Jednog proljeća mlada i sočna trava je podobro osvojila orlovačke proplanke i orlovačke dolce, pa je za domaću stoku hrane bilo u izobilju.
Tog proljeća je dvanaestogodišnji brinjski dječak Tomašin svoju kravu bušu, kojoj je baba Matija dala ime Rumova, odveo u orlovačku ogradu, u svoj kraški dolac koji je naslijedio od djeda.
Pripeo je za gvozdeni klin u dijelu ograde ostavljene za ispašu, pa se nastojao što bliže prišuljati tuđem mladom lijepom crnom ždrijepcu i udariti ga dugačkim štapom. Tuđi ljepotan je po treći put drsko ušao u dio ograde predviđene za kosidbu i počinio grijeh za koji je, po brinjskom poimanju privatne svojine, morao biti kažnjen.
Tomašin mu htio dati na znanje da je ta trava za njegovu Rumovu, htio ga na licu mjesta kazniti. Čuo je od starijih ljudi da životinje treba kažnjavati samo u trenutku prijestupa, nikako nakon njega, jer životinje svoje grijehe ne pamte.
Životinja lijepa i skladna posve se razlikovala od domaćih konja. Mladi ljepotan je bio znatno viši, duži i skladniji od svih domaćih konja naviklih na samare, a razlikovao se i od onih koje su težaci uprezali u kola.
Odlikovao se dugim nogama, dugim repom, dugim vratom i kratko ošišanom grivom. Prvi put kad ga u svom dolcu ugledao, Tomašin je pomislio da laza na suhozidu nije bila zatvorena, pa mu se nastojao lukavo polagano približiti i brzim napadom štapom iznenaditi.
Bio mu je treći pokušaj primicanja ljepotanu, pa je još više usporio primicanje. Nije mogao da se ne divi skladnoj građi i ljepoti mladog crnog prijestupnika. Čudio se i lijepim njegovim očima ukrašenim neobično dugim trepavicama. Mladi konj je u svemu bio izniman i očito je da je bio neke tuđe plemenite pasmine.
Ždrijebac je uživao u zelenoj brdskoj travi i procjenjivao svaki Tomašinov pokret, a kad se Tomašin primakao na udaljenost od desetak koraka, podigao je glavu i pronicivo istraživački odgonetao sljedeći Tomašinov pokret i naum.
Nekoliko sekundi su se oči u oči i gledali. Uočio Tomašin da je ljepotan iznad čela imao bičeve crne grive i po tom detalju ličio na nestašnog mladića razbarušene kose. Tomašin prijateljski pružio ruku, glumio da u šaci nešto nudi, ali nepovjerljivi ljepotan podigao glavu, frknuo, rep uzdigao i bez muke lijepim skokom suhozid preskočio.
Tad se pokazalo kako je u ograđeni dolac ulazio. Tomašin je potom znatiželjno promatrao kako se harmonično građeni ljepotan zaigrao i trkom Orlovaču napuštao, a pokazao kako se umije i ritati. Svoj trk upravčio je prema brinjskom zaseoku u kojem je živjelo nekoliko obitelji Bandova, Bodulušića, Blaževića i dvije obitelji Miloloža.
Vrativši se kući Tomašin je i sestri i majci pričao o mladom konju, o njegovim dugim nogama, kazivao kako preskače zid i ulazi u ograđeni dolac. Istog dana je saznao da je nemirnog i razigranog mladog ždrijepca tražila čeljad Jure Bana, da se Juri često znao oteti i ne hajući ni za što trčati i po tuđim usjevima.
Da mu susjedi ne bi zamjeri, da ga ne bi prekoravali, Jure obznanio da će ga na Petrovdan prodati. O konju se govorilo da je potomak ergele koju su u livanjski kraj doveli vojnici brkatog kršćanskog cara.
Kad je uoči Petrovdana Tomašinov ujak Ivan u Tomašinovom dolcu kosio travu, i kada je crni ljepotan ponovno u travi uživao, ujak ga dugo gledao i nekoliko puta duboko uzdahnuo.
On nije volio rasne trkaće konje. Bolno su ga podsjećali na godine raspada Kršćanske Carevine i na prve godine uspostave tuđinske Crne Kraljevine.
