Brina je prvo livanjsko selo koje leži istočno i jugoistočno od Livna. Brina je dobila ime po potoku i po njegovoj obali. Smješteno je na padinama one Orlovače gdje završava zapadni orlovački kamenjar.
Gornju Brinu ukrašavaju Franjevački samostan „Gorica“ i najveća livanjska crkva, a i ostatci Tvornice cementa. Tamo je i posljednji veliki usjek orlovačkog potoka Brina, a kilometar južnije je brinjskog potoka je orlovačka udolina Dumača.
U Dumači je i špilja s puno slijepih miševa. U blizini Dumače je nekad živio imućniji dio Brinjana i nazvana je Donja Brina. Tijekom velikih kišnih dana potok Brina nabuja i brinjske vode ugroze dio donjeg grada, a tada izbiju i mnogi izvori u Dumači i nabuja mala kraška rijeka Žabljak, pa se razlije kao Cetina.
Ispod brinjskih bregova počinje istočni, često zvani gornji dio Livanjskog polja i tu leže plodne njive zvane oranice. U zimskim danima puše na Brini najjače livanjska bura, a bure su to koje stižu preko Glamoča, Cincara i Kupresa.
Znano je da te bure nastaju na dalekim Karpatima, pa su devedesetih godina donosile radijaciju iz ukrajinskog černobilskog pakla. Ljetnji sjeverni i sjeveroistočni povjetarci donose planinske mirise s Korićine, Cincara, Kruga i Borove glave, a s juga stižu mirisi i Buškog jezera i mora i pomiješani su s mirisima Tugine planine (Tušnice) i planine Kunare (Kamešnice).
Brinjani imaju prigodu gledati livanjske planine na zapadu, gledati Goliju koja se posljednja kupa u sunčanim zrakama. S brine se vidi i Tribanj, a ne vidi vodom najbogatija livanjska rijeka Sturba.
Njene pritoke su i Žabljak i po toku najkraća Bistrica. Sturba je prostorno i najnaseljenija livanjska rijeka i dok je veći dio Brine dugo bio žedan vode, žitelji uz Žabljak i Sturbu su je imali u izobilju, pa im je i nevolje donosila.
Mnogi Brinjani i Livnjani ljeti hrle ka Sturbi i iako hladna, prikladna je za kupanje, Mnogi momčići i momci s vrbovih grana rado skaču u duboku Sturbu. U zimskim depresivnim danima znatan broj Livnjana u Sturbi je našao spas od svojih tegoba i – utpio se.
Brinjani uživaju u večernjim zorama i gledaju putujuće sunce kako tijekom godine zaranja ljeti za Troglav, a zimi za zapadne dijelove Kamešnice. Nebo je iznad Brine jako prozirno, pa se i danju učočava noćni nebeski putnik mjesec.
U naše dane Brina je velika, velika po broju obiteljskih kuća i po mnogim istaknutim pojedincima. Lijep je to suncem okupano selo u koje je doselio i kuće napravio znatan broj prognanih Hrvata iz srednje Bosne.
Doselio je i kuću napravio i mladi Francus Gillard. Zaljubio se u Livanjku Biancu, otkrio ljepote Livna i livanjskog kraja i doselio. Njegovo doseljenje podsjeća starije ljude koji znaju da je Brinu volio i vojnik Franje Josipa, vojnik Fritz Stoefner (Štefner) i da njegovi potomci još žive na Brini.
Ostarjelom Ukromiru je znano da je ne tako davno, da je tijekom šezdesetih godina stoljeća kojeg često nazivaju atomskim, Brina imala tek dvjestotinjak stanovnika, pretežno težaka i radnika, a naše dane u prvom desetljeću dvadeseto i prvog stoljeća ima čak sedmerostruko više žitelja i bave se mnogim zanimanjima.
Naselje je to i liječnikam i inženjera, i građevinaca, i prosvetnih djelatnika, i elekričara, autoservisera, nogometaša, brojnih doseljenika iz srednje Bosne i okolnih livanjskih sela, ali i brojnih gastarbeitera, jer su se Brinjani raselili diljem svijeta, pa stižu pisma poslana i iz europskih država i sa drugih kontinenata.
