Učenici OŠ „Fra Lovro Karaulaˮ PŠ Priluka pod mentorstvom profesorice povijesti i zemljopisa Suzane Krezo sudjelovali su na natječaju Nakladničke kuće Alfa „Ja domovinu imam, u srcu je nosimˮ, a koji je partnerski spojio škole iz BiH i Hrvatske. Škole su se jedna drugoj predstavile temom „Moj zavičajˮ ili „Domovinski ratˮ. Na ovaj je način spojeno 60 škola iz BiH i Hrvatske. Učenici PŠ Priluka predstavili su se temom „Domovinski ratˮ.
U organizaciji Bošnjačke zajednice kulture Preporod Livno i Medžlisa Islamske zajednice Livno sinoć je u Livnu upriličena tradicionalna bajramska priredba na kojoj je sudjelovalo preko 30 izvođača. Nastupili su članovi zbora Islamske zajednice s kratkom predstavom na tematiku Bajrama i izvedbom ilahija te članovi literalne i glazbene sekcije BZK Preporod Livno.
Uz mnogobrojne goste, svojim prisustvom priredbu su uveličali i članovi Islamske zajednice s područja HBŽ na čelu s glavnim imamom MIZ-a Livno i predsjednikom BZK Preporod Livno te predstavnici županijskih i gradskih struktura vlasti.
Uz pregršt emocija program je završen glazbenom numerom “Nek mirišu avlije” u zajedničkoj izvedbi zbora MIZ-a Livno i glazbene sekcije BZK Preporod Livno.
“Bajrami nikad nisu prošli bez pomirenja onih koji iz bilo kojih razloga nisu živjeli u lijepim odnosima. Ruka koja nam prođe u susret, ne smije biti vraćena. Neka nam radost Bajrama stvori osjećaj za druge, oplemeni dušu, upotpuni vjeru i učvrsti međusobno povjerenje. Neka vam ova bajramska atmosfera, veselje i radost potraju do idućeg Bajrama”, poručili su organizatori.
Li Park / Livanjski divlji konji na Kruzima
Akustičan prostor Muzeja ispunit će dobrom glazbom naši gosti iz ponajboljih BiH zborova. Dođite i uživajte s nama 
Ulaz besplatan.
Razgovor s legendarnim kapetanom najslavnije postave Šibenke, čovjekom koji je te mitske ’83. prvi podigao pehar prvaka države.
– Brijao sam se prije posla i čuo sam ženu da viče iz sobe da je Dražen poginuo. Ma daj, molim te, nemoj me… nije to baš stvar s kojom se možeš šaliti. Pa gledao sam ga večer prije na televiziji! Nazvao sam Mirka Novosela, on mi je potvrdio vijest.
Zini zemljo i progutaj me! Sjeo sam u auto, morao sam ići poslovno u Primošten, ali sam nesvjesno otišao na skroz suprotnu stranu. Tek sam u Pirovcu shvatio što sam napravio i gdje sam završio, bio sam u totalnom šoku. Nazvao sam svoje u Vinariji i rekao da moram doma, ne mogu raditi – priča nam Željko Marelja, kapetan Šibenkine pobjedničke generacije, koja je u sezoni ’82/’83 osvojila jedini šibenski košarkaški naslov i to u jednoj od najjačih europskih liga.
Na sprovod Draženu Petroviću na Mirogoj nije otišao, na dan njegove smrti dobio je aritmiju srca koja ga je držala danima. – Nisam mogao, nisam imao hrabrosti, imao sam osjećaj da ću umrijeti. I dan danas uzimam tablete za aritmiju – govori nam legendarni kapetan kojeg smo posjetili u stanu na Vidicima dok je na TV-u pratio tursku košarkašku ligu, Fenerbahče je igrao protiv nekoga…
Željko Marelja trebao je zapravo biti atletičar, bacač kugle. Imao je genetske predispozicije za to budući da mu je ujak bio jugoslavenski reprezentativac baš uz toj disciplini. A i cijela mu je obitelj, kaže, bila dobra u bacanju kamena s ramena, omiljenom sportu u njegovu rodnom Livnu. No, promjena sportske karijere dogodila mu se tijekom Male olimpijade, srednjoškolskom takmičenju gdje su se učenici takmičili po regijama.
Marelja je za svoju mostarsku regiju igrao u košarkaškoj ekipi, trebalo im je igrača a on je bio visok, pa zato. Na istom su takmičenju igrali su Dražen Dalipagić i Mirza Delibašić, dakle nije bila šala. Marelja je tada, još kao srednjoškolac, prešao u KK Konjic, koji je igrao u republičkoj ligi, a onda je došao poziv od Mirka Novosela da dođe na probu u Lokomotivu, buduću Cibonu.
Kapetan Šibenke na finalu s Bosnom (privatna arhiva)
– Mene i mog ćaću dočekali su na kolodvoru u Zagrebu i odmah odveli na trening na Tuškanac. A tamo sve imena da se smrzneš: Plećaš, Kavedžija, Bočkaj, Kovačić, braća Rukavina, Valek… A ja došao iz Livna s patikama iz Borova, šta ću ja tu? Ali, ušao sam u igru i zabijao, ne’š ti. Pa me Novosel pitao znam li zakucati, pa sam onda zakucavao s mjesta, iz dvokoraka, trokoraka, iz zaleta, iza leđa… I tako sam ostao u Lokomotivi – prisjeća se Marelja.
Lokomotiva je nekoliko mladih igrača dala Industromontažu, prvoligaša sa zagrebačke Trešnjevke, gdje je Željko Marelja igrao od ’71. do ’77. Tada ga je, na jednom turniru u Dubrovniku, trener Nikola Kessler vrbovao da dođe u Šibenik, iako je imao već skoro po dogovoreni transfer u Maribor, gdje je tada igrao još jedan nekadašnje velikan Peter Vilfan.
