam pušten, kad sam se kući vratio i oporavio, igrao sam nogomet i na livadi kod gradske crkve i na Zgonima. Zbog igranja u klubu osjećao sam se malo sigurnije. Zbog druženja nas Ferana, zbog optužbe da smo “hopovci” i ja sam otjeran u Mostar i prošao sam istragu.

Prevario sam se što sam isljedniku rekao da ne poznajem Boška Janjinog. Zbog toga sam dobio teške batine. Dobio bih ih svakako, ali to im bio povod. Ja i Boško Gabrić smo bili kao braća, skupa smo stolarski zanat izučili. Kuća mu bila u ulici Karamfilki, a moja ovdje na Žitarnici. Sto metara udaljene. I on je bio u HOS-u.

Jedanput sam čekajući istragu upoznao seljaka Antu Tomičića iz Brotnja i on me pogrešno posavjetovao. On je već bio na saslušavanju u sobi Stojki i govorio mi da su to najgore muke i da je pametno izbjeći ih. Izbjeći ih moglo se priznanjem svega za što te sumnjiče. Ako ne priznaš moraš ispred zida stajati i u jedan na zidu nacrtani krug buljiti. Stajanje je trajalo neograničeno dugo.

Ivica Jurkić je najduže stajao. Bio je zaručen i namjeravao se ženiti. Više puta su ga odveć pretukli. Isljednici bi se smjenjivali, a ti stojiš. Stalno ista pitanja postavljali. Noge bi otekle, krv iz glave bi sišla, pa nisi znao ni tko si, ni gdje si. Ako si tražio kiblu, nisi ju mogao dobiti, a kad  bi se netko od nas, kad  bi nešto zasmrdilo, taj bi dobio pendrekom i po leđima i po glavi.

A svi koji su stajali bili su upišani, pišali sebi po nogama i ošamućeni su tražili da potpišu priznanje. Neki su i više od dvadeset i četiri sata izdržali, a nisu mogli pasti, jer ih debeli remen zakačen za visoku kvaku na zidu držao. Iz nogu bi tekla sukrvica, jer bi krvne žilice popucale. To mučenje, ta Stojka bila je neizdržljiva.

Taj Tomičić meni rekao da ću prije Stojke biti ispitivan u jedno drugoj manjoj sobi i da u sobi ima jedan željezni ormar, stol, pisaći stroj i stolica. Rekao mi da pored željeznog ormara stoji dobra soha: ‘Istražitelj Dragiša je ponekad uzme i njom zamahne, ali ne udara.’

Našao se ja u toj sobi i najprije sam ugledao podobru sohu o kojoj mi Ante pričao. Pokušao sam nešto muljati i negirati. Rekao sam da slabo poznajem Boška Gabrića i čim sam to rekao vidim isljednika Dragišu kako uzima sohu. Zamahnuo Dragiša, a ja se kuražno ukipio vjerujući da je istina što mi Brotnjanin rekao. Bio sam uvjeren da me neće udariti, ali sam sve zvizde vidio kad me soha opaučila.

Stalo mi i srce i disanje i uzaludno sam zijevao. Jedva sam k sebi došao i jedva se podigao. Skrhan sam se vratio u ćeliju. ‘Ante, Ante, j… te ćaća’, govorio sam ćuteći bol. Poslije toga tražio sam revidiranje stava, nisam ni pročitao što je pisalo, a potpisao sam i dobio četiri godine robije.

Revidiranje stava značilo je pred drugim zatvorenicima priznati sve optužujuće grijehe. Poslije toga slijedila presuda i premještaj. I mene i Boška zapalo raditi u stolariji Hrasno u Sarajevu. Boško poslije robije ostao na poslu u Sarajevu i oženio svoju zaručnicu Ljubicu Čondrić.

Više se sjećam onih zatvorskih stražara koji su neku ljudsku gestu pokazali, negoli onih koji su nas zlostavljali. Zaboravio sam ispričati da je Ante iz Brotnja u istragu i u zatvor dospio, jer se nije htio učlaniti u seosku zadrugu. Imao je veliku pojatu i zadruga računala da će joj pojata dobro doći za skladište, a on svoju pojatu zapalio i tako upao u nevolje.”

Ostarjeli Mladen Sučić još je živahan i lako se kreće. On se sjeća da su istrage najčešće šest mjeseci trajale, a suđenja odveć kratka bila. Na sudu ga nešto starija sestra zastupala i s osmijehom kazuje da su se u istražnom zatvoru dvije teške kazne smjenjivale: jedna bila Stojka, a druga Mara. „Mara bila marisanje i pendrecima i sohom, a Stojka bila mučenje iscrpljujućim stajanjem pred zidom i buljenjem u jednu točku.“

On ima cijeli popis uhićenih „Livanjskih Hopovaca“, pa ističe:„ Moja istraga je trajala pet i pol mjeseci, a osuđen sam na dvije i pol godine robije. Ljupko Gotovac na osamnaest, Jozo Nevistić i jedan Jokanović na šesnaest godina robije, a većina od sedam do petnaest. Trgovac Stipe Tadić u istrazi bio godinu dana. Osuđen taman na onoliko vremena koliko je trajala njegova zatvorska istraga. Žalbu ulagati bilo besmisleno. Stipini sinovi nisu ni žalili na presude. Jedan je bio osuđen na dvanaest, a drugi na osam godina robije. Prvog zvali hopovcem, a drugog neprijateljem poretka, jer je prijavljen da je pričao da je Titin životopis drugačiji od službeno objavljivanog.“

Za Srećka Jurkića Mladen je kazao: „Bio je izučeni gragičar kao i ja. U zeničkoj Staklari je bio raspoređen na gradilište, a bio je strašno mršav, bio kost i koža, pa je premješten u zubnu ordinaciju.“

Dešavalo se da preodgoj ”zabludjelih” mlađih zatvorenika „uspije“, da zanatima ovladaju i znanja steknu, a Srećko je dragom Bogu zahvalan bio, jer je iz zatvora izišao s potvrdom da je u zatvoru obavljao poslove zubotehničara.

Jedanput je Srećko kazao Tomašinu: „Neki robijaši su imali mogućnost kod radišnog robijaša, kod tvog susjeda Ive Puhala naučiti stolarski zanat i drvene ormare i sanduke praviti, a i šahovske figure izrađivati, ali to me nije zapalo. Kad sam sedam godina odrobijao, izišao sam s potvrdom da sam zubotehničarske poslove obavljao, pa sam mogao upisati izvanrednu zubotehničarsku školu.

U određenim rokovima izlazilo se na ispite i tako se sticala svjedodžba. Po okončanju školovanja tražio sam posao i nisam ga našao. Išao sam u Zenicu i tamo se javio zatvorskom stomatologu i on me preporučio i zaposlio.

Livno je tada tražilo i doktora zubara i zubotehničara i to mi javio prijatelj Zlatko Jazvo. Prijavio sam se na njihov natječaj i javljeno mi da sam primljen. Bio sam jedini koji se prijavio. Ravnatelj bolnice bio je partizanski prvoborac okićen značkama. Radio sam i u ordinaciji, povjerenje zadobio.

Sve što je lijepo kratko traje, pa i to moje uposlenje trajalo manje od godinu dana. Netko je napao ravnatelja Franu da je zaposlio bivšeg robijaša, bivšeg HOPovca. Sačekao me izjutra i nije mi dopustio da uđem u zgradu. Rekao mi da se tornjam. Mantil mi bačen kroz prozor.“

Mladen je znao Srećkovu sudbinu pa je i ovo rekao: „Znano je da se i o pticama dragi Bog brine i nahrani ih, pa je tako pomogao i Srećku da se uposli u gradu ispod Marjana. Zaposlio se i u svim znanjima zadovoljio. Srećka su dugo nakon protjerivanja Livnjani na novom radnom mjestu pronalazili i pomoć od njega dobivali.“

Srećko je često svoje Livno posjećivao, a  na krizmi je kumovao dječaku Tomislavu i prisjetio se i vrućeg političkog skupu u livanjskoj kinodvorani, kad su 1972. godine livanjski drugovi davali javnu političku osudu „Hrvatskog proljeća“.

Srećko je bio nazočan tom skupu i kazivao je da je atmosfera na skupu bila istovjetna onoj koju je neki pomahnitali Jure Bilić iz Bosanskog Broda priređivao u zeničkom zatvoru, a na momente i opasna, i da se jako uplašio za one koji su bili prozvani.