Nekoliko Brinjana se proslavilo uspjesima, pa je umjetnik Albert Stoefner bio kreator mnogih poštanskih markica u Mađarskoj. Tomislav Barišić i Vlado Erceg su postali sveučilišni profesori.
Jako Pašalić je kao dječak stigao na Brinu. Majka mu u Prvom svjetskom ratu postala udovicom i preudala se. Zaželio mladi Jako bit svećenikom i to mu omogućio fra Anđeo Ćurić. Bavio se i politikom i bio poslanik u beogradskoj skupštini i glasovao protiv Vidovdanskog ustava.
Po njegovom kazivanju Hrvatska je u Prvom svjetskom ratu iz civilizirane Unije, pala u kolonijalno ropstvo Srbije i doživjela teške torture i ekonomske i svekolike druge.
Zbog kolonijalne beogradske politike, zbog ubojstva hrvatskih domobrana 5. prosinca 1918. godine, zbog atentata na hrvatske poslanike 1928. godine, zbog ubijanja domoljubnih znanstvenika i mnogih pojedinaca, zbog sudskih procesa i robijanja domoljubnih pojedinaca, ubijanja folkloraša i drugih slavljenika fra Jako je rekao da su Hrvati s radošću dočekali pad versajske Jugoslavije, a da su 1945. pali u zločinački jugoslavenski komunistički i prosrpski režim.
Orlovača je za mnoge žitelje livanjskih tijesnih prostranstava zemlja kamena i drača, a za manji broj težaka i pastira ona to nije bila, ona je bila i ostala prostranstvo prepuno tajanstvene ljepote. Tijekom proljetnih dana cijeli taj kamenjar biva išaran zelenim pašnjacima i proljetnom ljepotom odiše.
Nekad su neke brinjske obitelji u proljetne dane u svojim vrtačama obavljala kopanja i sijanja. Posebnim mirisom javljale su se tad uzorane i iskopane orlovačke brazde i gredice. Proljetna oranja u desetak vrtača i ograđenih dolaca, dodatno su uljepšavale cijeli orlovački krajolik.
Oni pastiri koji su odrastali na Orlovači govore da Orlovača bude najprivlačnija od travnja do kraja lipnja, a da krajem ljeta i u ranu jesen bude najdarežljivija.
Ukromir pamti da je u Orlovaču odlazio prije negoli je učenikom postao, pamti da ga djed, onda kada bi išao u obilazak dvaju dolaca, za ruku vodio. Jednom prigodom djed je pokazao gdje rastu ljubice, pa sjeo i čekao da Ukromir, da njegov unuk koji je u ratu izgubio oca, nabere kitu plavog mirisnog cvijeća.
Unuk bi nabrao kitu ljubice i noseći ju govorio je da će ju darovati baki i majci. Mati mu je zahvalila poljupcem i plavu ljubicu i sitne ljubičice bi stavila u malu staklenu čašicu, pa potom na prozor. Pamti i to da je jaglace brao krajem svibnja i početkom lipnja, a da je krajem lipnja preskakao otkose trave i trčao da vidi gnijezda u kojima su mali ptići izdizali vratove, otvarali kljunove, jer su očekivali da im je došla mati ševa. Ptići tražili očekivani obrok i ponekad dobivali sitne vodom natopljene mrvice kruha.
Dok je Ukromir dječačke snove imao i dječačke obveze ispunjavao, nebom iznad Orlovače često su kružili orlovi. Kružili su visoko i izviđali proplanke, a često se i spuštali se do crknutih životinja. Crkotine su dogonjene i bacane u vrtaču zvanu Mrljinski dolac.
Smradom su smrdjele, pa su taj dolac pastiri u širokom lugu obilazili. Do doca je davno bio probijen put i bio omeđen kamenjem, pa se u nj moglo ući i konjske zaprege. Taj dolac je stalno izazivao nelagodu i oni koji su morali pored njega proći već na udaljenosti od stotinjak metara začipali su nos, stavljati maramice preko usta i nosa i ubrzavali korak.
Od seoskih kuća jedva je cigaret hoda bio udaljen i samo su južni vjetrovi ponekad mogli do sela donijeti njegov vonj. Nitko nije sprečavao, ni zabranjivao da se u Orlovaču dovoze strvine.