– Govorili su mi tada da što ću ja u Šibeniku, da mi je glupo ići iz prve u drugu ligu. No, suprugini roditelji su bili na otoku Prviću, moji u Splitu, tako da sam odlučio riskirati i doći u Šibenku, pa što bude…
Udarne igle Šibenkine momčadi krajem sedamdesetih bili su Petani, Babić, Slavica, Šarić, Šare, Amanović i Marunić. Marelja je zauzeo na poziciju centra i prvu navijačku euforiju na Baldekinu doživio kad se, u sezoni ’79/’80 igrala odlučujuća utakmica protiv Celja za ulazak u prvu ligu.
– Bilo je to ludilo, tada su prvi put u dvoranu unesene one montažne tribine, bilo je krcato. Rasturili smo Celje i ušli u prvu ligu. Tada su nam došla pojačanja, Macura, Vučica, Slavnić, Ljubojević, Jarić… Složili smo jednu lipu ekipu.
Dražen Petrović u igru je počeo ulaziti tijekom 1981., njegov talent prvi je odlučio isprobati trener Zoran Moka Slavnić.
– Bio je košarkaški fanatik, oduvijek, od kad sam ga prvi put vidio. Govorili su neki da je štrkljav, da nikad ništa neće biti od njega, ali kad sam vidio njegov odnos prema košarci i treninzima, znao sam da će uspjeti. Imao je i sreću što je naletio na Moku Slavnića, koji je bio razuman čovjek i koji se znao nositi s njegovim talentom.
Slavnić je imao toliko povjerenja u njega da je čak jednog Srećka Jarića vadio iz igre i uvoditi Maloga. Školovao ga je kroz igru, znao ga obuzdavati u nekim stvarima, a Mali je sve to upijao kao spužva. Uvijek je nas starije pitao za savjete i potom ne bi ispuštao loptu iz ruku dok neki potez ne bi doveo do savršenstva.
Vidio sam talenata i talenata, ali Dražen je napredovao koracima od sedam milja. Posjedovao je inteligenciju koja je čak nadmašivala njegov talent i volju, samo mu namigneš, a on već ide preko desno boka i prolazi – tvrdi Marelja.
Dražen, Marelja i Predrag Šarić / Isječak iz stripa o Draženu (privatna arhiva)
Imao je, sjeća se Željko Marelja, inat i hrabrost uzeti stvari u svoje ruke kad je bilo najteže. – To je posebno došlo do izražaja u finalu protiv Bosne. Ako nekom ne ide, on je tu, on ima snage to riješiti. Ali nije bio samo igračina, bio je i čovjek. Volio je Šibenik i svoje suigrače iznad svega, nema šanse da se ne bi javio kad bi došao doma.
Nije svako zlo za zlo – rekao nam je Marelja kad smo ga pitali kako danas, 36 godina kasnije, gleda na svu tu dramu oko oduzimanja titule prvaka Šibenki. – Da se nije dogodilo to sve što se dogodilo, tko bi danas o tome uopće pričao? Šibenčani bi pamtili tu titulu, svi ostali bi zaboravili. A ovako, još uvijek gdje god dođem, uvijek se povede razgovor o tom finalu protiv Bosne, ostalo je to ljudima u kolektivnom sjećanju. Svi su tada bili uz nas, Split, Zadar, Rijeka… Šibenka je bila prvak, mi smo bili prvaci, jesmo i gotovo!
Željko Marelja je nedugo nakon osvajanja prvenstva 1983. prekinuo s košarkom, imao je problema s koljenima i skočnim zglobom. Uhvatio se treniranja dječjih uzrasta. To mu je, kaže, bio najzahvalniji posao, jer “kod djece se stalno vidi napredak”. Na Draženov sprovod nije mogao, no na grob mu je otišao prvom idućom prilikom. I danas ne može vjerovati da ga nema, a pogotovo da je od toga kobnog dana prošlo već 26 godina. A eto, život leti, kapetane Marelja…
Kapetan s medaljom prvaka oko vrata (privatna arhiva)
PIŠE Marko Podrug
Šibenik.in
ORGANIZATOR: Drage naše mame, sestre, bake, prijateljice, ali i ostali zaljubljenici u prirodu i planine, i ove godine vas pozivamo na četvrti po redu događaj „100 žena na Kamešnici“. Organiziraju ga članice Gorske službe spašavanja Hercegbosanske županije s ciljem promoviranja planinarenja koje blagotvorno utječe na zdravlje.
Boravak u prirodi predstavlja terapiju za um i radost za tijelo stoga nam se pridružite 6. lipnja 2019. godine te budite i vi dio ove pustolovine.
Za Tomašina i za stanovnike prigradskih sela Brine i Žabljaka, za one koji su na orlovačkim proplancima odrastali i odrasli, Orlovača je prostor koji ima obilje raznih zanimljivosti: na njoj su razvaline ilirskih utvrda, nekropole stećaka, udoline i uzvisine, kamenite uvale, tri manja polja, mnogo dolaca i vrtača, a do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, do vijeka koji je grmio i slobode nagovještavao, nad Orlovačom su kružili gospodari visina, kružili su veliki suri orlovi.
Orlovača je i čuvarica povijesnih razvalina i svjedok svakojakih događanja. Današnja Orlovača je prostor na kojem su u posljednjih dvadesetak godina nikli novi stambeni objekti, velika vojarna i nekoliko industrijskih objekata.
Tomašin pamti da je do sredine dvadesetog stoljeća orlovački potok Brina bio baš pravi potok, potok sa dva lijepa vodopada, a od sedamdesetih godina rijetko žubore i rijetko vode peru njegovo korito. Ponekad, nakon proloma oblaka potok silno nabuja, a kad nema kiša on i zimi presahne.