Naglasio je kako je predvidio da će Beograd ugušiti buku u Zagrebu, da će nastradati vođe „Hrvatskog proljeća“ da će stare zatvorske ćelije primiti nove uznike. To što je predviđao i obistinila se i mnogo je ”Proljećara” ostalo bez radnih mjesta, mnogo bilo osuđenih na robijanje, a rekorder u robijanju bio je fakultetski profesor Sinjanin Marko Veselica.

Od javnosti se krilo ime inženjera koji je s krova jednog zagrebačkog nebodera s djetetom u naramku skočio u smrt. Bio je u očaju, jer je predviđao da će se ponoviti Križni put Hrvata, jer je shvatio da je njegov narod ponovno bio na koljenima i kao što je Jan Palah prosvjedovao na Vaclavskom namjestju i izabrao smrt samospaljivanjem, tako je i hrvatski domoljub smrću svojom i smrću svog djeteta pružio otpor komunističkom unitarističkom gaženju Hrvatskoga proljeća.

Mladen je još i ovo kazao: „Srećko Jurkić je u Splitu stekao mnoge prijatelje i štovatelje, a kad mu je sin Trpimir kao kazališni glumac dobio nagradu susreo se s Mišom Martinovićem, koji je s mojim bratom bio u sarajevskom zatvoru i koji je mog brata Ivicu poznavao s Križnog puta, vidio ga kad je odveden na strijeljanje.

Tad je Martinović saznao da je Trpimir po ocu Livnjanin i spominjao mog brata Ivicu, a tad je upoznao i Srećka i naširoko su pričali. S Martinovićem sam poslije i ja telefonski razgovarao. U Split sam išao kad je umro Srećko i nikad na većem pogrebu nisam bio. Pet je uglednih ljudi držalo govore, govorio i biskupski izaslanik.“

Pričao je Mladen još o svojim životnim nevoljama: „Ni moje traženje posla nije bilo bez velikih komplikacija. U Livnu ga poslije robije nisam mogao dobiti, iako je radila tiskara u kojoj je bio manjak grafičara, ali direktor jedan sileni Zvonić nije dopustio niti da s njim razgovaram.

Jedan dalmatinski partizan, ruku je izgubio na Sutjesci, zaposlio me u Splitu i ponio se kao da mi je najbliži rod. U tiskari nije imao dovoljno školovanih grafičara i mene je rado prihvatio. Zaposlio me i kad sam mu rekao da moram pronaći sobu za stanovanje, nazvao je jedan radnički hotel i tamo me poslao.

Na telefon je rekao da sve dok budem u hotelu da će tiskara plaćati troškove. Bio sam bez dinara i to mi je bio ogroman dar. Njegova plaća je bila sedamnaest tisuća dinara, a moja čak dvanaest i bilo mi dovoljno za život i za manju štednju.

Iz te tiskare sam otišao na odsluženje vojnog roka. Te godine imali su viškove u zaradi i podijelili su trinaestu plaću. Za mene koji sam prestao raditi skupljen je prilog veći od plaće i na moje iznenađenje kad sam se vratio iz vojske, tad sam dobio kovertu koja me čekala.

Radi obiteljske situacije sam se želio vratiti u Livno i za dobijanje radne knjižice morao sam šest posebnih potvrda tražiti. Svodilo se na to da mi se traži potvrde o tome kako sam se vladao u zatvoru, u vojsci, u Splitu i drugdje.

Kad sam išao do načelnika livanjskog vojnog odsjeka po karakteristike Srbin major SLAVKO VUKOSAV je ljubazno rekao da mi to nije potrebno i da će to reći onima koji to traže. LJUBO KUZMAN je bio načelnik milicije i rekao mi da prenesem onima koji to traže njegove riječi: „Oni koji to traže pružaju prste tamo gdje bi mogli ostati bez prsta.“

Direktor tiskare u Splitu napisao mi karakteristike i dao nezalijepljenu kovertu i govorio mi da pročitam. Nisam čitao nego sam zalijepio kovertu pred njim. Poslije toga sam dobio i radnu knjižicu i zaposlio se u Livnu.“

Branko Penjak

Moje Livno, velim moje s punim pravom, me naučilo sto je to kultura do moje 15. godine. Moj susjed – komšo iz gornjeg grada sa Fere ili Fehre Ivo Džaja me naučio što je to muzika ili glazba. Drugi susjed sa vrha Fere ili točnije Turbaše Gabrijel Jurkić me poduči što je to slikarstvo.

Od moje majke djedovi Radnići – Baje me naučiše što je kiparstvo. A nedavno preminuli Kelje me poduči što znači ljubav prema umjetnosti i baštini te kako se čuva ono što su nam naši preci ostavili.

A sve ovo kao i ljubav prema ovom gradu nesebično mi usadiše moji pokojni roditelji Antonija i Marko. Moj otac glazbar mi ukaza kako se osjeća i svira bas. A i od mlađeg brata Bube i drugara Momira Rosića sam naučio kako se miješaju boje.

Nedaleko od moje kuće u Preporodu sam se prvi put popeo na prekrasnu pozornicu i osjetio njenu moć. Anto Mioč mi je dao prve satove Rock and Rolla i dozvolio mi da ponekad s njime dijelim pozornicu. Kasnije sam sa Duškom, Šefkom i Riketom osnovo ARS NOVA i lani proslavišmo 50 godina.

Moj ujak Ante Radnić Bajin me poduči što je to kazalište i Hasanaginica. A i danas se sjećam predstave “Dugonja, vidonja i trbonja”. Sjecam se neponovljivog Kalje. Ljubav prema umjetnosti stripa i prema Hajduku mi dolazi od bratića Tomiše.

I još nešto jako važno sam naučio od svojih, a to je da cijenim različitosti u svim segmentima; vjerskim, nacionalnim, da cijenim ljude drugih boja i opredjeljenja.

A sve ovo sam naučio u krugu sto metara od ove srušene ljepotice, zvane “Ćinćilova kula”. Njeno rušenje bez obzira na razloge ima puno simbolike. Nažalost čini mi se da zauvijek odlazi ono Livno, ne samo sa razglednice … Koje???? To ću zadržati za sebe. Jedino sto mogu reci da sam ponosan da sam u njemu rođen i da sam dijete Gornjeg grada i Fere.

Eto, Semren Marko, kako vidite nije mi bila namjera da podučavam Livno o kulturi, jer je ono mene kulturi naučilo.
Pa čak u njemu poštene izložbe zadnjih 40 godina nisam imao, a imao bi šta pokazati.

Istina dva puta sam u njemu zasvirao sa svojom Teškom industrijom.
Ali tko sam ja čovječe da učim Livno kulturi…

SREDNJA STRUKOVNA ŠKOLA LIVNO:

Nakon niza projekata koji su Strukovnu školu Silvija Strahimira Kranjčevića iz Livna uključili u europske tokove, u sklopu nove vizije učenja kroz putovanja, organizirao se i edukativni posjet Glavnom uredu Misije OSCE-a u Sarajevu.

Učenike i profesore primili su predstavnici Glavnog ureda i upoznali ih s ulogom i zadaćama OSCE-a u BiH.

Novoizabrani hrvatski predsjednik Zoran Milanović izjavio je da će mu, navjerovatnije, prva predsjednička posjeta biti zemaljama regije.

Na konstataciju novinara da je u Bosni i Hercegovini dobio manje glasova od Kolinde Grabar – Kitarović, Milanović je rekao:

“Nisam dobio ništa”, poručio je kroz smijeh novi predsjednik hrvatske.

“Gledajte, kad bih ja to uzimao osobno, ne bih nikad ni išao dolje. Na kraju krajeva, ja sam porijeklom iz Livna”, kazao je Milanović.

Poručio je da se čuo s premijerom hrvatske Andrejem Plenkovićem i aktualnom predsjednicom Kolindom Grabar – Kitarović te drugima iz Hrvatske, Europe i svijeta, koji su mu čestitali na izboru.

Rekao je kako ga je jučer zvao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan te da nije razgovarao sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem.

Ban1.info

BHRT

Investitor projekta je ŠGD Hercegbosanske šume, dok su izvođači radova neprofitne organizacije “Pazi mine” Vitez i HO “Pro Vita” Mostar.