U stočarskom kraju bilo je poželjno da se uginule životinje bacaju na prikladnom mjestu. Od velikih i malih mrcina vremenom se nakupilo groblje bijelih kostiju. U naše dane, u dane, kad su njive i livade zapuštene, kad je je nezaposlenost livanjskih i inih Dindara najveća u Europi, groblja strvina više nema, nema ni uginulih životinja, ni nebeskih ljubitelja visina, ljubitelja mirisa crkotina.
Rijetka su stada ovaca i krava, a nestali su i orlovi širokih krila, nestali higijeničari planinskih proplanaka, a zbog probijene ceste preko Orlovače nastale su deponije smeća. Dogone ga kamionima, traktorskim i auto prikolicama, a općinske inspekcijske službe i one za zaštitu okoliša nikoga ne prijavljuju.
Ukromir je često boravio u Orlovači, u njoj rastao i porastao, postao pučkoškolac i srednjoškočac i dugo vremena imao kućnu zadaću da u pašu vodi kravu bušu, sivosmeđu Rumovu. Napasanje i čuvanje jedne jedine kravice Ukromiru nije bilo naporno. Naučio ju je da se njivicama ne približava i krava je zabranu poštivala.
U njegovom docu na nevelikoj njivi skoro svake godine krumpirova cima se dugo zelenjela, a bojom se samo razlikovale lijehe cikle i tu i tamo iznikle trstike kukuruza. Ponekad je puštao i druge dječake da u njegov ograđeni prostor utjeraju svoje krave. Tad bi se uzbudljive igre igrale i tada se za loptom krpenjačom radosno trčalo.
Dječja igra bi katkad dobro došla i kravama, jer bi poneka zeleni klip kukuruza s njivice jamila. Kad bi obadovi zazujali krave su i pašu i igru zaustavljale. Visoko dignutih repova tražile su prekid zabave, na lazu bi se uputile i rogovima prepreku otklanjale.
Zaobadale bi se i k riječnoj vodi trčale. Tad je valjalo brzo za njima potrčati, pored Mrljinskog doca proći, nosove začipati i ne dati kravama da se blizu rječice u nečiju zelen uvale.
Jednu nepunu godinu na Brini je živio s brinjskim dječacima je drugovao dječak Tadija.
On je rođen u Podhumu, a do dvanaeste godine živio i rastao u velegradu ispod Sljemena. Svi su ga Brinjani zavoljeli.
Tijekom jedne uobičajene igre, tijekom jednog trčanja za krpenjačom, posve nisko iznad razigranih dječačkih glava, jastreb je ulovljenu jarebicu nosio, a oni to opazili, dreku nadigli, rukama mahali. Tadija uvis vješto bacio štap i jastreb se zbunio i plijen ispustio. Jarebica je na zemlju pala. Pokušala jadnica u grm pobjeći, ali ju brze Tadijine noge dostigle.
On je znao da ulovljenu pticu treba na lovački način umoriti, pa joj glavu zakrenuo i najvećim perom iz krila srce joj je proboo. Naglasio je da je dobar ulov, da je uhranjena. Tadija i Tomašin su jarebicu kući donijeli i radosno čekali pečenku. Dočekali ju i obojica su ljepotu tog ukusnog objeda više puta opisivali.
Ukromir je s godinu dana starijim Tadijom jednu cijelu godinu u istom krevetu spavao. Prije spavanja bi na šahovskoj ploči zaratili i često remi pozicije razvlačili. Tadija je imao oca, ali ga u biti nije imao, jer imati oca u dvadeset tisuća kilometara udaljenoj zemlji značilo je ne imati ga.
U tome da odrastaju bez očeva bili su slični velikom broju livanjskih momčića i djevojčica. Tadijin otac je na svršetku Drugog svjetskog rata u tuđinu umakao i živio u dalekoj zemlji koja je po srebru dobila ime. On se nadao da će oca kad tad vidjeti, da će stići do njega, da će u Argentinu ili morem doploviti, ili nebom doletjeti.
Do zemlje koja velikim količinama goveđeg mesa opskrbljuje tri kontinenta najlakše je avionom putovati, pa je taj plan Tadija nakon mnogo godina ostvario.