Podsjećali ga na zlo koje se dogodilo godinu dana nakon rata. U novoj kraljevini velika nesreća je cijelu njegovu obitelj u crno zavila, jer je majka Ruža s konja pala i poginula.
O pogibiji bake Ruže nerado se u Tomašinovoj kući na Brini i u majčinoj rodnoj kući u Srđevićima pripovijedalo, a ipak je on od majke Ivke i od tetka Janja skoro sve saznao.
Zna se da nekom većem događaju katkad prethode drugi sitniji i da nekad sve postane uzročno povezano. Da bi se razumjela ova priča, da bi bila cjelovita valja započeti od burnih dana prije kraja krvavog Prvog svjetskog rata, onog rata kojemu je bio povod atentat na trudnu ženu i njenog muža, na prijestolonasljednika Ferdinanda.
Sudbina je htjela da je tijekom treće godine tog rata Ivanov otac, a Tomašinov djed Toma, dobio zadaću da livanjskom gradonačelniku začasniku Mešegi popravi polomljeni fijaker.
Začasnik Mešeg je jedno vrijeme radio i u Grudama i tamo pomogao otvaranje Hrvatske čitaonice, potom bio kotarski namjesnik, pa općinski načelnik Livna.
Bio savjestan, pa osobno obilazio sela i zbog nestašica hrane i o gladi u livanjskom kraju za Zemaljsku vladu je pravio i potraživanja i slao izvješća. Pravio je provjere podjele poslanoga žita.
U dva veća fijakera bila upregnuta po dva konja, a u njima sjedili kotarski službenici. U fijakeru jednopregu, u laganoj dvokolici sjedio Mešeg i glavni općinski pisar. Jedna mirna kobila je fijaker jednopreg po izrovanim seoskim putovima lagano vukla.
Na tom lakiranom laganom fijakeru u selu Srđevići, u zasoku Gornji Budmalić na jednom kotaču pukla osovina i gospoda tu zastala.
Brzo saznali da baš tu, u budmalićkim malim kućama živi kolar i kovač Toma. Bio je svestran majstor, pa je bio i kovač, i stolar, i zidar i meštar za mnoge domaće poslove. Njemu su ostavili fijaker, a ostavljena mu i povisoka mirna carska kobila. Rečeno mu da ostavljeni fijaker popravi i da ga doveze u grad.
Desilo se te godine i to da je Mešeg provjeravajući prispjelo i podijeljeno žito otkrio da su neki mlinari, neki pekari i neki carski trgovci žitom švercali, te u kotarskoj pričuvi manjkove stvorili.
Tog ranog ljeta su kroz Livno prošla gladna djeca iz Zahumlja, hercegovačka djeca i posve malo kruha za put dobila, a nekoliko dana do žitnih slavonskih polja morala putovati. O manjku žita nešto načula Zemaljska vlada u Sarajevu i Mešegi stigao brzojav, da stanje objasni.
Zbilo se potom da je livanjski začasnik, gradonačelnik Mešeg u provjeravanja stanja dublje zašao i za velike manjkove žita saznao, skandala i sramote se uplašio i časno samoubojstvo počinio.
On nije želio da bude ispitivan, da bude suđen i ponižen, nije želio svoju suprugu i svoje četvero djece sramotom okaljati. Samog sebe je prekorio što je u neke trgovce imao povjerenja. Nije bio kriv, a odlučio se na častan, a težak moralni čin.
Nakon malo vremena odigrao se nov neobičan događaj, u Tominoj pojati oždrijebila se carska kobila. Kolar Toma otišao u grad da priopći novosti, stao ispred dvojice kotarskih uniformiranih portira i razvezao potanko i naširoko o fijakeru, a oni mu rekli da se takve sitnice sad ne mogu rješavati, da za te nevažne stvari vlast nema vremena, rekli mu da ide kući i da čeka obavijest i da će dobiti poziv. Da će već netko doći i preuzeti fijaker. Njegovu priču o kobili su posve prekinuli, pa o ždrjebetu nije uspio ni jednu riječ reći.
Čekao Toma da netko dođe po carsku imovinu, da dođe po fijaker, da dođe po ždrijebe i kobilu, pa još nekoliko puta odlazio do općinske zgrade i mjeseci prolazili. Svršetkom ljeta Toma je ponovno otišao do velike kotarske zgrade, i tad mu ponovno priču jedan gospodin, što čudno izgovara obične riječi, energično presjekao, a potom mu se obratio i jedan kaplar i nisu mu dopustili da o nekakvom ždrebetu baljezga, te naredili što mu je činiti.