Početak radova na razminiranju sporne lokacije započeo je 26. listopada prošle godine, a završetak je predviđen 15. lipnja ove godine.

Poštovani uredniče Relax portala,
kada se god govori ili piše o Livnu, a posebno o kulturi i prošlosti Livna onda se svi trebamo koristiti djelima koja su napisali i objavili, između ostalih, prof. Stipo Manđeralo i Damir Tadić.

Pišući o kulturocidu koji se nedavno dogodio u Livnu, Ivica Propadalo se koristio pojmovima iz svog djetinjstva, zanemarujući činjenice iz djetinjstva svog oca Marka Propadala i mog oca Ivice Jurkića, a i vremena kada je srušena kula i izgrađena.

Trebalo je zaviriti u Kutiju za čuvanje vremena, Prilozi proučavanja prošlosti livanjskog kraja autora Stipe Mađerala, Svjetlo riječi – Livno, 1996.

U dijelu knjige Pisma iz “BOSANSKOG SIBIRA” na stranici 107., prof. Manđeralo piše sljedeće:

“Kojih tridesetak koraka trebalo je Kranjčeviću da iz kuće Mare Bojadžinice prijeđe ulicu i već bi se našao u učionici, među svojim đacima u “JURKIĆA KULI”, kući djeda Gabriela Jurkića – najvećeg našeg slikara pejzažista, u kojoj je u samom početku bila smještena livanjska Trgovačka škola. U istoj zgradi za vrijeme turske uprave od samog početka, od 1853. godine, imao je sjedište austrijski konzularni agent.”

S poštovanjem,
Tomislav Jurkić (tomo.jurkic@gmail.com)

MNK Seljak iz Livna centralnom manifestacijom krajem 2019. godine obilježio je 40 godina postojanja.

Na veličanstvenoj svečanosti koja je održana u Livnu dodijeljene su i zlatne medalje članovima zlatne generacije koja je s kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća postala viceprvak Jugoslavije, zatim prvak Jugoslavije, a zbog svih dešavanja koja će se kasnije dogoditi u samoj državi, to je ujedno i posljednje prvenstvo cjelovite Jugoslavije, pa je tako MNK Seljak ostao posljednji prvak bivše države, da bi sve to krunisao osvajanjem trećeg mjesta na Europskom klupskom prvenstvu u Madridu.

U razgovoru za Oslobođenje, aktuelni predsjednik skupštine MNK Seljak i član te čuvene generacije kluba Ante Anić govori o tim zlatnim vremenima kluba, prisjeća se nekih događaja, ali i govori o današnjici kluba iz Livna i samoj proslavi 40 godina kluba.

– Uzeli smo 12. mjesec za centralno obilježavanje jubileja iz razloga što dosta naših ljudi izvanka, Švicarske, Austrije, Njemačke i drugih zemalja dođe za novogodišnje i božićne praznike u Livno. Inače, klub je osnovan u 7. mjesecu 1979. godine, u vrijeme odigravanje našeg ljetnog turnira. Mi smo cijele godine u biti obilježavali jubilej, što sportskim dijelom, što nekim detaljima na našim ulaznicama, članskim iskaznicama i ostalo. Centralni događaj smo napravili u prosincu gdje smo napravili jednu prijatnu večeru. Prekrasna je večer to bila, naši predsjednici su održali uvodne govore, a što je zanimljivo, tri su samo bila u dugogodišnjoj povijesti. S obzirom na to da se najveći uspjesi vezuju za kraj osamdesetih, pa do početka rata, kada smo bili drugi u Jugoslaviji, pa prvi u Jugoslaviji, pa treći u Evropi u te tri godine, sadašnja uprava je tu generaciju nagradila zlatnim medaljama. Tako da je 16 ljudi, koji su najzaslužniji, pored tadašnjih predsjednika i trenera, Srećka i Vinka Vukoje, dobilo medalju. U 40 godina postojanja to je najveći sportski uspjeh, to i piše na medalji, počinje razgovor za Oslobođenje Ante Anić, pa nastavlja:

– Uručene su zlatne plakete, to je na razini kluba zamišljeno kao najveća nagrada od kluba prema pojedincu, i to je za doprinos uspjehu i radu kluba. Tri su plakete dodijeljene, Srećko Vukoja kao najstariji i najdugovječniji predsjednik, zatim Vinko Vukoja koji je inicirao osnivanje kluba i dugo godina igrački i trenerski bio neprikosnoven kao broj jedan u svim segmentima sportskog života, i moja malenkost. Dobio sam jer sam neprestano nastavio raditi u klubu poslije igranja, kao trener, sportski direktor i evo sada posljednjih osam godina kao predsjednik skupštine kluba. Bila je to vrlo lijepa večer, na kojoj smo na neki način oživili uspomene na MNK Seljak.

Anić ističe da je tu ekipu koja je pokorila Jugoslaviju i stigla do trećeg mjesta u Europi pored kvaliteta krasilo veliko zajedništvo i da je velika šteta što je rat prekinuo tu generaciju, mada se kasnije pojavila isto tako izvrsna generacija u kojoj je bio i sadašnji selektor BiH Ivo Krezo.

– Nas je krasilo zajedništvo. Bili smo prijatelji i na terenu smo ginuli jedan za drugoga i to je najbitnija stvar. Naravno, bez kvaliteta to ne bismo nikako mogli osvojiti, ali je naša glavna odlika bilo zajedništvo. Kada smo išli na naše prvo prvenstvo Jugoslavije u Sremsku Mitrovicu, bili smo klub iz malog Livna, malog grada u odnosu na Sarajevo, Banju Luku, Tuzlu i onda dođemo gore igramo sa Zagrebom, Ljubljanom, Beogradom i dalje.

Tu smo izgubili od Uspinjače 2:0, dečki su bili bolji zasluženo pobijedili. Na drugo prvenstvo smo otišli sa puno više samopouzdanja i, naravno, iskustva. U finalu smo odigrali sjajno, fantastičnu odbranu, pokojni Dalibor Perković Dali, njega moram spomenuti, fantastično je branio, dali smo jedan gol i 1:0 je završilo finale. I onda smo otišli u Madrid, a najmanje se priča o tome. Tamo su nas čekali prvak Italije iz Rima, prvak Portugala iz Lisabona, prvak SSSR-a iz Moskve, zatim prvak Mađarske iz Budimpešte i onda dolazi jedno selo, za njih je to bilo selo, Livno.

Jugoslavija jeste tada bila velika država, ali poznata po nekim drugim stvarima. Znali su za Beograd, Zagreb, Sarajevo, ali za Livno niko nije čuo. I tu smo se dobro prezentirali i vjerujte da u polufinalu nismo naletjeli na neprikosnovenu španjolsku ekipu Interviu Lloyd’s, možda bismo čak i drugi bili. To je bio ‘’kapak’’.

Prvi nismo mogli biti, Španjolci su ubjedljivo najbolji bili. Kasnije već dolazi nesretni rat koji izbacuje iz stroja većinu postave. Golman Dalibor Perković Dali nam je poginuo, ja sam ranjen i kasnije nismo mogli biti u pravom pogonu, praktično nije ni bilo nogometa niti je ko mislio o nogometu, tako da smo mi stali u jednom usponu snage.

Koliko god mi je žao zbog tih svih dešavanja vezanih za rat, naravno, žao mi je i Seljaka jer smo bili sazreli da napravimo za još nekoliko godina još veće uspjehe i da se etabliramo kao jedno od najbitnijih sportskih društava u široj regiji, iako mislim da to i jesmo uspjeli i ovako, prisjeća se Anić, i gotovo u dahu nastavlja:

– Onda je došla nova generacija sa Ivom Krezom, Daliborom Duvnjakom, Markom Brčićem, Božom Crnjkom i oni su nastavili. Ali su oni bili više turnirska ekipa, samo iz tog razloga što se državna takmičenja nisu organizovala, ali je došlo do ekspanzije turnira, pogotovo u našem području od srednje Bosne do Hercegovine i Dalmacije. Svako selo je imalo turnir, a oni su sve to poharali. Nastavljen je taj neki rezultatski kontinuitet. E, onda je došla Premijer liga, nismo osvojili ništa, bili smo u finalu Kupa, ali smo konstantan klub što se tiče tih nekih rezultata.