Kad nabuja izlije se iz korita i vodom napuni podrume i u nekoliko livanjskih stambenih zgrada, a ne tako davno je razorio dva orlovačka mostića, odnio složena iscijepana drva obitelji Vlade i Zdravka Gradine, iz garaže Brace Milolože izvukao nov automobil i ostavio ga nizvodno na jednoj njivi, a u rušilačkoj nakani je u gradu razvalio dio uličnog asfalta i popločani dio gradskog parka. To što potok često presahne su posljedice miniranja u kamenolomu na brdu Begovača, miniranja u blizini jednog od većih njegovih izvora.
Za većinu ovovjekih Livnjaka, osobito onih što obitavaju na istočnim rubnim plodnim okrajcima Livanjskog polja, ali i za žitelje grada Livna, Orlovača je bila najvećim dijelom kamenjar, kraški pašnjak u koji se rijetko zalazi i preko kojeg se u žurnim prigodama po prečacima u grad i iz grada pješačili seljani s istočnog gornjepoljskog dijela livanjske visoravni.
Orlovaču pamte i neki Vidošančani, jer su kao učenici srednjih škola pješice u Gimnaziju dolazili. Pješačiti pet, šest i više kilometara i nije bilo teško za lijepa vremena, ali po kiši i kad padne snijeg to je bilo vučarno, čak i pogibeljno. Prije pojave mnogobrojnih motornih vozila preko Orlovače se išlo pješice i na vjerske svečanosti u vidošku crkvu i na velike zabave na zelenim livadama uz Sturbu. Te livade Livnjani češće zovu Čajer, negoli Čair.
Događa se i u naše dane da gradski i brinjski vjernici željni pješačenja i druženja odu na misna slavlja što budu u na najstarijoj novijoj livanjskoj crkvi u Vidošima. To je livanjsko malo hodočašće, a veliko je ono kad se hodočasti u Sinj k Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, Gospi koja je u morejskom ratu oslobođeni Sinj spasila od novog turskog porobijavanja.
Orlovačke ilirske utvrde su neistražene. Gradili su ih iii Iliri Delmati, iii Iliri Dindari. Te davno razorene gradine su poput vidikovaca i imaju dominantan položaj nad gornjim dijelom Livanjskog poija. S ilirskih gradina se vide desetci ograđenih uzoranih i zasijanih, ali i neuzoranih i nezasijanih orlovačkih vrtova u dolcima, vide se travnati pašnjaci, tri četiri lijeskova gaja i desetak mjesta na kojima ima hrastovog, lijeskovog i drugog grmlja.
Sa tih dviju gradina pogled puca na sve strane, pa se dobro vide kamene grede iznad Livna, Zagoričana i Potočana. S tih mjesta pogledom su obuhvaćeni Potočansko, Dobranjsko i Vidoško polje, a i klanci kojima se odlazi na Krušku zaravan. Ljepotom sjaju i brdski prijevoj Borove glave, i padine Jelovače i Tugine planine.
Pogled doseže i do, u naše dane, vodom bogatog Buškog jezera, a doseže i do ilirskih razvalina u selu Podgradina, kao i do onih u Vašarovinama. Izazovna je i s Orlovače lako vidljiva i Tribanjska zaravan, ona zaravan koju današnji lovci na divljač svojataju i proglašavaju svojim carstvom.
Istočno od Orlovače su brda i planine Jelovača i Tušnica, a na jugo zapadu je moćna Dinara. Tomašin je uvidio da kad se sunce rađa, da oni Livnjaci koji rano rane najprije ugledaju obasjane vrhove Tušnice i Kamešnice, potom bregove i udoline ispod Kruških greda, Borove glave, Jelovače i ispod legendarne Tugine planine, a kad zalazi da osojne strane Troglava, Prologa i Kamešnice prve, Golija i Cincar posljedne tonu u suton i u noć.
Borova glava, Jelovača i Tušnica su Orlovači najbiiže planine i mnogi tvrde da je Tušnica bogatstvom, koje krije u sebi, nadmašila svih osam drugih. Cijelo dvadeseto stoljeće iz njene utrobe vađen je korični nekad kameni, a nekad mrki ugalj, a mnogi Livnjaci tvrde da je rudnik postao neisplativ zbog slabog gospodarenja. Slabo gospodarenje se pokazalo osobito u vrijeme kad su vodeće kadrove postavljaii i smjenjivali oni koji su kitili prsa limenim odlikovanjima i sebe nazivali drugovima.
Tušnica je sačuvala drevno ime, a od stoljeća sedmog su Tugini hrvatski pastiri na njenim proplancima napasali svoja stada, pa su udoline i proplanci odjekivali blejanjem ovaca i janjaca, mukanjem krava i hrzanjem konja, a njena utroba je skoro cijelo dvadeseto stoljeće hranila mnoge rudarske obitelji, mnoge livanjske kopače, strojare, vozače, činovnike, strane i domaće inženjera, a i u ratu zarobljenog njemačkog inženjera rudarstva Zidaneka.
Njen ugalj je grijao livanjska domaćinstva i iz zahvalnosti prema darovima, kojima je dugo darivala Livnjane, Tomašin, koji je odrastao na Orlovači i s Orlovače često upirao pogled prema Tušnici, se pozabavio pripovijedanjem o toj planini koja tijekom godine bude i zelena, i siva, i plava i bijela. Osobno se pozabavio tumačenjem njenog za povijest livanjskih i duvanjskih prostora izuzetno važnog imena, povijesnoga toponima.
Uočio je da je malo Livnjana i Duvnjana planinu Tušnicu povezivali s Tuginim, a Bužane s Buginim imenom. Prije nego je znanost uznapredovale i u utvrđivanju odrednica nekog naroda uvela genetske karakteristike, jezik je bio temeljna odrednica na kojoj se dokazivalo ,,po jeziku si sve što jesi“.
Znanost upućuje na to da su toponimi, da su jezik toponima i legende autentični i vrijedni čuvari povijesnih istina, ali da nisu jedini, jer su neki narodi gubili svoj, a prihvaćali jezik porobljivača, ili jezik većine u koju bi ih povijesne nevolje i seobe dovele. Jezične asimilacije, koje su stoljećima ostvarivane širom svijeta, nisu nikad posve zatirale etničke identitete jezične i kulturne baštine, a posljednju riječ o svemu imaju znalci izumrlih jezika, posebno jezika zvanog sanskrt.