Svojoj kući u Podhumu jedanput je Tadija odveo Ukromira. Tu, u selu ispod brda Huma, tu u seoskom raju, pokazao je Tadija kako zna konja jahati i u galopu kroz lokve juriti.
Kad su Tadiju ugledala dva psa tornjaka, veliku radost su pokazala. Razigrani psi Lisko i Šargo su ga zaskakivali, lizali po licu i nisu mu mira dali. Radovali se kad ih je odveo do stijene ispod brda, do stijene iz koje je u kišne dane čista voda šiklja i pjeva. Iz Tadijine pregršti vodu su lokali, potom u potok uskakivali i bili mokri kao da su plivali. Kada su se udaljili od izvora, oba su se stresla.
Kapljice vode sa svojih leđa darovali su Tadiji i ledini. Sve je to Ukromir s divljenjem gledao i divio se Tadiji i životu na selu Divio se i večernjem objedu seoske čeljadi i lijepoj djevojčici Miri, koja je bila sretna da joj je braco stigao, i iznenađena što je doveo vršnjaka Ukromira. Obojici je radosne poglede poklanjala.
Večernja molitva čeljad je okupila. Bila je namijenjena za sve žive, ali i za jednog na brdu Ploči mučki ubijenog Tadijinog strica. Molitva je bila puno snažnija od one molitve što se glagolja na oltarima i ispred oltara.
Toliko ruku Ukromir nikad ni za jednim kućnim stolom nije vidio, a još više se divio kad su poslije večere i molitve zahvalnice stigli stariji susjedi. Došli na sijelo i došli Tadiju vidjeti. Pričali su o rodbini koja se iz dalekog svijeta rijetko, ali ipak javlja i tada je Ukromir shvatio da Tadija širom svijeta ima dosta rasutih rođaka.
Te večeri netko je pričao o dvojici Babića koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili saveznički piloti i jedanput iznad Kamešnice, iznad sela Voštana izveli dva kruga. Znali su da potječu iz tog sela i da im tamo živi brat Jure.
Pričalo se kako je Jure početkom rata neoprezan bio i rekao da su mu braća saveznički piloti, a zbog toga su ga neki vojnici tražili i nisu ulovili, ali su mu u ratu ubili ženu i petoro djece. Očajni Jure je žudio za osvetom, pa se pridružio onima koji su se borili protiv Musolinija. Iz rata je izišao tjelesno i duševno izranjavan i ponovno se oženio.
Žalio je za ubijenom djecom i suprugom i u novom braku djeci davao imena ubijenih kćeri i sinova. Trudio se svojoj prisojnoj strani Kamešnice, svojim Voštanima nadoknaditi izgubljene ptiće i u tome je uspio.
U drugoj bračnoj zajednici rodilo mu se devetero djece. Htio je imati i deseto i svu djecu duplo nadoknaditi, ali u tome nije uspio. Nakon te priče Tadijin stric Jandre uzeo gusle i odlučio svima duhovnu snagu vratiti. Pjevao je junačke starinske pjesme.
S Jandrinim živo opjevanim slikama junačkih podviga hajduka i uskoka sva čeljad i ”seoska sidetija soba” otplovili su na bojna polja i sudjelovala u strašnim bitkama protiv zlih Turaka i poturica. Prvi put u životu Ukromir je doživio pravu literarnu izvedbu narodnog pjesništva.
U toj kući tu večer među okupljenima je oživi Senjanin Tadija, Mijat Tomić, a megdani hrabrog velikog junaka Petra Zrinskoga.
Tadija je bio ponosan što nosi ime velikog uskoka, što nosi ime senjskog junaka. Sam je nastojao dokazati da je srčan, odvažan, hrabar i da je dostojan tog imena. Ukromir je mnogo kasnije shvatio kolika se energija krila u strunama, u guslama.
Shvatio što je ljepota kućnog koncerta, što je moć i krepost sela ispod Huma, ispod Tugine planine i Kamešnice, što je snaga njegovog roda i plemena i shvatio zbog čega je Tadija tako kuražan. Tadija mu tad, a i u idućim danima i mjesecima otkrivao nepoznate svjetove.