Isječak iz Oslobođenja od 14. siječnja 1991. godine
On ističe da je nit koja se provlači kroz čitavo postojanje MNK Seljak inat. Iz inata su nastali, opstali, i još postoje.

– Ime je nastalo iz inata. Bilo je nekih razmjerica seoskog i gradskog dijela stanovništva. U to vrijeme je postojalo nekih antagonizama i klub i ime su nastali iz inata. Zvaćemo se Seljak i idemo u grad igrati lopte. I čitavo postojanje nešto radimo iz inata, od svih tih prvenstava i svega. Događalo se nama i da otimaju prvenstva. Sada tačno ne mogu da se sjetim godine. Uglavnom, mi smo postali prvaci Federacije BiH, a Republika Srpska još nije imala zvanično uspostavljenu svoju ligu. E onda su nam rekli da trebamo igrati protiv drugoplasirane ekipe iz Federacije BiH. Mi, naravno, nismo htjeli da igramo tu utakmicu, a već je recimo bila žrijebana grupa u Portu za Europsko klupsko prvenstvo, ali mi jednostavno nismo htjeli ići. Inat nas je stvorio i inat nas vuče. Zatim druženje. Nama igra nije samo nogomet već i to takozvano treće poluvrijeme. I prije i poslije utakmice bili smo zajedno, družili smo se i poslovno i privatno, svi smo isprepleteni nekim kumstvima, prijateljstvima. Dakle, to neko zajedništvo, prkos i inat su nas obilježili.

Seljak je izbacio mnoge sjajne igrače i u ovom vijeku, ali upravo taj problem manje sredine ih ‘’progoni’’ i sada misle samo o opstanku.

– To je naš problem. Koliko god je jedno vrijeme bila kvaliteta što imamo najviše domaćih igrača, sada nam to postaje problem. Livno nije univerzitetski grad. Imamo fantastičnu generaciju momaka koji još idu u srednju školu i, na sreću, jer moraju studirati, oni će otići na fakultet, ili u Mostar, Split, Zagreb ili u Sarajevo. Vratit će se tek za 4-5 godina, ako se i vrate, a onda je i pitanje u kakvom će se stanju vratiti. To je naš najveći problem. Uvijek smo bili bazirani na širu livanjsku kotlinu, ali onda smo došli u situaciju da igrački i ljudski odgojimo igrača, ali on mora otići da obezbijedi životnu egzistenciju u neki drugi grad.

A Livno je daleko od svega, u Hercegovini imate 6-7 gradova koji su na 20-30 kilometara, imate u Bosni još i veću koncentraciju ljudi, jednostavno, a kod nas ovdje imamo Glamoč, Grahovo, sve mrtve zone. Imamo mi i Tomislav-Grad, još se malo borimo, ali nema od toga puno sreće. Prva preokupacija je tako za nas sada da samo ostanemo u ligi. Prošle godine smo uspjeli čak ući i u play-off, ali u narednih nekoliko sezona prioritet će biti ostati u ligi, jer ipak je Premijer liga kvaliteta i organizacijski i sportski i lakše je držati klub kada ste u elitnom rangu.

Danas su u zgradi MUP-a Hercegbosanske županije u Livnu nakon svečane izjave 10 kadeta koji su bili upućeni na osnovnu policijsku obuku za čin „mlađi inspektor“ na Policijsku akademiju Federalnog MUP-a u Sarajevu položili prisegu pred ministrom unutarnjih poslova Hercegbosanske županije, Darinkom Mihaljevićem i ravnateljem Uprave policije MUP-a Hercegbosanske županije, Ilijom Jakićem.

Po provedbenom Oglasu za popunu upražnjenih radnih mjesta policijskih službenika u Upravi policije od 11. lipnja 2018. godine Ministarstvo unutarnjih poslova Hercegbosanske županije odabralo je 10 kadeta, dvije žene i 8 muškaraca.

Nakon uspješno završene osnovne policijske obuke koja se sastojala od tri mjeseca teorijske obuke na Policijskoj akademiji u Sarajevu i tri mjeseca praktične obuke u ustrojbenim jedinicama MUP-a Hercegbosanske županije ispunili su uvjete za prijem u radni odnos i postavljenje na radno mjesto mlađeg inspektora.

Danas 14. siječnja 2020. godine položili svečanu prisegu čime su im uručena rješenja o prijemu u radni odnos i dodjeli početnog čina, te primjerak Etičkog kodeksa koji će im biti vodilja na njihovom policijskom i životnom putu.

„Nakon više od godinu dana od Oglasa dočekasmo dan polaganja vaše prisege i od danas počinjete punopravno raditi u MUP-u Hercegbosanske županije. I pored toga prema zakonu bit ćete na probnom radu 12 mjeseci pod vodstvom mentora.

I vi sami ste se uvjerili koliko je složena i odgovorna procedura prijema novih policijskih djelatnika. Za vašu obuku samo u Federalnom MUP-u Vlada Hercegbosanske županije osigurala je u Proračunu značajna financijska sredstva u iznosu 35.560,00 KM.

Javnost i svi mi skupa očekujemo profesionalnost u radu koja će doprinijeti povećanju svekolike sigurnosti u županiji“, istaknuo je ministar unutarnjih poslova Hercegbosanske županije Darinko Mihaljević i dodao:

„Vi ste mladi ljudi koji su obučeni za primjenu i poštivanje zakonitosti, nepristranosti, poštenja i kako sam već rekao profesionalnosti u radu što vam se, uz ostalo, to nalazi u Etičkom kodeksu kojega ste dobili. Iako ste prošli temeljitu edukaciju i obuku vaš odgovorni posao zahtjeva i svakodnevnu edukaciju jer ona kao i vaš odnos prema radu omogućuju ugled i priznanje u instituciji i zajednici. Trebate se također upoznati sa svim temeljnim aktima iz svoje i naše djelatnosti. Budite na ponos i svima vam čestitam položenu prisegu“.

Ravnatelj Uprave policije MUP-a Hercegbosanske županije Ilija Jakić izrazio je dobrodošlicu kadetima i kazao:

„Ovo je početak vašeg rada, vašeg zalaganja i životnog poziva. Rasporedili smo vas u policijske uprave gdje ima najviše posla i događanja, i molim vas da učite za svaki očevid i izlazak od krim tehničara i starijih inspektora. Na vama je budućnost ovoga MUP-a i iza vas će doći neki drugi ljudi kojima ćete vi biti mentori i nadam se da ćete biti uspješni“

Priopćeno je iz MUP-a Hercegbosanske županije

/ Vrdoljakova kula

Livno je jedan od najstarijih gradova u BiH, s bogatim kulturno-historijskim i spomeničkim naslijeđem, u koje spadaju i brojne kule i utvrde, piše Dnevni avaz navodeći kako je zapravo čitav kompleks Starog grada spomenik pod zaštitom države od 2004. godine. Usprkos tome, kulturno blago sve više propada, navode sarajevske novine pišući kako je ovih dana srušena i poznata Činčilova kula na vrhu Lisičinog sokaka, jedna od rijetkih preostalih u kojoj se odavno nije stanovalo i koja se tijekom posljednjih godina, a posebno prošle, mnogo urušila te postala opasnost za okolne kuće i prolaznike.

No, umjesto da se iznađu sredstva i kula zaštiti, ona je osuđena “na smrt” rušenjem. Činčilova ili Vrdoljakova kula, kako je još zovu, poznata je po tome što je u njoj bila jedna od prvih livanjskih škola u kojoj je stanovao i učitelj bio i pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević.

U njoj je 1853. godine bila i austrijska konzularna agencija, a nakon 1886. godine Trgovačka škola. Da je kula nekada bila značajna građevina svjedočila su sve do rušenja i teška kovana vrata odavno rastvorena. U kuli je medu posljednjima stanovala i obitelj Blaža Propadala. ”Činčilova kula. Na svim je razglednicama Livna. Ovim je definitivno uništen jedan od simbola grada i jedan neponovljivi spomenik kulture. Nažalost, ovo nije ni prvi ni posljednji kulturocid u ovom prekrasnom gradiću kojim se mnogi od nas itekako ponosimo”, zapisao je u komentarima o rušenju kule poznati livanjski umjetnik i glazbenik Ivica Propadalo, koji živi u Zagrebu.