Bijela Hrvatska je dugo opstala na prostorima današnje zapadne Ukrajine, južne Poljske i sjeveroistočne Češke i sjeverne Slovačke. O istovjetnosti i sličnosti toponima u zapadnoj Ukrajimi suvišno je raspravljati. U Ukrajini u Rivinjskoj oblasti je Dubno, grad koji ima blizu 40 000 žitelja, a ima i fakultetski centar i toponim Dubno je posve blizak našem toponimu Duvno, pa Duvnjani ne moraju nekadašnje ime svoga grada izvoditi iz ilirske riječi dalma (ovca).
U Ukrajini je gora Hlibno, a ljude koji žive ispod te gore zovu se Hlibnjani. U Zakarpatju Hlibno, a u nas Hlibno pa Livno. U zapadnoj Ukrajini je naselje Babići, a zaselaka i prezimena Babića ima na pretek i u Voštanima, i u Glamoču i u Livnu. Neka čitalac zaključi ima li istovjetnosti u ovim ukrajinskim (bjelohrvatskim) i hrvatskim topnimima: Aržano i Ardanovo, Kamenskoje i Kamensko, Gercovci i Grkovci, Bukovje i Bukovo, Vrbovica i Vrbica, Bukovec i Bukovac, Irljava i Orljava, Kopinovci i Kopnić, Kal’nik i Kalnik, Priluki i Priluka, Ternovo i Trnavo, Jarok i Jarak, Hribivci i Hribina, Mikulivci i Mikulići, Kliaćanovo i Kiišanovo, Koritnjani i Korita, Kamianicia i Kamešnice, Komarivci i Komar.
U potpuno su isti u oba prostora toponimi Jasen, Brod, Suhodol, Dolina, Ruda, Lug, Dub i mnogi drugi, pa sami sve kazuju. Znano je da su toponimi u jeziku svakog naroda riznica povijesti tog naroda.
Znatan je broj Livnjana zaljubljenika u prošlost koji s ljubaviju istražuj i toponime i legende, jer u njima nalaze izvorne tragove prošlosti. Za toponim Tušnica lingvisti se pozivaju na jezične zakone hrvatskoga jezika i objašnjavaju kako je sve glasovne promjene palatala izjednačenja suglasnika radi lakšeg govora lako dokazati i razumjeti i na izvedenicama iz imena Tuga i Buga.
Lingvistički zakoni kazuju kako su od imenica: dug, plug, strah, prah, mrak, oblak itd. tijekom vremena nastali pridjevi: dugan, plugan, strahan, prahan, mrakan, oblakan i potom dužan, plužan, strašan, prašan, oblačan i kako su od imenica Tuga i Buga nastali pridjevi tugan i bugan, pa potom tužan i bužan.
Posve je razvidno da je od imenice Buganin nastala imenica Bužanin, a od imena pripadnika Tuginog plemena mogla je nastati i imenica Tuganin ili Tužanin. Slijedom nastanka novih izvedenica od Tugnice je nastala Tužnica, pa potom Tušnica, a po istom zakonu odgonetanja jezičnih promjena to se dogodilo i sa toponimom koji je ime dobio po Tuginoj sestri Bugi, jer se ime pripadnika Buginog plemena u starijim zapisima pisalo Buganin, a u miađim Bužanin.
Promjena se također dogodila u toponimu Buško polje, pa je od Bugina polja, odnosno od Bužkog polja nastao toponim Buško polje. Pošto je često bilo natopljeno vodom zvano je i Buškim blatom, a iz političkih i gospodarskih razloga u vrijeme apsolutističke vladavine boljševičke društvene klase je izgradnjom kanala i velike brane, te potapanjem sela i mnogobrojnih njiva i livada stvoreno industrijsko umjetno Buško jezero.
Jedan vrijedni i čestiti Nediljko iz Bilog Polja, zaljubljenik u više sportova i šahovska natjecanja, jednom je Tomašinu pričao kako je u vrijeme potapanja njegovog sela s tugom u srcu obilazio rodnu kući i pojatu i u potopljenim starim naćvama i potopljenim kravljim jaslama ulovio nekoliko riba. On i njegovi suseljani nisu vjerovali da će voda postati gospodarica seoskog prostora, da će useliti i u njegovu pojatu.
Tada, a to je bilo dvadeset i nešto godina poslije Drugog svjetskog rata, je raseljeno više od pet tisuća Bužana i Livnjana i nastala su nova livanjska naselja po Slavoniji i Dalmaciji, a i u zagrebačkoj okolini. Pošto se iseljavanje nastavilo, danas ima više Livnjana, Bužana i Duvnjana u tim krajevima negoli u Livnu i Tomislavgradu.
Velike su njihove kolonije i po njemačkim gradovima, jer se ni jednom broju onih što su kao gastarbeiteri ostvarili mirovinu u Njemačkoj, a ni njihovoj djeci i unucima ne rađa želja za povratkom u rodna podneblja. Slava i uređene države zapadne Europe i države drugih kontinenata su postale i prebivalište i boravište nekoliko milijuna Hrvata, pa su Hrvati poslije Armenaca i Iraca najraseljenija nacija.
Nediljko, i ne samo on, tvrdi da i danas veliki broj žitelja iz sela koja leže na obali Buškog jezera sebe zovu Bužanima. Mnogima je znano da su Bužani više puta htjeli, a tome još uvijek teže, odvojiti se i od Tomislavgrada (Duvna) i od Livna i osnovati svoju bužansku općinu.