Na papiru napisano da fijaker i kobilu mora predati nekom Peri Ćorkanu i da se mora javiti mucavom blagajniku Sreći i da će Srećo za učinjeni posao obračun uraditi i naknadu dati.
Došao i dan primopredaje i Toma na carsko poljoprivredno dobro dotjerao fijaker i našao jednookog Peru. Pero temeljito fijaker pregledao, pogledao i kobilu, pogledao joj i zube i dao papir o primopredaji.
Toma se oprostio od kobile, potapšao ju po vratu, i kao dragoj osobi nešto i rekao, te se pješice vratio kući. O ždrjebetu niti su ga pitali, niti je on išta kazivao, a ni na pisanoj zapovijedi o tome nije bilo ni slova. Na blagajnu niti je išao, pa nije ništa ni dobio, a nije se ni ljutio, jer prema njegovoj računici vlast njemu nije ostala dužna.
Raslo carsko ždrijebe i s Tominim Zekanom travu paslo. Na čeljad se naviklo. Petnaestogodišnji Tomin sin Ivan ždrebetu dao ime Fani i ono mu iz ruke komadiće kruha uzimalo i iz dana u dan u mladu lijepu omicu izrastalo.
U Fani su bile uprte mnoge oči i ukućani sretni bili da nije patila za majkom, da se rado valjala po čistoj travi, da je trčala i jarke preskakala.
Kad je napunila dvije godine, u lijepu i raskošnu omicu, u dugonogu skladnu ljepoticu se pretvorila i svi govorili da nije prikladna ni za plug, ni za oranje, da je za sedlo stvorena. Tomin Ivan je više puta pokušavao zajahati i Fani bi ga lako s leđa otresla.
Jedanput joj donio kocke šećera i nakon jedne kocke pokazivao drugu, pa se zabacio na leđa. Prije nego ga otresla pružio drugu kocku i igra potrajala.
Rezultat je bio da je Fani spoznala što se od nje traži. Mirovala bi dok ju ne bi goli Ivanovi tabani i palci poškakljali, a tad bi se vješto propela i Ivan bi s njenih leđa skliznuo. Na igru odgovarala igrom, a ponekad bi po livadi, zvanoj Jezerine, galopirala i Ivana na leđima nosila.
Postala posve pitoma i bezopasna. Toma za nju komoć nabavio i polako je na vuču zaprežnih kola privikavao. Malo po malo Fani se prilagođavala željama i Tome i Ivana. Uz mirnog Zekana lako joj bilo na sve naviknuti.
U to vrijeme je bio običaj da u studenom i prosincu jedan broj livanjskih seljaka kolara kreće na put u Dalmaciju. Odvozili su sijeno, slamu i žito u sela ispod Biokova i Mosora, a često i do mora.
Dogovorili bi se seljani i mala livanjska karavana bi krenula u primorske krajeve. Tad se odvijala svojevrsna trgovina u kojoj se sve obavlja bez novca: sijeno, izmiješano sijeno i ječmena slama, i čista ječmena slama, te vreće žita odvozili i u primorskim selima trampu za vino, rakiju, maslinovo ulje, suhe smokve, rogače i bajame obavljali.
Ti pohodi do mora su od davnina bili pripreme za velike dane, za božićne blagdane, a kako se za te dane ugovarale i svadbe, to su bile i pripreme za ženidbe. Onima koji su imali tovarna kola isplativo bilo tovare voziti i tamo u primorju trampom trgovati.
Nije bila rijetkost da su momci, koji su išli s kolarima, u primorskom zaleđu nalazili svoje odabranice, darivali im jabuku i manet, te zakazivali svadbe. Po nevjestu se odlazilo na konjima sedlanicima, a na povratku nekoliko pratilaca nevjestu bi dopratilo do mladoženjinog doma, prespavali bi u kućama mladoženjine rodbine i potom se vraćali noseći vijesti o viđenom.
Nekad bili zadovoljni, nekad nezadovoljni onim što su vidjeli. Nije se zapamtilo da je neka nevjesta vraćena, da su se pratioci s nevjestom vratili, da nije bila čestita. Potvrda o čestitosti iznosila se na sušilo. Trag na plahti je svjedočio o onome što je bilo prve bračne noći.