U pričama, o pohađanju škole u lijepom, bijelom gradu ispod Sljemena, otkrivao mu čaroliju velikog grada i razbudio maštu o daljinama. Pričao je priče o drugim njima sličnim dječacima. U Ukromirovoj duši tada se rađala čežnja da što prije odraste i upozna ljepote svih prostora u kojima je boravio vršnjak Tadija.
Poslije posjete Tadijinim seoskoj nevelikoj kući, njegovim dvorima, pokušavao je i Ukromir zadiviti Tadiju, ali nije imao ni konja za jahanje, ni svojih ljubimaca kućnih pasa. Imao je mačku, i kravu Rumovu, ali se s mačkom najčešće igrala njegova sestra, a krave ionako nisu za društvenu zabavu, niti za igre junačke.
I Tadija i Ukromir su u mnogim osobitostima bili slični, oba su pohađala nižu realnu gimnaziju, a imali su istovjetne žute vind-jakne. Samtano platno za te vind-jakne donijela je srdačna Tadijina mati Janja, a skrojila ih i sašila Ukromirova mati Ivka. Skrojila ih po uzoru na vind-jakne američkih pilota.
K tomu treba dodati da su obojica imali mlađe sestre i da su ih obožavali. O tome koliko je bio brižan i koliko je volio svoju devetogodišnju sestru Miru, Tadija je pričao kako jedanput zbog nje umalo nije čudnom svećeniku bacio kamen u glavu.
Jedne svibanjske nedjelje išli su na pučku misu. Stigli pred ulazna crkvena vrata, a tamo stajao visok i tanak svećenik. Tadijina sestrica Mira bila po velegradskoj modi odjevena, imala kratku suknjicu, lijep šeširić s vrpcama i radosno k crkvi prilazila.
Čudni svećenik, što je čudno kroz nos govorio, ispriječio se pred crkvenim vratima i osmogodišnjoj curici zapriječio ulaz. Ona mu ruku odgurnula, a zbog toga zvučnu pljusku dobila. Zapovjedio joj da se vrati kući i dolično odjene.
Neočekivana nevolja izbezumila i Miru i Tadiju. Tadija burno reagirao, a njegov bijes je iznenadio i uplašio šašavog svećenika. Vidio svećenik da se Tadija prignuo i da traži bovan.
„Razbit ću ti njušku, majmune“, kričao je tad trinaestogodišnji Tadija, a sestra glasno plakala. Ne našavši prikladan kamen razbješnjeli Tadija se trkom vratio, šakama u prsa gruhnuo ćudorednog čudaka i prijetio da će nož donijeti i u trbuh mu ga zabiti. Bijes ga bio posve izbezumio.
Takvu drskost da netko, ni zbog čega razumnog, pljusne njegovu bezazlenu devetogodišnju sestru, da njegovoj okićenoj sestri zabrani ulazak pred šarenilom prenakićenog oltara, doživio je kao bolnu uvredu i vratio bi se s nečim ubojitim u rukama da ga nije zaustavila visoka plemenita ujna.
Ona upravo u crkvu dolazila i brzo uočila da se čudni fratar na djecu okomio. Uputila mu veoma oštre riječi, a fratar ustuknuo i kao kad pseto podvije rep, pokunjio se i u crkvu se povukao. Ujna je malu Miru brižno tješila, suze joj brisala i kada ju je umirila u crkvu je uvela.
Tijekom mise Tadija je, ne jedanput, nego sto i jedan put prijeteće poglede upućivao svećeniku, a poslije mise pred crkvom ga čekao i doviknuo mu da će ga njegovo ludilo skupo stajati. Srećom, poslije tog događaja nikada ga više nije ni sreo.
Ushićen onim što je vidio i doživio u Tadijinom selu Podhumu, ushićen Tadijinim jahanjem i njegovim epsko junačkim okruženjem, Ukromir je nastojao nečim zadivio i Tadiju i u tome je uspio baš u Orlovači, tamo gdje je napasao svoju kravu Rumovu.
Dok su zagledali u dva gusta grma i tražili skriveno gnijezdo, ispod nogu im zašištao veliki poskok. Taj podeblji i hitri poskok se na maloj litici sunčao. Prijala mu toplina i iz litice i ona s neba. Uplašila su se obojica i od poskoka odskočila, a poskok se hitro skrio ispod velikog iz zemlje izvaljenog kamena.