Umjesto od poreza i prihoda njihovih potopljenih oranica i livada u naše dane plaće općinskoj administraciji Livna i Duvna u znatnoj mjeri daju vode njihovog nekadašnjeg polja, danas najvećeg umjetnog jezera u Europi. Jezerska voda, odnosno Hrvatska elektroprivreda je u znak zahvalnosti i ,,dobre suradnje“ livanjske i duvanjske vlasti, osobito pri procjeni izuzetih zemljišta, izgradila i prvi neboder u Livnu i u nj su se trebali useliti zaslužni Livnjani.
Predviđeno je bilo da neke prizemne prostoriju budu iskorištene za kulturno umjetničke sadržaje, ali se od toga odustalo i prostori su prodani privatnicima. Tomašin pamti, a to je bila javna tajna, da je nekim Livnjanima u općinskoj i sudskoj administraciji za usluge, za općinske odluke da četvorni metar seoskih potopljenih imanja ne vrijedi više od cijene kokošjeg jajeta, Hrvatska elektroprivreda darovala stanove u Splitu, a s novcem dobivenim za potopljeno imanja i kuće mnogi seljani nisu uspjeli kupiti ni kuću ni stan.
Tomašin je rado isticao kao neospornu činjenicu da su se od svih slavenskih prostora jedino u livanjskim i duvanjskim sačuvali toponimi povezani s imenima Tuga i Buga, pa je naglašavao da bi povjesničari morali uz dokaze pronađene u kronikama grčkih, rimskih, franačkih, bizantskih, vatikanskih i inih kroničara o doseljenju Hrvata na prostore Dioklecijanove Dalmacije, cijeniti i narodna pamćenja, narodne legende i toponime, i arheološke nalaze i etnokulturu na duvanjskim i na livanjskim prostorima.
Kad je Tomašin boravio u Kaliforniji listao je trideset i dvije debele knjige enciklopedije zvane Enciklopedija Britanika, uvjerio se da je netko od njenih autora hrvatske prostore, hrvatske književnike, slikare, kipare, glazbenike i drugu kulturnu baštinu pridodao onima koji su se u devetnaestom i dvadesetom stoljeću opredijelili za hegemonistička osvajanja susjednih zemalja.
Sva neobjektivnost autora Britanika engleske historiografije je vidljiva u činjenici da su o jugoslavenskoj republici koja je imala dvije autonomne pokrajine piše na trideseti pet, a o republici Lijepoj Našoj na sedam stranica!?
I ta činjenica je dokaz o suradnji imerijalnih Engleza i jugoslavenskih hegemonista, jer su i jedni i drugi radili na uništenju Hrvata i još nekih naroda u svojoj propaloj neprirodnoj državnoj tvorevini.
Prof . B. Penjak (prenešeno sa stranice Srđevići)
Na današnji dan 1995. na južnom bojištu poginuo je jedan od heroja Domovinskog rata – Thomas Crowley “Irac”.
Crowley je rođen 1949. godine u Manchesteru, a odrastao je u Južnoafričkoj Republici, kamo su se iz Irske doselili njegovi roditelji. Od svojih 46 godina života, čak 28 proveo je u ratovima diljem svijeta. Kao profesionalni vojnik služio je u postrojbama SAS-a, a zatim u Saudijskoj Arabiji, gdje je do 1991. bio instruktor regularnoj vojsci. Kad je na CNN-u vidio snimku osječkog fiće preko kojeg prelazi tenk, te se dodatno informirao o stanju u Hrvatskoj, spakirao se i krenuo u nepoznato. U Zagrebu se priključio Hrvatskim obrambenim snagama i tu je počeo njegov ratni put.
U početku se borio u zapadnoj Slavoniji na novljanskom i jasenovačkom bojištu, a nakon toga odlazi na drniško bojište gdje pristupa IX. bojni HOS-a “Rafael Vitez Boban”. Nakon što su JNA i pobunjeni Srbi započeli agresiju na Bosnu i Hercegovinu, Crowley sudjeluje u teškim borbama oko Livna i Kupresa, a nakon toga i oko Mostara.
Nakon preustroja IX. bojne HOS-a koja u siječnju 1992. godine ulazi u sastav 114. brigade Hrvatske vojske, Crowley sa svojih 60-ak suboraca iz HOS-a sudjeluje i u obrani Škabrnje nakon operacije „Maslenica“. Kao pripadnik 114. brigade HV-a vodio je kampove za uvježbavanje vojske u kojima je kao jedan od najsposobnijih instruktora svoje znanje prenio na stotine vojnika. Uz ovoga se heroja vežu i mnoge junačke priče poput one o tenku kojeg je na “ničijoj zemlji” upalio i dovezao ga na Hrvatsku stranu.
Bio je jedan od najsposobnijih HOS-ovaca i uz njega se svaki vojnik osjećao sigurno, poseban je stručnjak bio za minska polja, a u jednom od njih nažalost je izgubio život. Vraćajući se iz izviđanja prolazio je kroz vlastito minsko polje postavljeno par godina ranije i kad je već bio uvjeren da je iz njega izašao naletio je na poteznu minu i stradao.
„Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj“, napisao je 1991. u svom zahtjevu za domovnicu. Samo dva tjedna prije smrti dobio je hrvatsku domovnicu te stan.
Na veličanstvenom sprovodu na splitskom groblju Lovrinac okupilo se mnoštvo od nekoliko tisuća ljudi. Thomas Crowley posmrtno je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.
https://hkm.hr
U petak 7. lipnja 2019. na svečanoj sjednici Fakultetskog vijeća splitskog FESB-a Gimnaziji Livno dodijeljena je je zahvala kao školi izvan Republike Hrvatske iz koje je najveći broj maturanata uspješno završio neki od studijskih programa Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu u akademskoj godini 2017./2018.
Na FESB-u su uočili, a onda i statistički dokazali kako se učenici Gimnazije Livno dugi niz godina izvrsnošću i uspješnim svladavanjem studijskih programa izdvajaju. Ovo priznanje je potvrda da ustrajavanje na izvrsnosti, disciplini i radu jedino donosi rezultat.
