Njemačka vlast je zabilježila da je godine 1979. u Zapadnom Berlinu bilo tridest i pet tisuća Jugoslavena, a od toga više od dvadeset pet tisuća su bili Hrvati.
Tada je u Berlinu živjelo i više od trideset obitelji iz Livna. Broj Livnjana samaca je sigurno bio veći, jer se nedjeljom velik broj vjernika viđao u katoličkoj župi u Neu Koelnu, u velikoj katoličkoj crkvi u Streseman Srasse.
Pored povećeg crkvenog zbora, imali su dramsku grupu i priređivali su crkvena prikazanja. Bavili su se i sportom i imali su tada i svoj nogometni klub i takmičili se u Berlinskoj ligi. Sunčani nedjeljni dani izmamili bi Livnjane u velike parkove, pa se u nekim parkovima i balotalo i grilalo.
Trojica Livnjana su imala restorane, a restoran Pere Lozančića, Restoran „Zagreb“ ugostio je dva puta momčad zagrebačkog „Dinama“. Inženjer Ilija Čečura je imao građevinsku firmu, a dva liječnika su u zubnim ordinacijama bila na usluzi ne samo Livnjanima negi i Duvnjanima i mnogim drugima.
Koordinator dopunske škole za djecu jugoslavenskih radnika bio je iz Livna i uspio je organizirati tri ekskurzije berlinskih učenika i nazvao ih Stazama roditelja Gastarbeitera”.
U Berlinu su odrastala braća Kovač i kasnije postali zvijezde u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Svoje obitelji u Berlin su dovodili i Duvnjani, pa je i sin Ante Martinovića doveo svoju čeljad i u Berlinu je odrasla njegova kći ljepotica Anica Martinović Kovač (prva pratilja Miss World).
Tridesetogodišnji Danko iz Livna, iz sela Žabljaka je u Berlinu doživio veliku tromjesčnu romansu s djevojkom iz Jajca. Jednog zimskog popodneva, u vrijeme dok su ubrazano od snijega čišćene berlinske ulice, Danko je sjedio sam u polupraznom vagonu U-bana, a na Wedingu je u vagon ušla i naspram njega sjela lijepa djevojka i otvorila knjigu.
Danko je uoćio da je knjiga na hrvatskom jeziku i zametnuo je razgovor. Razgovor završio dogovorom da i on posjeti veliku berlinsku biblioteku. Oduševio se Danko djevojkom iz Jajca i doživio burnu ljubav.
Trajala je sve do ljeta. Sve dok ta djevojka nije neočekivano otputovala, on se osjećao najsretnijim bićem na svijetu. Poslije odlaska drage, tople i posve neobične i pomalo čudne djevojke Danko je dugo tugovao.
Ta djevojka koja je u Berlin stigle iz kraljevskog bosanskog grada, djevojka koja je Danku darovala ljubav, neočekivano se odrekla ljubavi prema jednom čovjeku i odlučila slijediti onoga koji je propovijedao jednakost pred Bogom: jednakost robova i kraljeva, jednakost sluga i gospodara, jednakost svih ljudskih rasa i odlučila se činiti djela milosrđa.
Odlučila se biti misionarka. Danko ju nije razumio i bio je silno tužan i sve češće je boravio tamo gdje ju viđao, boravio u velikom berlinskom hramu knjiga. Možda se nadao da bi se „čudna“ djevojka mogla ponovno u biblioteci pojaviti, pojaviti se na nekom od stubišta ili u odjelima u kojima je literatura na slavenskim jezicima, u odjelu u kojem, je darivala vatrene poljupce.
Možda se nadao sresti ju ponovno u podzemnom vlaku koji vodi do biblioteke. Živio u nadi da će ponovno sjesti u kupe pored njega.