Rušenje Cinčilove kule osudio je i veliki broj drugih Livnjaka. U Starom gradu još su koliko-toliko očuvane Bila ili Gusina kula, Pirijina i još nekoliko njih, dok ih je većina odavno gomila kamenja ili su prilično oronule. Medu poznatijim livanjskim kulama bile su i kule begovskih obitelji Ljubunčića, Duratbegovića, Gagića, Borića, Firdusa…

Poznate su bile i kule Čizmiča, Huskića, Džepara, Brkića, Tadića… Livno se, navodi Avaz, odlikuje i poznatim utvrdama na uzvišenjima iznad grada poput Poletače, čošeka, Efrema, Vejsa i Klanac kule te tabijama kao što su Murpašina, Atlagića, Gagića i Krnjac. Jedino se potpuno nije urušila najveća od njih i najdominantnija Vejs kula.

Livno: Vatrogasci spasili kuće od požara

Pripadnici Dobrovoljnog vatrogasnog društva sv. Ana iz Lištana kod Livna ugasili su požar koji je u ponedjeljak navečer u jednom trenutku zaprijetio kućama u mjestu Donji Rujani.

Vatra je buknula na obližnjim poljima. Gorjela je suha trava i nisko raslinje, a u jednom trenutku plamena stihija opasno se približila obiteljskim kućama.

Iz DVD-a sv. Ana naveli su kako je u livanjskim selima u ovo doba godine puno kuća prazno jer su vlasnici u inozemstvu, pa su okućnice zapuštene i zarasle.

Takav teren pogodan je za širenje vatre koja se u jednom trenutku iz Livanjskog polja proširila među kuće.

Na teren je izašlo dvanaest vatrogasaca koji su uskoro uspjeli staviti požar pod kontrolu i obraniti kuće.

BHRT

GM SEMREN je ovlašteni servis vatrogasnih aparata i vatrogasne opreme u Hercegbosanskoj županiji. Iako nije zakonska obveza preporučuje se posjedovanje vatrogasnog aparata u osobnim vozilima.

Svim kupcima vatrogasnog aparata za osobna vozila u G&M Semren Livno nudimo besplatan periodični pregled u trajanju od dvije godine.

Informacije na broj 063 720-150

www.gm-semren.ba

ADRESA: Splitska bb, Livno

S Novom godinom nastavljamo s novim krugom otvorenih mjesečnih, molitveno katehetskih susreta u Livnu, koji traju već nekoliko godina. Najavljujemo sljedeći molitveni katehetski susret,

u SUBOTU 18. siječnja 2020. s početkom u 17,30 sati u Kući Djeteta Isusa u Žabljaku, naš gost svećenik bit će fra Dario Galić .

https://rastimougospodinu.com/

Ostarjeli livanjski krojač Ante Mamuza je početkom proljeća 2010. godine proslavio 99. rođendan i zašao u stotu godinu.

Nenajavljeni: jedan umirovljeni livanjski primarius i umirovljeni jedan srednjoškolski profesor su mu došli u posjetu, a živahni starina je obojicu znanih mu Livnjana nazvao mladićima.

Nazvao ih tako, iako su oba zagazila u mirovinsko doba. Donijeli mu uobičajeni dar od poštovanja: vrećicu u kojoj je bila kava, keks, malo voća i boca sa sokom. Željeli su ga naći u dobru raspoloženju i razgovorljiva, a ta im se želja ispunila.

Potekao razgovor o svakodnevnim brigama, a potom se brzo prešlo na oživljavanje mnogih Antinih uspomena. Obojicu „mladića“ su se zanimala za slavljenikova sjećanja na protekla vremena i slavljenikovo viđenje prohujalih burnih godina, posebno onih kad su i livanjski pučani bili sudionici dvaju svjetskih ratova.

Uočili su gosti kako razgovor o radosnim temama oživi krepkog starca i kako mu glas živahno titra dok priča, a da tužne teme otežano pripovijeda. Zanimljivo bilo i to kako starina lagano ustaje, donosi rakiju, a stasom i glasom drži do svog izgleda i dojma koji ostavlja, kako oštru sijedu kosu još kontrolira crnom mrežicom i ponosno pokazuje fotografije na kojima se vidi da je nekad bio inspiriran velikanima iz Hollywooda, da je lik koji je mogao glumiti ne samo na daskama povremenog livanjskog teatra, nego i na filmskom platnu.

Tijekom pričanja o proživljenim godinama utonuo bi u prošlost i živo se sjećao mnogih velikih i malih događaja. Spominjao je imena umrlih i nekih živih Livnjana, oživio sjećanja na velike sretne i nesretne trenutke iz svog i njihovih života. Više je pričao o vremenima prije i poslije ratova, negoli o vremenima ratnih stradanja.

Najzanimljivije su mu priče o livanjskim kuturnim događanjima i o likovima koje je glumio u predstavama. Još je pamtio pojedine monologe svojih uloga, ali i one Livnjane koji su nastupali u tim kazališnim predstavama.

Iz opširnog Antinog pripovijedanja gosti su saznali nekoliko priča o sudbinama sretnih i nesretnih Livnjana, a i priču o nesretnoj lijepoj livanjskoj Francuzici Heleni. Naglasio je slavljenik da već dugo želi da netko zapiše njegovo kazivanje o nezaboravnoj tragediji mlade divne djevojke Helene i da zabilježi i sudbine još nekih Livnjana.

Duboko uzdahnuvši sjeo je u kućnu fotelji i otpočeo kazivati: „Priča je ovo o odrastanju jedne njegovane djevojčice, jedne u Livnu omiljene djevojke. Bila je ukras grada Livna. Ovo je priča o jednoj velikoj nesretnoj ljubavi. Priča o sudaru nježnosti, anđeoskoj profinjenosti sa surovim livanjskim starinskim običajima, sa grubom brđanskom stvarnosti.“

Govorio je kako živo pamti tu veliku ubijenu ljubav i kako je njegova želja da tragedija mlade mnogim talentima nadarene djevojke ne bude nikad zaboravljena. ”Nije meni lako ovo pričati. Ova priča je…! Uh…! Bože, Bože, kako je tužna! Ova uspomena mi je i topla, i bolna. Bila je to drama, bila tragedija ravna napisanim tragedijama najvećih europskih tragedija, tragedija ravna Šekspirovj Juliji i Tolstojevoj Ani Karenjinovoj.

Ravna je junakinjama antičkih drama. Helenina je doživjela ljubav, čistu mladalačku ljubav i ta čista čedna velika ljubav se sudarila sa surovom tadašnjom livanjskom brđanskom zbiljom. Priča je to o sudaru dvaju svjetova.

U sudaru je ljepota duha i tijela i prava ljubav stradala, a običaji i volja kućnih starješina su bili uzrok stradanja. Iz tuđine je njena obitelj stigla u Livno. U Livnu je i rođena Helena. Prve radosne korake, prve šetnje je doživjela po livadama livanjskih zelenih riječnih obala. Fijakerom su je u šetnje vodili.

Na njena rođendanska slavlja dolazile su dame bečkih namjesnika i dovodile svoju djecu, dolazile i curice livanjskih uglednih trgovaca. Ona je zavoljela livanjski kraj, imala prijateljice s kojima je odrastala. Na izletima je brala cvijeće i plela vijence, te se okićena vijencima kući vraćala i u kuću donosila poljske mirise Mlada u život i u Livno, a potom i u livanjskog mladića Jozu zaljubljena lijepa Francuzica Helena je žrtva nekadašnjih bezdušnih običaja..“

Mlađi Antin gost je pripovijedanje ostarjelog krojača brižljivo slušao i obećao da će pripovijedanje zapisati i oteti ga zaboravu. Starina Ante se opustio, zadovoljno namjestio u fotelji, napravio emocionalnu stanku i započeo glavni dio svog pripovijedanja.

Pripovijedao je opširno i poput sociologa je oslikao Livno uoči Prvog svjetskog rata i tijekom tog rata, kao i vrijeme države Južnih Slavena. Sve je pričao tako živo, kao da se sve jučer dogodilo, kao da se još događa.

„Maloljetna kći, po nesretnoj spartanskoj ljepotici, po nesuđenoj Prijamovoj nevjesti Heleni, prvo ime dobila. Drugo ime Margaretha je dobila po baki iz Lorenskog gorja, a trećim imenom Hela počašćena njena baka iz Velikog Bečkereka.