Za mnoge Livnjane je bilo i romantično i korisno oženiti se primorkom, oženiti Dalmatinku. Nevjestina rodna kuća postala bi prijateljsko odredište do kojeg bi mladoženjina obitelj ponovno odvozila viškove svojih poljskih proizvoda, a dovozila ono što joj treba, najčešće ono što se moglo unovčiti.
Zapamćeno je da su se tri rođaka iz prigradskog sela Žabljaka iz iste primorske kuće oženila i u svoje selo dovela Matiju, Anicu i Ljubicu. Bilo je i obrnutih, ali rjeđih slučajeva, pa su u primorje odvođene djevojke iz livanjskog kraja.
Spominjalo se kako je i jednog Grgu iz sela Brina sin nagovorio da otjeraju kola do makarske luke i kako su svo žito prodali kupcu koji je imao brodicu. Na brodici bile i dvije djevojke, dvije Hvaranke i dok si okom trepnuo jedna ušla u priču s Božinim sinom, poklonila mu osmijeh i Bože vidio da mu ne preostaje ništa drugo nego kupca žita pozvati u krčmu, a sina ostaviti da se udvara djevojci. Hvaranin pronikao Božinu namjeru i u gostionici ga počastio svojim vinom.
Pričao Hvaranin govorom u kojem Grga nije svaku riječ razumio, pa priupitivao što je škoj, što jematva, što lavanda. Razumio je da je Hvaranin gostioničaru prodao dotjerano i vino i maslinovo ulje i da je sretan što je toliko dobrog žita od Grge kupio.
Pričali oni i pričali, a vidio Grgo da su djevojke zakoračile na obalu, da su nasmijane i da čekaju da im se očevi vrate. Grgin Antun ćaći prišao i rekao da se jedna djevojka zove Manda, da je iz sela Zastražišća i da bi je on želio zaprositi.
Iznenađenje dvaju otaca bilo veliko i ugodno, i oba uz smijeh govorila da to ne može tako, ali vidjeli da njihove riječi ne dopiru do mozga ni Antunu, ni Mandi, pa se očevi uozbiljili i ozbilno se dogovorili. Nije prošlo ni deset dana kad su se ponovno u Makarskoj okupili. Hvarani stigli s dvije lađice, a Livnjani na osedlanim konjima.
Vjenčanje obavljeno u crkvi i pred crkvom se kolo igralo. Bilo i meze i pića. Počastilo se i nekoliko Makarana. Nevjestu brat na put do Livna pratio, a znali su Hvarani da ih Manda neće osramotiti, da će novi dom radošću napuniti.
Omanji kratkonogi, govorljivi i na svakojaka pametovanja i hvalisanja, ali i na sitne prevare spremni Tomin rođak Janko iz sela Odžaka, imao je jednog konja i zaprežna kola i došao do Tome da ga moli da mu za odlazak u Dalmaciju posudi svoju lijepu kobilu.
Govorio da njegov konj Putalj dobro vuče, da kola nisu pretovarena i da put neće konje izmoriti i da će on njemu zauzvrat Putalja davati kad god mu zatreba.
Suverzluk su imali osobito onda kad bi orali i dogonili drva iz šume. Toma mu nudio Zekana, ali rođak navalio na to da upregnu lijepu ždrebicu. Želio da se podičiti s Fani. Tvrdio da se ždrebica treba okušati u dužoj vuči. Obećao je da će joj, ako zatreba, nove potkove, nove grifove nabaviti i uvjeravao Tomu da ne treba ni o čemu brigu brinuti, da joj nitko kostru s repa i grivu s vrata neće odrezati, jer će je on kao oči u glavi čuvati.
Dok je putovao po makadamskim izrovanim dalmatinskim cestama, Janko se divio ljepoti upregnute ždrebice i sam sebe uvjeravao u svoje sumnje da Toma nije ždrijebe za svoje usluge od općine dobio. Nije vjerovao da su mu je dali kao naknadu što je državnu kobilu više od pola godine držao i što je fijaker popravio.
Maštao Janko o Tominoj sreći, maštao o tome da će se i Fani oždrijebiti i da će svijet govoriti da je Tomi sjekira u med upala. U svojim razmišljanjima zaključio da je kobila drukčija od drugih konja i da će, ako se oždrijebi, opet nešto rasno oždrijebiti i da bi tu nešto trebalo promijeniti.