Više puta je pozivao prijatelja Ukromira da mu pokaže što sve ima dobro osmišljena bogata berlinska biblioteka. Jednog dana Ukromir se odazvao. Ušli su u taj velebni hram kulture. Ukromir se silno oduševio bogatstvom te moćne berlinske biblioteke. Otkrili su da u biblioteci radi i doktor bibliotekarstva imenom Zvonko. Uvjerili su se da je našijenac i da je u Berlin stigao iz stolnog grada, iz velikog grada ispod Sljemena.
Nakon te prve zajedničke posjete biblioteci, ubrzo je slijedila druga, pa treća i odlučili su pokucati na vrata ureda u kojem je radio Zagrepčanac. Shvatili su da je tom stručnjaku za knjige povjerena značajna i odgovorna katedra.
Jednog prijepodneva su s respektom potražili i pronašli vrata Zagrepčančevog ureda. Danko je prstom pokazao kako na vratima uz ime Zvonko stoji titula doktora bibliotekarstva. Kad su ušli, uočili su da nije bio sam, a pozdrav na hrvatskom jeziku su svi prisutni prihvatili.
U razgovoru su se čule i riječi: kaj, zakaj i nekaj. Od društva se upravo rastajao ugledni zagrebački pjevač Zvonimir Krkljuš. Bibliotekar Zvonko je imao goste iz rodnoga grada i uredom je odzvanjalo veselo pričanje na dragom im narječju materinskog jezika.
Nakon rukovanja i upoznavanja dr. Zvonko je predložio da svi krenu na jednu vrijednu šetnju, da krenu u obilazak velikog i čuvenog ”Staatliche Mussen Zu Berlin”. Govorio je gostima da biti u Berlinu, a ne posjetiti taj muzej isto kao otići u Rim i ne vidjeti papu i papinske dvore.
Objašnjavao je Zvonko da taj svjetski poznati muzej, čuven i zbog vrijednih antičkih eksponata, da su dotjerani s Orijenta, da su te velike kamene gromada spašeni ostatci trojanskog porušenog grada Pergama i zidovi drevnog grada Babilona, a da Berlineri sve skupa zovu Pergamon muzej.
Veseli našijenci su brzo ustali i radovali se da će vidjeti čuveni muzej s eksponatima koji su kulturna baština čovječanstva. Taj prijedlog s radošću su prihvatili i Danko i Ukromir, jer je obećavao nešto novo i zanimljivo.
Sedmeročlano društvance je krenulo podzemnom željeznicom, pa potom pješice i dosta brzo prošlo kontrolu mučnog i strogog gradskog DDR-ovog graničničnog prijelaz na Fridrich Strasse. Prešli su iz reklamama raskošno rasvijetljenih uličnih izloga u turobniji dio podijeljenog branderburškog velegrada. Mnoštvo naoružanih preozbiljnih vojnika i osmatračnice iznad strašnog Berelinskog zida, kao i cijevi mitraljeza stvarale su jezu.
Društvu su bile poznate činjenice i o gradnji tog zlokobnog zida i o mnogobrojnim pokušajima bježanja iz istočnog u zapadni dio grada, a i o mnogobrojnim razdvojenim obiteljima, te o onima koji su bježeći iz države okrutnog državnog režima, u pokušajima bijega preko zida izgubili živote. Brzo su stigli u centar Istočnog Berlina i vidjeli kako s druge strane izgleda Branderbuška kapija. Ubrzo su došli i do predvorja velebnog tamnosivog zdanja muzeja.
Moćno zdanje je preživjelo bombardiranja iz Drugog svjetskog rata, a vanjskim izgledom nije ništa veliko obećavalo. Bilo je okruženo građevinskim skelama. Radnici su obnavljali opale fasade zidova. Ušavši u muzej društvance se jedno vrijeme skupno kretalo i o prvim izloženim eksponatima tiho razgovaralo. Cjelovit kostur dinosaura zauzeo je cijeli jedan odjel, a zbog velikog ugodnog iznenađenja i zbog pojedinačnih interesa društvance bi se razišlo, pa opet sastajalo. Svatko je ponaosob doživljavao u muzej dotjeranu herojsku prošlost i iz Babilona i iz Troje. S čudenjem se gledalo u izloške smještene u velikim galerijama.