U Livnu odrastala, livanjskim suncem okupana, Helena je poput svih Livnjana planinska prostranstva zavoljela. Zavoljela je široke prostore i sretna bila kad bi do mile volje po voćnjacima, po livadama i po riječnim obalama trčala, voće i cvijeće brala.

Jedanput je u bistroj kraškoj rječici raka ulovila i tetki Teofaniji ga darovala. Tetka se neoprezno s rakom igrala i vrisnula kad joj kliještama mali prst dohvatio. Kao školarka Helena postala omiljena, svima draga bila, trgovačku školu pohađala i radost je oko sebe širila.

U davanju sebe nije se štedjela i bezbroj nježnih osmijeha i blagih pogleda je darovala. Najčešće su ju Helom zvali. Učena gospođa Polda, koja je bila supruga velikog inženjera hidrologa, sa Helenom je na tri jezika pričala i umijeću prebiranja tipki na velikom klaviru ju poučavala.

Kuma Gizela operne arije je obožavala i davala joj poduke iz pjevanja. Njen otac Cyprian je znao da ga u Livnu sibirska pustoš čeka, ali je znao da da tu divljinu oplemenjuju tri lijepe kraške rječice, da njihovi izvori iz kamenih litica, da livanjski kraj ima osobine Alpa..

Radovao se da u gradu ima nekoliko bogatijih obitelji što su sinove uputili na europsko školovanje. Upoznao je nekoliko učenih svećenika franjevaca, jednog protojereja, dvojicu paroha i veći broj carskih činovnika. Volio je one koji su njegovali modne građanske manire i oponašali život carskog velgrada.

Svoj doprinos kulturnoj preobrazbi livanjskih zaostalih prostora dao je galski stručnjak ne samo svojim dolaskom, nego i življenjem sa suprugom i svojom djevojčicom, te uključivanjem u sva kulturna događanja. Podržavao je svaki napor koji je život obogaćivao i civilizirao.

Hvalio je i pomagao Pjevačko društvo ‘Dinaru’, hvalio njegov muški i ženski zbor, ali i tamburašku, glazbenu i dramsku sekciju. Zgrada Zemaljske gospodarske stanice bila jedna od ljepših novosagrađenih gradskih objekata. Imala je ijoš ima široko stubište, a dostavljači su se namučili dok su veliki klavir u Heleninu sobu unijeli.

Jedan događaj je Cypriana podobro bio zabrinuo i o iskrenosti i poštenju Livnjana dugo razmišljao. Došao rat i u ratu se postroženo o žitu brinulo. Treće godine rata neki livanjski trgovci, te mlinari, a i vlasnici pekara utajili mnogo državnog žita.

Te ratne godine glad je stigla, jer je bilo dosta neobrađenih polja. Neobrađena zemlja plodove nije davala. Posebno pogođen bio prostor hercegovačkog kamenog krša. Djeca gladovala i umirala. Odvajkada je u tim prostorima zemlja bila škrta, pa stariji za kruh po svijetu nadničili.

Ostarjeli svećenik fra Valentin Buntić je pokupio gladnu djecu po hercegovačkim selima i varošicama i vodio ih u krajeve zemaljskog obilja, vodio ih u plodnu Slavoniju. Godine tisuću devetsto sedamnaeste je sedamnaest tisuća gladnih dječjih usta krenulo na bijeg od gladi.

Dočekale ih župe Istočne i Zapadne Slavonije i Podravine, pa ih spasile. Raspoređena po mnogim obiteljima ta djeca se brzo navikla na drage domaćine. Više od polovine te djece zavoljelo plodnu Panoniju i nikad se više u svoj krš nije vratilo.

Kada je u Livnu otkriven šverc žitom, kad je provjereno stanje sa prispjelim i podijeljenim žitom, gradonačelnik Mešeg, koji je mlinarima i pekarima rezervne nabavke odobravao, otkrio velik manjak, osjećao se moralno odgovornim, pa se ustrijelio. Četvero djece i ucviljenu ženu ostavio. Čast mu nalagala da to učini. Nije se nadao da će ga slatkorječivi i bogobojazni neki Livnjani prevariti i osramotiti.

U trgovačkoj školi Helena se isticala i znanjem i vladanjem i iz pupoljka u prelijepu ružu se preobrazila. U crkvi često glazbenu darovitost pokazivala pa harmonij svirala i pjevala. Njena preobrazba iz razigrane i vedre djevojčice u djevojku ljepoticu nastupila je naglo, nastupila kao što se proljetni pupoljci preobraze u cvjetove.

Uočila je da ju miluju oči mnogih mladića i nije se kao ranije usuđivala uzvratiti poglede i pokloniti osmijeh. Bila je zadovoljna sobom i u kući prebirući klavirske tipke znala bi zastati pa zapjevati. Dok bi pjevala njenu pjesmu je pratila svečana tišina. Pjevala bi glasom koji je dušu milovao, a kad bi neke pjesme otpjevala, uslijedile bi molbe majke i gostiju, da još zapjeva njima omiljenu pjesmu „Raspletene ruse kose ovile joj vitak stas“.

Slobodno vrijeme dijelila je s prijateljicama iz djetinjstva, s prijateljicama bogatih livanjskih trgovca. Kad bi okasnila, kad bi zvona Zdravo Mariju oglasila, na večeri bi kod njih ostajala, a to je značilo da želi i noćiti. Više puta je s vršnjakinjom Milkom Tadića dijelila postelju.

Djevojačkog šaputanja i analiziranje momačkih postupaka bilo do kasno u noć. Helena je otkrila da je Livno, iako još još mali grad, mali zemaljski raj, koji ne bi nikad napustila. U sedamnaestoj godini je otkrila da se mladić Jozo često iznenada blizu nje pojavi.

Pojavljivao se i tamo gdje ga nije očekivala. Njegov pogled nije mogla izbjeći, a on bi tobože nezainteresirano nevažno uvijek nju, a ne njene prijateljice nešto pitao. Najčešće bi pitao kad je proba zbora, kad će početi s radom dramska sekcija, a jedanput je upitao što je slađe od meda i potom brzo nestao.

To pitanje Helena je majci postavila, a majka ju poljubila i rekla: ”Samo je ovo slađe od meda.” Kad bi se Helena nekud uputila, okretala bi i gledala otkud će se Jozo iznebuha iskočiti. Ta igra kratkih susreta obično bi se dešava u popodnevnim satima, jer bi tada s prijateljicama u šetnju odlazila.

Šetnja bi joj se promašenom učinila ukoliko ne bi Jozin pogled susrela. Osamnaesti rođendan zapamtila je po snijegu koji pet dana padao i odraslu čovjeku bio iznad pojasa. Po gradu su bile velike prtine i mimoilaziti se bilo tijesno.

Jednog je dana, kada je prestalo padanje, izišla iz kuće. Čekala je trenutak da ode do svoje najdraže prijateljice. Žurno je išla, pazila da ne padne i posve neočekivano naletjela na Jozu. Da ne padne Jozo ju pričuvao i tada osim malog krika iznenađenja ništa nije rečeno.

Jozin pogled ju zbunio i učinilo joj se da se joj se zalijepio na licu. Uznemirio ju je, jer je šapnuo da ima dva lijepa tamna ponora, a onda je napravio omanju grudu snijega, poljubio ju i u Helinu ruku stavio.

Brzo se udaljio, skoro pobjegao. Ostavio ju iznenađenu i ukipljenu. Nije znala kako je došla do prijateljice, nije znala je li pokucala na vrata, ali je znala da se nešto veliko dogodilo i plivala je na valovima uzburkanih osjećaja. Sjela je na stolicu, a u ruci se topila gruda snijega.

Milka ju promatrala, nastojala dokučiti što joj se dogodila, uzela joj ostatak grude i u čašu je stavila. Milka i njene sestre su čekale da nešto kaže, da prozbori o tome što ju je tako jako uzbudilo, zbog čega joj lice rumeno, a ona je ustala i kroz prozor u nebo zurila.

Zagonetan osmijeh kazivao je da je bila u nekim lijepim snovima. Milka ju zagrlila, a Helena joj glavu na prsa naslonila i u svom doživljaju uživala. Kad se snijeg u čaši otopio Helena se lagano zbilji vratila, dlan kvasila i na lice ga stavljala.