Stigao brbljavi Janko do Novih Sela, do sela ispod Mosora i po običaju kod znanaca Pocrnje noćio. Lako mu bilo i sijeno i žito trampiti. Oko podneva napojio Putalja i Fani, pa je kobilu odveo tamo gdje su bile balote, tamo gdje je bilo društvance, odveo da se seljani dive lijepoj Fani.
Slušao Janko priče pune divljenja, a seljani svakojake mogućnosti predviđali i zaključili da je kao stvorena za križanje, da bi, po njihovom mišljenju, od nje najbolji plod bio mazga.
Neki stariji, što su imali nakrivljene kape na glavi, mudrovali i tvrdili da je mazga u svemu bolja od konja i nagovarali Janka da joj pripuste Bokana. Govorili mu da je tu među njima Jakša koji ima dobrog magarca, da magarca zove Bokanom i da je več oplodio više kobila.
Janko se dvoumio. Besposleni seljani su često od svačega, pa i od toga zabavu pravili. Vlasnik magarca je pored gumna zabio neke stupove, nešto što je zvao utor. U zemlju bila zabijena dva reda kolaca među koje bi bila uvedena kobila koju bi magarac oplodio.
Bila je to prava klopka, jer uvedena životinja nije mogla ni lijevo ni desno, ni naprijed, ni nazad. Nazad nije mogla jer su joj stavljali čvrst ular i čvrsto ga vezali. Zadnji dio klopke bio viši. S tog višeg dijela magarac je mogao kobile zaskakati.
Janku rekli kako se uvijek kad se to radi, žene sklanjaju, a poneke kroz prozore vire. Sve je to bila velika zabava, jer bi se našao netko šaljiv i on bi poimenice, najprije ime svoje žene izvikivao, a onda vikao imena drugih mlađih žena, pozivao ih da vide što im muževi rade. Vlasnik magarca, grlati Jakša bi magarcu pomogao da cilj pogodi.
Malo ćaknuti seljak Lampo tad dovikivao i zvao Jakišinu ženu Stanu. Vikao bi: ”Hej Stane, vidi šta ti Jakiša radi. Vidi šta drži u ruci.” Tom vikom Lampo je Jakši pridavao važnost, a Jakša se na to nije obzirao, nije se ljutio, jer je za oplodnju uvijek nešto dobivao, a svom magarcu ugodu činio.
Pohlepnom Janku se učinilo da ne bi bilo loše kobilu oploditi, da bi bilo dobro i to pokušati, te zaključio da će mu kolar Toma još i zahvalan biti.
Pristao Janko i mirnu je Fani uveo među kolce i čvrsto zavezao ular. Nije razmišljao o tome je li mlada kobila pripravna za takav čin. Kad je uočila da dovode magarca, Fani se uznemirila, jer je predosjetila nevolju, a shvatila da je u klopci, da je nemoćna.
Nastojala se osloboditi, pa se pokušala propinjala, ali sve što je pokušala bilo uzalud. Sve što je činila nije zaustavilo magarca da naskoči.
Graja znatiželjnih i grubih seljana magarcu podršku davala i sve bilo popraćeno veseljem i urlanjem. Čule se pohvale upućene Bokanu. Ponavljale se i proste riječi: ”Merači Bokane! Merači! Dobro se zasladi.”
Na kraju tog čina odveo Jakša magarca, a Janko vidio da je Fani potulila uši i da kipti od ljutnje i nezadovoljstva, a vidio da su joj velike oči suzne.
Iz utora Janko ju oslobodio, a kad je izišla, kad se uspravila snažno ga glavom tresnula. Kratkonogom Janku kapa s glave odletjela, pao i na prašnjavom i blatnjavom tlu stenjao. Dok su ga napola onesviještenog dizali i iz drvene bukare mu vode davali, Fani je pobjegla, cestom grabila i brzo selo napustila.
Tomina čeljad se iznenadila kad je pred pojatom ugledala prašnjavu Fani, pa se pobojali da je bila neka nezgoda. Toma se jako čudio što je tuđi ular na glavi imala, čudio se da se na njegov glas nije obazrijela, da je uši potulila i sama ušla u pojatu. Tek sutradan stigao kratkonogi debeloguzi Janko.