Plug ga u proljetnom oranju iz njive izvalio. Odlučila obojica uloviti ga živog. Očito je i poskok bio iznenađen i probuđen iz sna pa je zbog toga siktao. Njegovo siktanje blisko je bilo zviždanju. Nije mu bilo mudro što se uvukao pod taj osamljeni kamen. Mogao je pobjeći pod grm, uvući se u zid, a ne pod kamen.
Riskirajući da upadne u nevolje, Ukromir je hitro pomakao teški kamen, a onda su i on i Tadija debelu išarenu guju prutovima zaustavljali i odbacivali od suhozida. Odbacili je na ledinu. Uzalud je otrovna guja pokušavala pobjeći, jer su je dva štapa sve češće udarala i ona klonula.
Omamljenu, ali živu zmiju Ukromir je odnio do mravinjaka i pustio mrave da ju osvijeste. Zmiju je pritisnuo rašljastim vrhom štapa i držao ju. Mnoštvo mravi se uzbudilo i na nju navalilo. Prekrili zmiju, grizli ju, a ona se osvijestila i izvijala, pa repom štap udarala. Ljuti brzi poveći mravi su, očito, žestoko ujedali i tako se za neočekivani dar zahvaljivali.
Na kraju su zmijolovci mrtvu zmiju ponijeli u selo i pokazali dječurliji koja se igrala plohe i keljeva. Dječja igra prestala, zmija bila ostavljena na granama jednog grma, a priča o poskoku među brinjskim vršnjacima mitska je postala, u svakom novom prepričavanju postajala veća i deblja.
Ukromirova mati je obojici prijekor uputila. Kudila ih što su zmiju mučili, a kada su se sljedećeg jutra uputili ministrantske poslove odraditi, rekla im da obave ispovijed. To su i učinili, ali im zbog tog grijeha svećenik nikakvu pokoru nije odredio.
Baš radi toga, jer nisu za to dobili pokoru, čudili su se ženama koje su svoju djecu upozoravale da izbjegavaju i Ukromira i Tadiju, da se maknu od zmijolovaca, od zmijomučitelja, ali su se djeca umjesto odmicanja primicala i očekivala novi lov na poskoke.
Očekivali su lov u kojem će i oni biti očevici i sudionici. U pričama seoskih dječaka ubijena zmija je postala toliko velika, pa išli tražiti grm na kojem je ostavljena i nisu ga pronalašli.
Tadijin boravak na Brini nije dugo trajao, a nije dugo ostao ni na livanjskim tijesnim prostranstvima, jer kad završio nižu gimnaziju naučio je obavljati sve domaćinske poslove. Počeo je sam odlaziti po drva u šumu. Odijelio se od brojne Babića obitelji.
U svemu je posve ojačao, pa iz dana u dan postajao kršniji i pun samopuzdanja i majci je nagovijestio svoje namjere. Kazao joj kako ga hvata nemir i proganja želja da traži i nađe oca. Ta želja se rodila i prije nego je otkrio da se u seoskim poslovima može nositi s odraslim.
Rano se počeo pripremati za bijeg preko granice, a znao je da granice država dobro čuva. Slušao je priče o momcima koji su uspjeli savladati prepreke i pobjeći u slobodni svijet. Čuo je i za mnoge mladiće uhvaćene u pokušaju bijega iz države u kojoj je UDBA strahovladu uspostavila, zemlju bogatijim seljacima oduzela, a mnogim obrtnicima pogone i tvornice, velike zgrade otela.
Imao je Tadija snažne ruke i brze noge i vjerovao je u uspješan bijeg preko granice ili Italije, ili Austrije. Odlučnost mu se nije pokolebala ni onda kad je stigao do graničnih područja, do obale Mure.
Čekao je da se jutarnja zora javi, a tad je uzeo za ruku malo starijeg, ali znatno sitnijeg rođaka i zagazio u hladnu rijeku. Najprije su vodu gazili, a onda došli do dijela koji je trebalo savladati, koji je trebalo preplivati. Rođak bio neplivač i Tadija se uplašio da će se oba utopiti. Zaplivao je i jednom rukom držao neplivača.