Zimski kratki susret i sretni doživljaj bio je nezaboravan i Helena je ćutila da se nešto novo rodilo, da će se to ponoviti. Te godine proljeće je uranilo i uoči Cvjetne nedjelje bilo je obilje ljubice i ljubičice. Jozo se ponovno iznenada pojavljivao i malo duže razgovore vodio, a kad bi ju u oči pogledao brzo bi se udaljio, uzbuđen nestajao.

Helena je ponekad s majkom i u crkvu Uspenija presvete Bogorodice hodila, ali je češće s ocem u crkvu Svih svetih dolazila, jer je u crkvi svirala i pjevala. Na Cvjetnu nedjelju Crkva Svih Svetih bila prepuna, a Helena je i solo i u zboru pjevala.

Poslije mise mnoštvo vjernika u grupama stajalo i lijepom danu i velikom blagdanu se radovalo. Leđima okrenuta onoj grupi u kojoj je Jozo stajao, Helena je osjećala da njegov pogled na njoj počiva i blaženi ugođaj ju prožimao. Vidjela ga i osjećala, iako joj nije bio u vidnom polju. I takva prisutnost joj je bila draga. Kad je kući stigla i šeširić s glave skinula i iznenadila se ugledavši nekoliko stručaka ljubice. Nije se pitala otkud ti divni mali plavi cvjetovi.

Pokupila ih je i stavila u molitvenik kao što se cvijeće stavlja u herbar. Bila je uvjerena da je to Jozin dar i pitala se kako je to učinio i je li to još netko vidio. Nije mogla popodnevnu šetnju dočekati, pa je otišla do Milke i još jedanput pričala i o nezaboravnom zimskom susretu i o proljetnom događaju sa stručcima ljubice.

Mimo običaja s Milkom je otišla na probu muškog zbora i slušala kako zbor uvježbava prikazanje Muke Kristove. Sjela je na kraj dugačke klupe, a uskoro na drugom kraju je Jozo sjedio. Molitvenik Svetog Ante otvorila. Stručci ljubice u njemu bili složeni i Jozo je to vidio, a držao se kao da ne primjećuje. Osmijeh u očima ga otkrio i kad su im se pogledi sreli razlio se po licu i na usnama. Sve je bilo pokazano.

Poslije Uskrsa ispod Heleninih prozora učestale šetnje mladića. Znalo se da još nikomu nije obećana, a nije se znalo što prema Jozi osjeća. Malo po malo momci se okuražili, pa pod prozorom serenade pjevali.

Jednog nedjeljnog popodneva mnoštvo svijeta se uputilo na Zgona, na ravne livanjske ledine. Igrala se velika nogometna utakmica. Gostovala momčad iz Sinja. Helena dobila dopuštenje i od oca i od majke da može otići do igrališta, da može pogledati kako livanjski momci trče za loptom.

Kako se bore da ostvare pobjedu protiv vrlih sinjskih junaka alkara. Igra ju sasvim ponijela i živo navijala. Jozo bio jedan od boljih igrača i njegovo ime se izvikivalo. Helena je svom srcu dala oduška i kad su drugi iščekivali da Jozo izvede slobodan udarac, ona pljeskala, na sebe pozornost svratila. Jozo to vidio, poljubio loptu, zaletio se i snažno po lopti odvalio. Zbog pogotka momci ga grlili i podigli na ramena, a Helena se posve zarumenila i osjećala da se otkrila. Grudi joj se nadimale i osjećala da dijele sreću njegovog uspjeha.

Novi događaji su bile prve jesenje probe Dinarine dramske sekcije. Najprije se birao dramski tekst i većina odabrala popularnu Bogovićevu peteročinku. Odabrali izvesti prizore iz života ljubomornog Hasan-age i njegove vjerne ljube. Pri prvom čitanju vidno bilo tko će Hasanaginicu glumiti, a za lik Hasan-age bilo nekoliko kandidata. Jozo je među posljednjim tekst čitao i snažno se u nj uživio. Složili se da je stasom i glasom dostojan da bude Hasan-aga, da sa Helenom glavnu ulogu ima.

Njegovoj sreći nije bilo kraja, jer se otvarala nova stranica viđanja s divnom Helenom. Uistinu, probe dramske sekcije rezultirale čestim Heleninim i Jozinim susretima i sretno oni zaplovili burnim čistim oceanom ljubavi. Od rukoljuba do stavljanja ruke na ruku plovila je njihova lađa i nakon što su svojom izvedbom oduševili livanjsku publiku, gostovali su još u dva grada. Helena je maštala, posve živo očekivala da će ju Jozo zaprositi, da će sreću u njegovom domu, u njegovom zagrljaju naći. Kad bi gradski svijet o njima razgovarao, kad bi ihnjihove oči odmjeravale, mnogi su tvrdili da su jedno za drugo rođeni.

Helena je Livno idealizirala, a nije vjerovala u neke čudne obiteljske običaje. Saznala je da ljuta i stroga baba upravlja Jozinom kućom, da je baba visoka, okretna i ljutita, da je rano udovicom postala i da po starinskim običajima u kući samo ona zapovijeda. Za nju se pričalo da je bila primorana muškom glavom misliti. Uočila je da se unuk Jozo lijepim osjećajima prepustio, da se, po njenom mišljenju, u tuđinku, u lijepu godspođicu zaljubio i čekala da ga zanos napusti, čekala da mu stvarnost potisne osjećaje.

Jedanput ga pred prijateljima upitala da li zna što se od snahe očekuje i iz desne šake jedan po jedan prst lijevom rukom ispravljala i pet stvari nabrojila. Posebno je naglasila da ženske ruke trebaju i moraju znati krave pomusti, dižve oprati i pojatu kao apoteku uredno držati. Pojatu uredno držati podrazumijevalo je đubre ispod krava pokupiti i na đubreluk otjerati, suhu slamu prostrijeti i o jaslama brigu brinuti. Kad je kažiprst odvojila rekla je da žensko mora sve što je neuredno vidjeti i brzo djelovati. Mora znati umijesiti i pažljivo kruh ispeći. Mora svoje i tuđe zdravlje čuvati i robu i kuću čistom održavati.

Drugi put je iznenada Jozu priupitala dokle je to njegovo očijukanje sa strankinjom otišlo. Ozbiljnim glasom rekla mu: ‘Možeš ašikovati s kim hoće, ali o ženidbi ćeš se morati sa mnom dogovoriti. Ja ću odlučiti.’ Rekla mu da će ona reći kad će i s kim će se oženiti. Stroga baba prstom mu pokazala da joj ne postavlja pitanja i da zapamti što mu je rekla.Do Helene su doprli glasovi o babi koja strože od muškarca familijom vlada, koja od nevjeste mnogo očekuje.

U ime ljubavi, u borbi za ljubav odlučila je protiv vjetra broditi. Svoje talente, svoju ljubav prema glazbi, svoju ljubav prema pjesmi i dramskoj umjetnosti počela je zamjenjivati podukama o radu u štalama. Na poljoprivrednoj stanici radnice su se iznenadile kad je poželjela jednu kravu pomusti. Njeni nježni dugi prsti, s kojima je lagano klavirske tipke prebirala, oprali su kravlje vime, nježno započeli i vještinu mužnjeučili. Oprobala je kravlju balegu lopatom kupiti i đubar na taljige nabacati. Ništa joj nije bilo teško, jer je o Jozi mislila, jer je htjela da strašna baba čuje da Francuzica i to zna.

U trenutku kad se sobom ponosila, kad je potpuno uvjerena bila da će ju Jozo zaprositi, gradom pukla priča, a Helena u nesvijest pala. Kućna pomoćnica Mara vodom je škropila i jedva joj dala gutljaj. Helena pala u postelju. Zbog te za nju užasne vijesti se razboljela, u osamu se povukla. Jelo odbijala, vodu bi nevoljno usnama primicala i počela kopniti. Pronijelo se gradom pričanje da je strašna baba Jozu odvela u kuću bogatog gradskog poljoprivrednika i vlasnika pilane i zaprosila njegovu kćerku Anu.

Jozo poput stotine drugih momaka i djevojaka nije ni znao kako se prosidba obavlja, kako se daje manet. Pošao s babom i bio nemoćan. Nije slutio da će se to dogoditi. Znao je da sudbinom upravljaju i sudbinu određuju kućne starješine. Odvela ga u Lisičinu kuću, u kuću djevojke Ane i svečano snahu isprosila. Djevojku Anu je znao iz viđenja i nikad s njom ni riječ nije progovorio. Uočio je da je krupnija od Helene i da ga jedanput oholo promatrala.