Ponosni smo, ovih dana mi, gimnazijalci jer se 73 godine postojanja beskompromisno trudimo dati najbolje obrazovanje i odgoj našim učenicima. Bivši učenici Gimnazije Livno svojim karijerama u različitim područjima društvenog života također dokazuju da je put kojim Gimnazija kroči put koji vrijedi slijediti.
U ovo priznanje utkana je baština svih djelatnika i učenika škole od njenih početaka. Hvala svima i neka ovo izvanjsko vrednovanje Gimnazije bude dodatni poticaj sadašnjim i budućim učenicima naše škole da nastave težiti najboljem i nastave se izvrsnošću i uspjehom izdvajati.
Sanela Popović
Ovako izgledaju Dani uređenja Grada Livna! Akcija ili nije još počela ili je već završila.
Proteklog vikenda u Sarajevu je održana regionalna konferencija na temu „Emigracije mladih iz zemalja Zapadnog Balkana – Rješenja kroz politike“ u organizaciji Grupe 9 pod pokroviteljstvom Nacionalnog demokratskog instituta.
Uvodna obraćanja na konferenciji su imali Šefik Džaferović, član Predsjedništva BiH; Robert Benjamin, direktor programa NDI za Srednju i Istočnu Europu; te NJ. E. Eric Nelson, veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini.
Konferencija je okupila niz političkih predstavnika, te nevladinih organizacija koje se bave mladima i problematikom emigracija iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Sjeverne Makedonije i Rumunjske, te nekolicinu poduzetnika koji su ostali, ili se čak vratili iz inozemstva i pokrenuli uspješne poslovne priče u Bosni i Hercegovini, usprkos svim izazovima s kojima se suočavaju i visokim troškovima poslovanja u BiH.
Grupa 9 je višestranačka mreža mladih političkih lidera i liderica iz devet parlamentarnih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini. Jozo Ćosić, predsjedatelj Skupštine Hercegbosanske Županije član je Grupe 9 ispred Hrvatske demokratske zajednice 1990, te je na ovoj konferenciji bio moderator završnog panela konferencije na temu „Koji su modeli za uspjeh?“ kroz koji su pokazani svijetli primjeri mladih ljudi koji su pokrenuli poslove u Bosni i Hercegovini u različitim oblastima, od IT sektora, do poljoprivrede.
Panelisti su govorili o svim poteškoćama s kojima se susreću u radu, ali i o svojim iskustvima rješavanja problema, zapošljavanja drugih ljudi i uspješnog rasta.
Na konferenciji su predstavljena istraživanja nevladinih organizacija o razlozima emigracija mladih, te je navedeno nekoliko najvažnijih razloga. To su bolje prilike koje se nude u inozemstvu, sigurnosna i politička situacija u zemljama regije, bolji uvjeti života, te ekonomske prednosti odlaska u Zapadne zemlje.
Iznesene su statistike o osobama koje su u istraživanju izjavile da bi nekada napustile svoju zemlju, i ako uzmemo u obzir negativan prirodni prirast, zaključeno je da je situacija alarmantna.
Osim negativnih statistika i prognoza, okupljenima su prezentirane mogućnosti korištenja raznih razvojnih programa za pokretanje poslovne inicijative, programi za mobilnost i mogućnost učenja od uspješnih poduzetnika diljem svijeta.
Kao početak masovnog iseljavanja mladih iz Bosne i Hercegovine uzeta je 2013. godina kada je Republika Hrvatska ušla u članstvo Europske Unije, a time se otvorilo tržište rada mnogih europskih zemalja i za sve građane Bosne i Hercegovine koji imaju hrvatsko državljanstvo.
Da bi se zaustavio proces iseljavanja i preokrenuli negativni trendovi, te omogućilo mladima da jednostavnije pokreću poslovne inicijative, Grupa 9 će izraditi zajedničke politike i nastojati ih provesti na svim razinama vlasti, a u razmatranje za finalnu verziju dokumenta biti će uključene sve rasprave s konferencije.
OSMRTNICA / Radmila Bunić (1952-2019)
U velikoj vijećnici Grada Livna upriličeno je potpisivanje ugovora za dodjelu stipendija uspješnim i nadarenim studentima, studentima iz obitelji slabijega materijalnog stanja i studentima djeci branitelja za akademsku 2018./2019. godinu.
U dvorani je bilo više roditelja nego studenata, budući da su bili zauzeti nastavnim obvezama, a u svom obraćanju gradonačelnik Luka Ćelan izrazio je zadovoljstvo što je Grad ove, za razliku od prethodne godine, osigurao sredstva za veći broj stipendija, uz napomenu da su stipendije dobili svi oni koji su se prijavili na natječaj, a ispunili su njegove kriterije.
“Svake godine nastojimo povećati broj stipendija, tako da smo i ove godine povećali broj na 75 stipendija, nadam se da ćemo s tim trendom nastaviti i u idućoj godini. Ono što bih želio kazati je da ćemo sredstva vrlo brzo isplatiti i na koncu želio bih čestitati svima onima koji su dobili stipendije i poželjeti im sve najbolje u budućem školovanju”, kazao je, među ostalim, gradonačelnik Čelan.
Arnelu Sudar, studenticu komunikologije u Mostaru, pitamo što joj znači stipendija: “Želim zahvaliti prvo gradonačelniku Grada Livna, također u svoje ime i uime svih studenata, a ova stipendija će olakšati kako meni tako i mojim roditeljima”.
Pravo na dodjelu stipendija imali su redoviti studenti prve, druge, treće, četvrte i pete godine studija koji studiraju izvan Grada Livna, uz uvjet da imaju prebivalište u Livnu najmanje dvije godine prije podnošenja prijave na natječaj i da nemaju status apsolventa. Veseli podatak da se u skupini uspješnih i nadarenih ove godine našlo čak 38 studenata.
www.vecernji.ba
Četvrti po redu uspon pod nazivom “100 žena na Kamešnici” organizirale su jučer članice Gorske službe spašavanja HBŽ, koje su s kolegama prethodno pripremile i osigurale stazu, te bile vodiči i pri ruci za svaki slučaj.