Bogu je zahvaljivao da mu rođaka nije uhvatila panika. Voda ih ponijela, dugo ih nosila i nekako donijela do šiblja i stijena druge obale. U šiblju su dugo mirovali, krili se, cijedili mokru robu i čekali da se sunce uzdigne. Tadija je oprezno izviđao teren, pa su se skrivečki premještali, puzali i malo pomalo udaljavali od obale.
Kad se sunce podiglo, oni su ponovno sušili komad po komad mokre robe, a kad se visoko izdiglo, kad ih počelo milovati, ulovio ih san. Iz sna ih probudio iznenadni lavež dvaju pasa. Stajali su iznad njih, ali ih nisu napadali. Prestravili se i Tadija i rođak mu.
Vojna patrola ih otkrila. Odveli ih do karaule. Došla policajci u posve zelenoj odjeći i odveli ih do zelenom bojom premazane barake. Njihov jezik nisu razumjeli, ali se uskoro pojavio stariji čovjek i obratio im se govorom koji su razumjeli. Počeo ih ispitivati.
Govorio im da su bili u velikoj nevolji, jer da na tom mjestu Muru nitko ne preplivava. Odveli ih u neko naselje, fotografirali ih i dali im i ručak i suhu odjeću.
Tadijina mati dugo nije znala gdje joj se skrasio sin, a nakon trideset i šest mjeseci počela su joj stizati Tadijina pisma i fotografije. Nakon tri godine je saznala je da je njen Tadija i do oca stigao, ali i to da nije u toj dalekoj zemlji s ocem ostao. Vratio se u zemlju u kojoj je Adenauer pokrenuo veliki plan obnove i tamo je imao najprije mali, a potom i svoj veći restoran.
Nekoliko godina nakon Tadijinog bijega preko granice nastala je velika promjena u zemlji iz koje je pobjegao, pa dopušteno nezaposlenima, dopušteno najprije radno sposobnim Livnjanima da odlaze u svijet, da odu kao gostujuća radna snaga.
Mnogi Livnjani stigli u Njemačku. Mirko Mihaljević načelnik SUP-a koji se prvi usudio davati pasoše bio je pozvan na odgovornost čak u Beograd, pa je uložio silan trud da obrazloži zbog čega je to učinio i tamo je uvjeravao i uvjerio neke istražitelje da je to što je uradio u državnom interesu.
Posebno je više puta ponavljao kako je u zatvorima previše ljudi koji su uhvaćeni u pokušajima bijega preko granice, kako nezaposlenost po selima ruši povjerenje u institucije vlasti i da će odlazak na rad u inozemstvo biti od koristi cijeloj državi.
Bilo je to vrijeme kad ni jugoslavenska socijalistička Petoljetka, ni privredna reforma nisu dale očekivane rezultate, a u kapitalističkoj Njemačkoj cvjetali poslovi i tražila se dodatna radna snaga. Dogodilo se brzo da je više od dva milijuna jugo Gastarbeitera radilo na preporodu njemačkih gradova.
Mnogi Livnjani su tada našli posao u Njemačkoj, mnogo ih potražilo i Tadiju, a u Livno su stizale priče o njemu kako je uspješan gostioničar u Hamburgu, da je nadaren za učenje stranih jezika i da je mnogima pomogao naći i bolji i lakši posao.
Nakon nekoliko godina u Hamburg stigla i Tadijina sestra i pomagala mu u velikom ugostiteljskom objektu. U goste im stigla i mati Janja, a Tadija otišao i u Argentinu i doveo oca, pa se nakon trideset godina okupila cijela Janjina obitelj.
Tadija i Mira su napokom vidjeli svoje roditelje za istim stolom, uočili su da ih duga odvojenost i velika udaljenost otuđila, a nakon što se Hrvatska oslobodila hegemonističkog unitarističkog zagrljaja i stekla samostalnost roditelji su se vratili u Zagreb.
Nisu odveć duboku starost doživjeli. Tadija je doživio da ih dostojno pokopa i da im na grobovima pali svijeće. Tužan je bio kad mu je i sestra Mira umrla. Živi u Hamburgu, a u Livnu tijekom ljeta podosta boravi.
Za mnoge je znance živa legenda.
Branko Penjak