Na prošnji pred puno čeljadi oboje su morali uzeti čaše i popiti gutljajslatkog vina. Kad su se iz Anine kući vraćali, Jozo je trkom pobjegao od babe. Pobjegao da se negdje skrije. Sutradan, kad su ga našli, baba mu zapovjedila da ne ide ni na kakve zabave, da se ne smije s Helenom ni vidjeti, a kamoli razgovarati. To mu nije trebala govoriti, jer Helena iz kuće nije izlazila, a Jozo i od svoje sjene bježao. U čudnoj pokornosti je na vjenčanje otišao i očajan babin autoritet proklinjao. Strašna baba je sve konce u svojim rukama imala, sve ugovorila i unuka bez dogovora i bez privole oženila.

Tu babu nevjesta Ana je vrlo brzo razočarala i kad joj je prvu zapovijed izrekla, drsko joj odgovorila da njena noga u pojatu neće kročiti, da njene ruke neće kravlje sise prati i mlijeko musti. Rekla joj da nije odgojena ni za motiku, ni za kravlju balegu i da je njen otac uvijek imao i da ima radnika i radnicu kojima je plaćao da te poslove obavljaju. Tog dana cijelo popodne je goblen vezla i izbjegavala bilo kakve rasprave. Jozo babi gorko čestitao, suzu obrisao i rekao joj da je sebi pravu nevjestu odabrala.

Tek početkom ljeta Helena počela u kočije sjedati i odlaziti u prirodu. Obično bi se kočija uputiliili do orlovačkih proplanaka, do Gorice i do Ispod Hrasta ili do izvora Žabljaka. U blizini Ispod Hrasta promatrali omanji vodopad orlovačkog potoka. O Jozi ni s kim ni riječi nije htjela prozboriti. Nakon dugog majčinog nagovaranja pozvala je prijateljicu Milku da odu u Dinarin dom i tad je otišla do garderobe da uzme svoje stvari s police. Da bi dohvatila zavežljaj popela se na tronožac, pa izgubila ravnotežu i pala. Pala na prevrnuti tronožac. Udarac bio bolan i istog su popodneva brižna mati i teta u kuću dovele uglednu gradsku liječnicu. Liječnica je utvrdila da se teško ranila. Dvostruko je bolovala, bolovala joj ranjena duša i ozlijeđena napukla rebra. Za Helenom je bolovalo više mladih gradskih momaka, a bolovao sam i ja. Mnogi je onih koji su se dragom Bogu molili za njeno ozdravljenje, mnogi su za njom patili.

Ranjene duše i tijela Helena se prestala boriti za život. Mati ju je promatrala kad je uzela molitvenik, kad je dugo gledala u osušene cvjetove ljubice. Kasnije kad je pričala, kad je više puta tužnim glasom ponavljala i taj prizor opisivala, govorila je kako je uzimala jedan po jedan osušeni stručak i primicala ga plamenu voštane svijeće. Stručak u tren oka nestajao. O čemu je tad mislila? Možda je sebe vidjela kao stručak osušene ljubice koji je od ljubavnog plamena stradava.

Darujući ih plamenu od lijepih uspomena se opraštala. Umrla je u noćnoj livanjskoj tami. Pogreb joj je bio silan, a na dan pogreba Jozo je zajahao mladog babinog konja i bježao od kuće. Konja tjerao u trk i iznemogli konj je pao u selu Podhum. Jozo se tek drugi dan kasno u noć kući vratio. Donio sedlo, konjski oglav i uzde, te ih babi pred noge bacio. Rekao joj da je zbog nje konju srce puklo i da žali što nije i njemu, te kazao da kuću napušta. Rekao joj da se pokaje za počinjeni grijeh i da je čeka pakao, te da ga nikad više neće vidjeti.

I bi tako. Sa sobom je i Anu odveo i živio neko vrijeme kod rođaka u gradu ispod Sljemena. Ana od oca dobilaq dosta novca i u Zagrebu Jozu zaposlila, gostionicu unajmila. Na kraju rata, kad se pred provalom Staljinovih armija i pred šumskim ratnicima bježalo, oni su pobjegli u Rim. U velikom hotelu Jozo radio kao kuhar i moglo se živjeti.

U Rimu je i novu nogometnu karijeru ostvario i postao znan. U to vrijeme UDBA je slala svoje agente da glume prebjege iz komunističke države i nakon jedne utakmice Jozo je ubijen. Ne zna se zbog čega, pa se neki Livnjani pretpostavlja da su UDBINI egzikutori pogriješili i umjesto njegovog prijatelja emigranta Vladu Samserića na nj su atentat izvršili.

Nakon dužeg pripovijedanja krojač Ante je rekao: ”O Helinom pogrebu reći ću još i ovo. Evo sam blizu stotih godina i takva se pogrebna povorka u nas nikad kasnije nije ponovila. Stotine mladića u crnim odijelima i bijelim rukavicama na vječni počinak pratilo je nesretnu Helu.

Svi mladići su preko ramena i prsa imali plavu lentu i nosili po jedan bijeli karamfil. Isto toliko u bjelinu obučenih djevojaka ju je pratilo. One su crvene cvjetove nosile. Muški zbor joj na grobu otpjevao pjesmu „Zbogom oče, zbogom mati, zbogom dragi prijatelji, ja se od vas sada dijelim, sastajem se s Bogom milim“. Svi u zboru su pjevajući plakali i ne bi nikoga tko tog dana nije bio ganut i tko suze nije brisao. Za Helenom jecijeli grad tugova., Dugo se tugovalo, a mati joj na prozore crne zavjese stavila i na njenom stolu pored fotografije kandilo cijelu godinu gorjelo. Helenina mati je na Heleninu vjeru prešla, željela uz Helenu na goblju počivati.“

PS

Vrli muževi sa livanjske Žitarnice i gradske četvrti Fera su svojevremeno proslavili kamenito Livno i ljubomorno su čuvali i neki još čuvaju fotografije iz dosta davnog vremena. U nekim kućama još se u albumima čuva u novinama objavljena Helenina fotografija.

Sve te fotografije čuvaju štovatelji livanjskog kulturnog uzleta iz vremena kad je probuđeno građanstvo kulturom oplemenilo Livno. Mnogi čuvaju ostatke prošlosti da ne bi nestali kao veliki svečani kazališni Dinarin zastor. Taj zastor je dugo radio i izradio u Parizu školovani livanjski slikar Pešo.

Znano je da je veliki Vlaho poklonio stolnom gradu ispod Sljemena zastor zvani Preporod, zvani „Gundulićev san“ i stolni grad ga čuvao i sačuvao. Veliki Pešo Mamić svojim zastorom nije nadvisio slikara Vlahu Bukovca, nije nadvisio Vlahinu ljepotu boja i likova, ali je livanjskom zastoru bio darovao dušu, pa je oslikao kuće bogatih i siromašnih, oslikao kamenito neuništivo stijenje livanjsko. Zastor je bio u svečanim crno bijelim bojama.

Kad je 1944. godine bomba Dinarin kazališni dom pogodila, neke sirotinjske ruke u ruševini su zastor pronašle, rezale ga za pokrivače i prekrivače, a govori se da i danas, više od pola stoljeća nakon bombardiranja Livna, u nekim kućama još ima ostataka tog zastora.

Kad je riječ o bombama bačenim na Livno valja znati da je vrhovni partizanski štab 1944. godine molio i tražio da zapadni saveznici unište Livno. Devetnaestog svibnja te godine dvanaest aviona je bacilo bombe na civilne kuće. Kruna bombardiranja bila je 31. svibnja kad su 42 aviona doletjela i razarala gradić od tri tisuće žitelja.

U nedjelju, 12. siječnja oko 19.20 sati, osoba rođena 1985. godine u Livnu, nastanjena u mjestu Grborezi, došla je u policijsku postaju Livno i prijavila je da je tijekom istoga dana osoba rođena 1990. godine u Livnu nožem izbola psa u mjestu Grborezi.

Kako se doznaje iz MUP-a HB županije pas je uginuo nakon 15 minuta, a radi se o psu pasmine “Hrvatski ovčar”.

Policija je uzela izjave, a daljnji operativni rad je u tijeku. Ero.tel