Svi su začuđeno gledali u jedinstvene izložene kamene skulpture i mnoge ulomke. Od vodiča Zvonke jedino se nisu odvajali novinar Tonči, Danko i Ukromir. Tonči je u notes unosio i Zvonkine riječi i pribilješke svojih dojmova. Prošli su pored trojice mladića koji su promatrala plavokosu djevojku koja je postavila štafelaj i olovkama crtala Zeusovu glavu i njegovu bujnu kovrdžavu kosu.
Ukromiru se činilo da ta prošlost ima magičnu energiju, pa se tijekom posjete posebno dugo kretao u dijelu muzeja gdje su eksponati drevnih civilizacija. Mnogi i do pet tisuća godina stari eksponati su bili začuđujuće dobro sačuvani. Gledao je Ukromir pečene glinene pločice sa klinastim znacima i vrijedne ostatke onog grada u kojem je Semiramida dugo vladala. Na tim pločicama skoro u potpunosti je sačuvan Ep o Gilgamešu.
Dešifriran je u Londonu i bio literarna senzacija kad je objavljen. Iz starih zapisa na glinenim pločicama dešifrirano je da je vladarica Semiramida bila kći božice ljepote i putenog uživanja, kći boginje Astarot. Ta božica je imala i ime Ištar. Saznalo se iz glinenih pločica i sačuvanih pergamenata da je Semiramida voljela golubove i njegovala viseće vrtove. Te vrtove je za nju bio izgradio kralj Nabukodonosor. Semiramida je poznata i po tome što je donijela zakon o neograničenoj slobodi tjelesnih užitaka.Tumači i znalci mitske povijesti tvrde da je Semiramida zakonom zaštitila svoju pohotu prema muškarcima i svoj ljubavni odnos i svoj brak s vlastitim sinom.
Ukromir je uočio da na posjetitelje muzeja snažno djeluju sačuvani detalji kamene plastike, posebno one na kojoj je izrezbarena legendarne tri sestre Suđenice. U muzejskom vodiču je pisalo kako babilonska mitologija kazuje da su drevni Babilonci, i ne samo oni, čvrsto vjerovali da sestre Suđenice određuju čovjekovu sudbinu, da određuju ljudske korake od rođenja do smrti. Uz moćni lik jedne sestre prikazan je lav koji trga ljudsko tijelo. Koja je to od sestara koja gospodari lavom nije se dalo zaključiti, a arheolozi i povjesničari sve tri Suđenice zovu Moirama. U vodiču je pisalo da glinene babiloske pločice kazuju da su Moire imale imena Kloto, Lahezis i Atropos.
Skupina od desetak mladića i djevojaka na neobičan način je proživljavala i gestikulirajući komentirala poveći ulomak jedne neobične skulpture. Na kamenom ulomku su isklesani mitski prizori, a na najcjelovitijem je legendarni mitski rogati pas zabio zube u vrat jednog giganta. U starogrčkoj mitologiji rogatog psa je imala boginja Artemida, sestra blizanka moćnog boga Apolona. Pored tog kamenog ulomka nije bilo naznaka otkuda je stigao, kao ni bliže odrednice kojem je od drevnih naroda pripadao.
Na visokim u muzeju ozidanim zidu je veliki raskošni ulaz nazvan velika vrata i tu je oveća grupa posjetitelja promatrala drevne ostatke zidova Babilona. Zidovi i okviri vrata su građeni pečenim opekama, a na njima je blistao sloj obojene keramike, pa po tim opekama su nazvana „Šarena vrata babilonska“. Grupa koja je stajala pred vratima je bila iz Iraka. Prizor je bio neobičan, jer su svi glasno plakali. Tuga ih obuzimala pred veličanstvenim ostacima prošlosti.