Skinuo povez i pokazivao pomodrjelo i oteklo lice i žalio se da ga kobila glavom omanula. Osobito mu su crnila desna strana lica, a oko mu se nije vidjelo. Pojavila se i Fani, a kad je Janka ugledala, uši je potulila, vrat izdužila, nasrnula na Janka i nastojala ga ugristi.
Kad je to spazio Toma, umiješao se i zaštitio Janka. Iznenadilo Tomu to što je Fani i prema njemu zauzela borben stav. Frkćući se pred pojatom okrenula, puzdreknula se nekoliko puta, pa odjurila u polje.
Uplašio se niskoguzi Janko i puteljkom između dviju pojata strugnuo iz Budmalića. Toma ostao zamišljen i pitao se što se kobili dogodilo. Danima joj nježno prilazio, ali je prošlo dosta vremena dok Fani opet nije postala krotka i umilna kao i prije.
Novu nevolju Fani je doživjela 1920. godine. U danima korizme, nekako uoči Cvjetne nedjelje u Golinjevu, u rodnom selu književnika Jovana Sundečića, raspala se Puđina seoska obiteljska zadruga.
Na nagovor jedne ljutite nevjeste braća se odlučila podijeliti, a Tomina supruga Ruža pomislila kako joj sestra, koja je za jednog od Puđa udana, u svemu oskudijeva i išla ju obići i darove joj odnijeti.
Toma je na Fanina leđa stavio samar i za dar Ružinoj sestri spremio svojom rukom izrađenih dosta drvenih posuda, fučiju za vodu i dva stolca tronošca, punu vreću sitnijih drvenih predmeta. Poslao ono što je domaćici u kuhinji najnužnije.
Ruža je željela sestru obići i snovala kako će se za sunca kući vratiti. Krenula i povodanj u ruci držala, a Fani ju mirno pratila. Stigla Ruža i sestru jako obradovala, a uočila da su darovi koje je donijela bili prijeko potrebni.
Poslije ručka Ruža se nešto duže zadržala i kad je kući krenula, shvatila da je umorna i da se mora na Fanina leđa popeti. Pomogli joj da se popne, da sjedne onako kako ženska čeljad sjeda na samaru, kako žene jahu. Krenula i sretno stigla do Podhuma, stigla do na kraj Majdana. Ni pola sata hoda do kuće nije bilo ostalo, a sunce još nije bilo posve za planinu zašlo.
Čobani, iz onog dijela Podhuma, u kojem živi nekoliko podhumskih obitelji koje su prešle na islam, ugledali ju i zabave radi, na kumu koja jaše konja, pse nahuškali. Fani se uplašila ljutih pasa i hitro pojurila, a iznenađena Ruža pala i kako joj se jedna noga u pruću zaplela, Fani ju je neko vrijeme po izrovanom putu vukla.
Svjesni zla koje su počinili čobani i psi su se ubrzano od mjesta nesreće udaljavali, i kad su kroz zaselak Megdan prolazili, jednoj su starijoj ženi rekli da je neku ženu snašla nevolja, da je pala s konja. Neki Babići i Markići požurili do mjesta nesreće, a uvečer teško ranjenu Ružu na tovarnim kolima dotjerali u Budmalić.
Skupili se susjedi, a tiho cvileći tri Ružine kćeri i sin Ivan su u strahu ispod raspela klečali i molili se Bogu i od Boga pomoć za umiruću majku tražili. Tjedan dana Ruža umirala, bolno jaukala i pomoć zazivala.
Ocijenili ukućani da joj liječnik ne može pomoći, pa je u bolnicu nisu ni odvezli. Prsa joj gorjela i mokrim krpama su joj umanjivali bol. Nekoliko dana s dušom se rastajala i na kraju rastala.
Treća Ružina curica samo je devet mjeseci imala kad je bez majke ostala i od tih dana pa do polaska u školu o njoj se baka Mara brinula.
Udovac Toma je nije dugo izdržao bez žene, a kad mu je sin Ivan počeo ići po sijelima i sam se iz kuće iskradao i do jedne udovice odlazio.