Kliknite za pregled vrtuljkaNa pohodu je sudjelovalo više od 300 planinarki i ljubitelja prirode iz Livna i susjednih općina te iz Dalmacije, odakle je bio i najstariji 74-godišnji sudionik pohoda, a bilo je i dosta djece.
Lijepo vrijeme i staza pružili su cjelodnevni i potpuni planinarski užitak za sve sudionike pohoda čiji je cilj promoviranje planinarenja i zdravog načina života.
Sudionici pohoda su autobusima krenuli u 7 sati ispred sportske dvorane u Livnu, odakle su se vozili do startne pozicije u selu Podgradina, podno Kamešnice, a potom markiranom stazom pješačili do planinarske kuće na Pešinim vrilu (1350 m) i najvišeg vrha Konj (1.856 m) prekrasne kamenite planine koja je razdjelnica Dalmacije i BiH, ali i svojevrsna njihova sinteza.
Za sve sudionike pohoda osiguran je bio zajednički ručak kod planinarske kuće na Pešinom vrilu, koje se odlikuje nepresušnim vrelom izvanredne planinske vode na 1.359 metara nadmorske visine, dok je prvi izvor pitke vode na startu staze u Podgradini, a drugi na pola puta do Pešina vrila, do kojeg se dođe za oko 1,5 sati hoda, odakle je potrebno još oko 1,5 sati do vrha Konj (1.856 m), a onima s manje kondicije potrebno je barem pola sata više pješačanja da budu na Konju.
Staza do Pešina vrila i Gagića kose prolazi visokom šumom uz prekrasni potok Ozrinu koji se od Pešina vrila glasno žuboreći obara u podnožje planine na sam početak staze. Ostatak staze pri vrhovima planine je kamenit ili prekriven prekrasnim planinskim travnjacima, prošaranim cvijećem.
Pogled s kamenitog Konja je fantastičan i za vedra dana seže do mora na jugu, svih vrhova Kamešnice i najduže bh. planine Dinare u nastavku, te do Šatora, Klekovače, Vitoroga, Cincara, Vlašića, Raduše, Vrana, Čvrsnice, a Livanjsko i Sinjsko polje se nude kao na dlanu. Sve sudionice i sudionici pohoda su zaista i ovoga puta imali što vidjeti i doživjeti.
Tekst i foto: Ale Kamber, Livno Avaz.ba
Ima gradova koji imaju svoju dušu. To su gradovi koji imaju svoju prošlost. (Zuko Džumhur)
Muzejska zbirka „Stari grad“, poznatija pod imenom „Keljin muzej“, nastala je iz entuzijazma i ljubavi prema zavičajnoj baštini. Njen vlasnik Izet Alić Kelje dugo je sakupljao stare predmete i do danas sakupio neprocjenjivo blago.
Zbirka čuva duh tradicije naših prostora i tragove civilizacija koje su ovim prostorima prolazile i dostojno promovira Livno i širu regiju.
Raspolaže sa 10.000 eksponata, 700 fotografija i nekoliko hiljada/tisuća komada starog papirnog i kovanog novca. Eksponati potječu iz raznih historijskih/povijesnih razdoblja, ponajviše iz 19. i 20. stoljeća. Izlošci su od željeza, bakra, kamena, keramike, drveta, kože, vune, svile, papira…
Eksponati su smješteni u prostorijama Keljine kuće, avlije, radionice i bašče. Manji broj eksponata (slike, muzički instrumenti i dr.) ukrašava i kafić koji se nalazi u sklopu muzejskog kompleksa.
EKSPONATI
Livanjski kraj ima izuzetno bogatu kulturno-historijsku baštinu. U nju su svoje znanje i umijeće ugradili mnogobrojni majstori – kožari, sedlari, tapetari, opančari, ćebedžije, limari, kovači, kolari, puškari, sahadžije, mlinari, pekari, klesari, zidari, kahvedžije, terzije, tkači, vezilje … Iza njih su ostali raznovrsni alati i predmeti – danas brojni eksponati ovog muzeja.
Muzej obiluje starim alatkama, odjećom, obućom, ukrasima, suđem, fotografijama, slikama, starim novcem, dokumentima, tapijama, knjigama…
Najbrojniji eksponati su: sjekire, čekići, kliješta, ekseri; noževi, sablje, koplje, kubure, pištolji, topovska đulad; fenjeri, kantari, ključevi, kalufi (za fesove); verige, sačevi, šporeti, pegle, dagare, džezve, šiševi,; burad, kace, stapovi, bukare, sepeti, plugovi, točkovi (drveni), bešike, sehare, baule; naćve, lopari, lopatice, sofre, čanci, kašike, sahani, ibrici, đugumi, ćase; potkovano jaje; stari novac, medaljoni, ukrasi; odjevni predmeti; muzički instrumenti; dokumenti, fotografije, slike, knjige…
SLOVO O SAKUPLJAČU
Izet Alić Kelje (1945) je veliki ljubitelj, sakupljač, restaurator, kustos i čuvar starina. Po nadimku i bogatoj muzejskoj zbirci poznat je u cijeloj BiH, pa i šire.
A sve je krenulo s tavana očeve kuće, gdje je pronašao očev alat. Bila je to sprava za pravljenje opanaka, stara preko 250 godina. Nju je u amanet dobio otac Mustafa – Mujko, poznati livanjski obućar i opančar.
Radeći kao limar, Kelje se penjao na mnoge tavane, zalazio u podrume, pronalazio stare predmete, kupovao ih i dobivao na dar. Nerijetko, pojedine predmete davali su mu i prijatelji. Tako je nasta(ja)la najveća privatna muzejska zbirka u Bosni i Hercegovini.