Ta prošlost je pripadali njihovom podneblju, a možda i davnim njihovim predcima. Dio drevnog Babilona je nakon toliko tisućljeća blistao u pruskom muzeju.Ta velebna „Šarena vrata babilonska“ pamte da su kroz njih mimohodila mnoga slavlja, da je kroz njih prolazila velebna prošlost, da su kroz njih u Babilon ulazili velikani i kreatori te drevne prošlosti, ali i robovi i vojnici i porobljeni židovski narod. Na opekama je dominirala tamnoplava boja i pored tolike starosti imala je iskonski sjaj neoštećenog porculana. Na blistavom zidu su porculanskim opekama naglašeno ispupčeni likovi životinja, a na nekim ravnim plohama su klinastim pismom napisane poruke. Sav sjaj „Šarenih vrata babilonskih“ oslikavao se i u suzama i na licu jedne posjetiteljice, jedne lijepe u crno obučene žene iz prostora nekadašnje Velike Perzije.
I Ukromir se divio dopremljenim ostatcima Babilona i razmišljao kako su moguće velike i nedokučive igre povijesti i s narodima i s prostorima, a i s materijalnom njihovom baštinom. Slušao je vodiča kako naglašava da je cijeli Berlin ponosan što je spasio neprocjenjive ostatke prošlosti, što su u Berlinu velebni eksponati povjesnog grada Babilona, što su spašeni od pustinjskog pijeska i fanatika vandala koji spomenike prošlosti uništavaju.
Znano je da su se u drevnom Babilonu odigravali događaji značajni za cjelokupno čovječanstvo. Živa je i ponavlja se legenda o Kuli babilonskoj. Glinene pločice pričaju i o Hamurabiju, vladaru koji je donio davne zakone, a među njima i zakone odmazde (oko za oko). Te zakone neka plemena i neki narodi Bliskog istoka još uvijek stravstveno primjenjuju. Čudnom nekom muzejskom energijom posjetitelji su primorani diviti se činjenicama da su ti babilonski zidovi i ta ukrasna velebna „Šarena vrata babilonska“ opstala i onda kad je Babilon više puta rušen. Poštedio ih i Aleksandar Makedonski. On, koji je porušio veći dio grada, namjeravao je prema svojoj veličini sve iznova graditi i nadmašiti prijašnje graditelje. Rana smrt tog tridesetogodišnjeg Filipovog sina to nije dopustila.
Povjesničari ističu da je taj grad dugo vremena bio najveća svjetska prijestolnica, centar svekolike znanosti, da je imao zidare velikih znanja. Ti zidari su se razišli po drugim zemljama i bili savjetnici mnogim vladarima, Govori se da su ostali povezani i da iz sjene upravljaju svijetom. U tom gradu boravio je i Aristotel, najveći mislilac antičkog doba i čudno je to da je veliki Aristotel, taj Aleksandrov učitelj dopustio da mu učenik bude rušitelj veličanstvenog grada.
Očito je da je velika svečana „Šarena vrata babilonska“ poštedio, da im nije našao manu, pa ih nije porušio. Vrata su potom stoljećima bila zatrpana, riječnim nanosima i pješčanim olujama. a onda su znanstvenom intuicijom njemačkih arheologa tražena i nađena. Branderburški arheolozi su ostvarili silno velik uspjeh kad su spašavajući ostatke Babilona u svoju zemlju preselili opekama ukrašene gradske zidove i tonama teške kamene blokove i stupove trojanske.
Jedna skupina posjetitelja imala je vrlo glasnog turističkog vodiča i razgledala je baš velike trojanske monolite stupove i reljefe dotjerane iz antičkog grada s prostora Dardanela. Ostatci su to čuvenog antičkog grada Pergamona, razorenog grada Iliona. Znanost ne zna odgovor na pitanje kako je u epu Ilijada taj grad čudesno vjerno oslikao slijepi pjesnik Homer. S obale rijeke Skamandar u Berlin je dotjeran veliki raskošni Zeusov oltar, a vodič je tvrdio da je upravo to onaj oltar pred kojim su u Trojanskom ratu i kralj Prijam i njegovih pedeset sinova prinosili žrtve i tražili pomoć i od Zeusa i od drugih bogova. Naglašavao je da je pored tih oltarskih stijena držeći sinčića Astijanaksisa u naramku plakala i Andromaha.