Njen muž je u Galiciji poginuo i sama je bila u teškom stanju i tražila izlaz iz životne nevolje. Tominom Ivanu nije bilo po volji da otac odlazi u noć, to ga srdilo i vrijeđalo i nekoliko puta mu je zasjedu napravio, kamenicama ga na bijeg natjerao i potom je brzo kući trčao, u krevet se uvlačio i glumio da spi. Bunio se Ivan i zamjerao ocu da je tako brzo njegovu majku prebolio.
Kobilu Fani nitko nije optuživao i krivio za Ružinu pogibiju. Saznalo se što su čobani učinili, a pravdu iskati i krivce tražiti značilo je upasti u nove nevolje i Toma ništa nije poduzeo. Fani je i dalje mirno pasla po livadama i kućnoj čeljadi bila poslušna.
Nikad nije pokazala želju da potraži pastuha, pa nikad nije ni ostala ždrijebna. Ivan ju je slobodno jahao i otkrio da je daleko brža od svih seoskih konja. Voljela je pobjeđivati i o njoj se sve više kao o trkačici govorilo.
Godine 1921. općinska vlast najavila veliku proslavu, proslavu ujedinjenja Srba i Hrvata i za Vidovdan najavljena velika konjska trka. Pokrovitelj proslave je bila kraljevska kuća sa Dedinja, koja je najavila i donošenje novog ustava.
O velikoj trci se pronio glas, pa u Livno pristigli konji i iz nekih bivših carskih vojnih kasarni, pristigli i žandarmerijski konji, ali i konji nekih uzgajivača. Ludošću se smatralo da se za takvu trku prijavi netko sa sela, a prijavljivali su se.
Ivan Tomin govorio ocu da će se i on za trku prijaviti, jer vjeruje u Fani, vjeruje u njene brze noge i moguću pobjedu. Toma se tom prijedlogu iznenadio, razmišljao i rekao da bi se moglo pokušati. Dugo je tražio i na kraju u susjenom selu kod župnika u Biloj probavio pravo sedlo.
Kad je došao najavljeni dan, kad su Ivan i Fani pristigli u grad, kad su došli među silu ljudi, Ivan vidio da mu ocu prilazi udovica iz susjednog zaseoka, da prilazi ona kojoj je na sijelo odlazio, kojoj se kradom kroz prozor uvlačio. Toma Ivanu tiho napomenuo da udovicu lijepo pozdravi, a Ivanu bilo teško i nije znao što da učini.
Tog trenutka je osjetio hladnu nelagodu, a uočivši očev opijeni pogled, shvatio je da će ta žena donijeti velike promjene i da će mu biti maćeha.
Nije ni čuo što mu otac još govori, pa je bez riječi prepustio povodanj i shvatio da otac odlazi do startnog mjesta. Trznuo se kad je shvatio što se događa, ali je već bilo kasno, jer je otac kobilu zajahao i pokazao da će on sudjelovati u trci.
Uvrijeđeni Ivan se postiđeno udaljavao od poredanih konja i jahača, od zaljubljenog oca i hrabre udovice. U toj gužvi u blizini konja udovica je bila jedina žena, a k tomu je ponosno pored Fani stajala i za oglav ju držala.
Dok se udaljavao, Ivan osjećao da ga steglo u grlu, kao da ga nešto davi, a korak mu je bio nesiguran. Činilo mu se da posrće. Udaljavao se sve brže, jer niti je želio tu ostati, niti ga trka više zanimala.
Plašeći se da ne susretne poznanike, brzo je stigao do sela Stupe, pa odahnuo kad je kod Kelavinog mlina prešao most preko Sturbe i dohvatio se puta preko Tribnja.
Stigavši u Budmalić tužno je gledao prostor u kojem je odrastao i opraštao se od svega. Uzeo je manju torbu uprtnjaču, u nju ubacio malo slanine i kruha i otišao na kraj sela. Znao je da je njegov rođak Mamić izvadio pasoš, da je namjeravao otići na rad u Francusku i da je zbog bolesnog oca odgodio svoj odlazak.
Molio rođaka da mu pasoš posudi, da ga posudi na mjesec, najduže na dva. Preklinjao ga da nikome ništa ne govori. Rođak mu je uvijek izlazio u susret pa i tad, dao mu i novaca, a Ivan ga zagrlio i očiju punih suza se zahvalio, te poljem krenuo prema planini.