KNJIGE UTISAKA
Volim kad se čovjek iz Gvatemale ili iz Jordana upiše na svom jeziku i svojim pismom, kaže Kelje.
Od otvorenja Muzeja (1991) do danas u knjige utisaka upisao se veliki broj posjetilaca. Dvije debele knjige su popunili posjetioci iz raznih krajeva svijeta, a uveliko se ispisuje i treća.
Prvi se upisao Dževdet Vrebac, susjed i prijatelj, vrstan poznavalac povijesti Livna, ljubitelj kulturno-historijske baštine, borac za njenu zaštitu… Datum: 25.08.1991. Jedan posjetilac je zapisao da Kelje za svoj rad zaslužuje sve nagrade ovog grada.
Drugi zahvaljuje vlasniku Muzeja jer je tu za kratko vrijeme upoznao rodni grad svog oca, od davnina do danas.
Treći bodri sakupljača da nastavi dalje i da budućim generacijama sačuva ostatke naše MULTIKULTURE da nam je ne uništi moderni PRIMITIVIZAM.
Neki se čude kako Muzej opstane bez stalne financijske potpore. Oštro osuđuju maćehinski odnos institucija vlasti prema Muzeju i nehaj šire zajednice.
Iz svih utisaka/dojmova prosijava konstatacija da ih je Muzej zadivio, duboko impresionirao, ostavio bez daha… MUZEJ HVALE VRIJEDAN!
Sakupljača Kelju posebno je bodrio i podupirao njegov prijatelj Slavko Gotovac:
Kelji, najvještijem tenećedžiji i hrabrom hodaču po krovovima grada i okolice, čuvaru uspomena na zanačije i zanate kojih više nema, merhametli Livnjaku, zaljubljeniku u rodni grad, sakupljaču historije po tavanima, seharama, dolafima, sanducima, dućanima i magazama – od sveg srca zahvaljujem na svemu što sam lijepo doživio pod njegovim krovom, razgledajući njegovu muzejsku zbirku, dostojnu poštovanja i divljenja.
Njegov prijatelj, Slavko Gotovac, Livno, 04.09. 1997.
Brojnim utiscima/dojmovima pisac ovih redova (Rapko Orman) priložio je stihove:
u muzeju i. a. k.
ovdje treba doći i razgovarati sa stvarima
u stvari samo slušati šta govore stvari
ovdje sve diše ovdje sve kuca ovdje sve priča
ovdje je bezbroj priča
vrata muzeja otvorena su za sve dobre ljude
oni koji to nisu ovdje i ne dolaze
stvari imaju dušu za onog ko ima dušu
duša ovih izložaka ne otvara se svakome
u ove predmete ugrađene su ljubavi
koliko eksponata toliko majstora
sa zlatnim rukama sa vještim prstima
stvari koje gledam bude o/sjećanja pale žar u oku
sliku pretaču u riječ riječ u sliku
one su vjerna slika svoga vremena
pogledaj ovaj ključ koji je otvarao i zatvarao
vrata stare čaršije
pogledaj ovaj kaluf za fesove
(crven fesić u dragana moga)
pogledaj ovu flautu iz 1902.
koliko li je samo na njene zvuke srdaca zaigralo
uzdaha se otelo
evo i tamburice na kojoj je nekada živa maskota grada
legendarni salkica zvani rogajce
decenijama terzijanom udarao u žice
skladao i pjevao svoje šaljive pjesme
uveseljavao svjetinu
tu je i raritet – vještom rukom majstora
malom konjskom potkovicom potkovano jaje
a šta nam tek zbore stare fotografije
lica s njih utiskuju se u naše oči u naše pamćenje
vrijeme odgoneta i čita
bože kako sve brzo prolazi kako vrijeme leti
kao dlanom o dlan dok se čovjek okrene
stvari ostare – muzej nastane
Livno, 25.10.2013.
Velika skupina oldtimera parkirana ispred PTC Forum u Livnu
MILE KOVAČ: Europska udruga ljubitelja starih automobila (oldtimera) obilazi mnoge države EU, pa su tako došli i u BiH, Livno je prvi grad u koji su navratili. 11.06.2019. sunčan i topao dan u našem Livnu. Pravi gušt pogledati ove stare ljepotane. Vjerujte, svaki izgleda kao da je iz tvornice.
Za one koji nisu uspjeli vidjeti ovo čudo, sugeriram ovaj mali video:
Gradonačelnik Grada Livna Luka Čelan danas je primio u radni posjet ombudsmane Bosne i Hercegovine. U ime institucije za ljudska prava iz Sarajeva sastanku su bili nazočni Nives Jukić, Ljubinko Mitrović i Jasminka Džumhur te ombudsman iz Livna Dita Maglica. Na sastanku s, između ostaloga, razgovaralo o stanju ljudskih prava u Livnu.
Izraženo je obostrano zadovoljstvo dosadašnjom suradnjom livanjske gradske uprave i institucije za ljudska prava. Gradonačelnik Čelan je i ovom prigodom istaknuo otvorenost za suradnju s institucijom ombudsmana kao i opredijeljenost za poštivanje prava svih građana naglasivši da se dobrom suradnjom doprinosi jačanju pravnog sustava.
Kako je rečeno na sastanku cilj je kroz zajedničku suradnju ubrzati rješavanje predmeta zaprimljenih u instituciji ombudsmana te time i unaprijediti poštivanje ljudskih prava. Posebno dobru suradnju s gradonačelnikom i gradskom upravom Livna istaknula je Dita Maglica, ombudsman iz Livna, izrazivši nadu za nastavak iste i u budućem radu.
Problem pasa lutalica prisutan je i u Livnu. Kako bi bio riješen, tamošnja Veterinarska stanica je započela izgradnju prihvatilišta za pse. No, stanovnici jednog livanjskog kvarta su se tome usprotivili jer za to, po njihovom mišljenju, nije odabrana adekvatna lokacija.
Priču donosi reporter BHRT-a Frano Mioč.
Bhrt.ba