Plakala onog dana kada je velikog Hektora nagovarala da ne ide u kobni dvoboj s Ahilom. Uzalud mu govorila da ona nema nikoga, da je u ratu izgubila i braću i oca i majku i da je Hektor njena cijela obitelj. Pored tih kamenih stupova ona je za još živim Hektorom, kao za mrtvacem naricala, a s visoke Ilinske kule je njegovu pogibiju vidjela i jaučući je ridala gledavši kako Ahil tijelo Hektorovo zavezuje za svoja borna kola i kao mrtvog Hektora kao trofej vuče ispod zidina Troje i potom ga odvozi pod grčke šatore.
Silno velike stupove grada Troje i velike oltare mogla je u Berlin premjestiti samo moćna država, moćno njemačko carstvo. Sve ti ostatci su znalački rekonstruirani i postavljeni, te omogućuju da svijet upozna remek djela graditeljstva i s obala Dardanela i s obala Eufrata i Tigrisa. Veličanstveni eksponati kao dokazi veličanstvene babilonske civilizacije i civilizacije razorene Troje podjednako su ostavljali silne dojmove na sve posjetitelja muzeja.
Uz ostatke Troje i Babilona Danka i Ukromir su se dojmile i suze iračkih turista. Možda su plakali i iskazivali tugu što njhov narod ne kiti svoje prostore i svoje muzeje graditeljskim i umjetničkim postignućima ostvarenim u njihovom podneblju.
Danko i Ukromir su i poslije izleta u Istočni Berlin razmjenjivali dojmove o Pergamon muzeju i razmišljali o mitskoj prošlosti, drevnih civilizacija, a razmišljali su i o velikom sanjaru i o velikom uspjehu arheologa Heinrcha Juliusa Schliemanna i njegovim pronalaženjem ruševina trojanskoga grada Pergamona.
Divili su se, jer su znali da samo rijetki veliki ljudi dožive ostvarenje svojih snova. Nisu bili jedini koji su se divili uspjehu tog siromašnog pastorovog dječaka koji je lako učio i žive i izumrle jezike i postao i bogat i jedan od najslavnijih svjetskih arheologa.
Skupa su Danko i Ukromir ponovno odlazili i u berlinski hram knjiga, u tu najveću biblioteka na svijetu. U berlinskoj biblioteci je arhiv povijesnih dokumenata. Nekad je bio u drugoj zgradi, a te zgrade više nema. U berlinsku biblioteku su prije Drugog svjetskog rata navraćali povjesničari i književnici. U njoj je svoje crtice pisao hrvatski književnik Fran Mažuranić. U njoj je nastalo djelo „Narod i zemlja Hrvata“ hrvatskog povjesničara doktora Mladena Lorkoviča.
Novu biblioteku su kao dar njemačkom narodu sagradili oni ratni pobjednici čije su borbene Navy tvrđave istresle milijune bombi na sve njemačke gradove. Drezden, grad muzejam u kojem nije bilo ni vojske, ni značajne industrije je razoren poput Babilona. Berlin je također bio razoren i mahom su ga obnovile ženske ruke, a od kada je temeljito obnovljen i od kad je srušen Berlinski zid ponovno je stolni njemački grad.
U Berlinu još uvijek obitava značajna kolonija i Livnjana i Duvnjana, a znatno više iz drugih krajeva Hrvatske. U Berlin su u posljednjih desetak godina stigli i mnogi mladi Livnjani, jer im rodno podneblje ne nudi uvjete za dostojanstven život. Za njih se govori da neće biti gostujući radnici nego novi iseljenici.
![]()