Pješice se uputio putom, kojim je hodočastio sinjskoj Majci Božjoj. Od Lipe do Prologa pružio je svoj dugi korak, a onda krenuo uz Vaganj.
Kretao se lagano, a s velikog vaganjskog zavoja bacao je pogled i u daljini vidio Debelo brdo iznad Livna. Svo vrijeme je imao košmar u mislima, pa čas razmišljao o trci, čas o brodovima, jer je čuo je da se u Splitu na brodove ukrcavaju balvani, da neki Srđevčani rade na brodovima i da skoro svi brodovi s balvanima plove za Francusku.
Cijelu noć pješačio i u Split umoran stigao. U Sjevernoj splitskoj luci naletio na na znanca i na jednom brodu se našlo mjesta i posla i za njega. Nakon dva mjeseca stigao u Francusku. Na brodu nešto i zaradio, pa doputovao u Pariz i tražio i našao i rođake i posao.
Posuđeni pasoš je po jednom znancu vratio, a nije mu ni trebao. Tek nakon treće godine boravka iz Pariza se pismom javio.
Vrijeme teklo i Ivan se nakon deset godina kući vratio i dugo se lomio hoće li prijeći kućni prag. Ušao je. U kuću zatekao i pozdravio maćehu.
Dva dječaka na drvenoj klupi sjedila i uplašeno ga promatrala. Maćeha mu rekla da su mu to braća. Otprija je znao da su mu se dvije sestre udale, a najmlađu sestru da su posvojili stric i strina. Stric Marko i strina Jelka vratili se iz Amerike s petero djece i najmlađa Ivanova sestra odvedena da im djecu čuva.
Godine su učinile da je Ivana zrelost uozbiljila i dala mu snage da već prvi dan s ocem o svemu razgovara i da se od oca odijeli. Bez prijepora se sve uradilo. Otac mu ustupio pola nove pojate, jednu njivu podvornicu i pomogao da u pojati dvije sobice izradi. I otac i on su bili svjesni da se ona obitelj u kojoj je rođen i odrastao rasula i da se posve nova, kojoj on ne pripada, oformila.
Život krenuo od novog početka. Od strica Martina je saznao da je Fani onu trku osvojila, da je oficirske i žandarske konje pobijedila i da je otac dobio novčanu nagradu.
Saznao je da su poslije trke dolazile gazde i da je Fani brzo i dobro prodana, da je u Banjaluci postala slavna i da je o njenim pobjedama i u novinama pisalo.
Ugodno se iznenadio kad je otkrio da je maćeha blaga, ugodna, susretljiva, i dobra osoba i da je baš po njenoj želji Fani prodana. Prodana je i zbog toga jer ju je na poginulu Ružu i na Ivanov bijeg podsjećala.
Osamio se Ivan i nedugo potom oženio sitnu živahnu djevojku. O njoj se pričalo da je mudra, da se Ivan u njenim pričama oduševljavao.
Sretni dani, kućna toplina koju je doživio dok je majku imao, nikad se nisu vratili, jer mu žena nije porod rodila. Išli su liječnicima i oni rekli svoje, rekli da ne mogu njegovoj ženi pomoći. Išli travarima i plaćali trave, a onda prestali.
Svoju želju, svoju ljubav prema djeci Ivan je nadoknadio kad su u njegovoj rodbini i u njegovom selu jedan dječak i jedna djevojčica ostali i bez oca i bez majke. Dječaka usvojio dječakov stric, a Ivan posvojio djevojčicu. O toj djevojčici bez roditelja se kao o rođenoj kćeri brinuo punih osamnaest godina.
Veću joj ljubav darivao negoli njegova „mudra“ supruga, pa doživio da ga poštivaju i posjećuju njena tri sina. Volio je i drugu djecu i posebno sestrina Tomašina, koji je također odrastao bez oca. Znao je da je Tomašinov otac poginuo u metežu nastalom na kraju Drugog svjetskog rata.
Sestri Ivki je nastojao kriomice pomagati, jer mu „mudra“ žena često prigovara da je rasipan. U doba gladnih pedesetih godina nikad praznih ruku nije do svoje sestre došao.
Kad bi srijedom i pazarnim danima malo više popio, kući ne bi išao, ostajao je na konaku na Brini i tad bi spominjao Fani i zlu kob koja je njega i njegovu obitelj pratila.
Prof. Branko Penjak
![]()
