Šahist Bužanin Jozo Ivančić zaslužuje da se o njemu kaže koja riječ više. Bio je ponosan što potječe iz sportske obitelji, a bio zaljubljenik u šahovske okršaje i uvijek bio željan i ugodnih druženja i pripovijedanja. Jozina omiljena tema su bila vremena hajduka i uskoka, ali i davna minula tisućljeća u kojima su se rađale ljudske civilizacije. Jozo je bio rodom iz bužanskog sela Prisoja, a po zvanju i znanju je bio diplomirani inženjer rudarstva.
Osobito je volio geološka i arheološka istraživanja i rado pričao o mnogim svojim saznanjima. Za Jozu su sestre Tuga i Buga bile kraljice Hrvata i isticao je kako se kod sela Podgradine po Bugi jedan nasip zove „Kraljičin nasip“, da veći broj toponima svjedoči povijest staru više od četrnaest stoljeća i da on vjeruje u istine koje u sebi imaju legende i toponimi. Volio je i gusle i znalački je znao guditi i pjevati pjesme o istaknutim hajducima i uskocima, o onima koji su se junački odupirali zulumima pojedinih turskih aga i begova.
Kao okretna snažna ljudina dobro je bacao kamena s ramena, a dobro je bacao i olimpijsku kuglu, ali mu je brat bio bolji bacač i kugle i diska. Dok je Jozin brat živio među ponosnim Slavoncima, bio je državi i republički rekorder, bio u europskom vrhu. Onaj tko se družio s Jozom, a osobito poslije natjecateljskih šahovskih mečeva, a posebno uz kavicu i medovaču, mogao je od Jozo puno toga naučiti, pa će ova pripovijetka baš o njegovim pripovijedanjima nešto više reći.
Ukromir se rado družio s Jozom i pažljivo upijao opširna Jozina stručna kazivanja o prošlosti i o geologiji. Jozo je ponekad znao prekinuti igranje šaha i neke šahiste bi odveo u šetnju. U šetnji se ponašao poput Aristotela. Aristotel je nakon povratka iz Babilona nastavu svojim studentima izvodio šetajući atenskim parkovima, a Jozo je i govorio i isticao kako je Aristotel po metodici rada nadvisio svog učitelja Platona. Pričao je on i o Aristotelovom nauku o prijateljstvu i naglašavao da su po tom nauku prijateljstva iz ljubavi prema istim stvarima jača i dugotrajnija od prijateljstava iz materijalnih pobuda.
Tijekom šetnji Jozo je rado držao predavanja i o livanjskom, i o duvanjskom, i širem dinarskom tlu. Uočljivo je bilo da je Jozino znanje iz geologije i arheologije veliko, a pripovijedanje zanimljivo. Kazivao je kako se manje od sto kilometara od istočne obale Jadranskoga mora, u brdovitom morskom zaleđu prostiru najveća balkanska i europska kraška polja, i naglasio je da je nesporno da Livanjsko i Duvanjsko polje, kao i neka ina polja, u dalekoj prošlosti nisu imala današnju svoju kofiguraciju.
Po njegovom znalačkom tumačenju dogodilo se da su se tijekom silnih tektonskih poremećaja izdigle mnoge planine, da su nastale Dinarske alpe, pa došlo i do ulegnuća i potonuća velikih prostora. Isticao je da su livanjski i duvanjski prostori bili prekriveni bujnom vegetacijom i visokim šumama. Objašnjavao je kako je došlo do nastanka Jadranskoga, a nestanka Panonskoga mora.
Tumačio je kako znanost objašnjava o nastanku polja, jezera i močvara na livanjskim i duvanjskim prostorima. Dokaze je nalazio u slojevima humusa i naslage lignita nastalog od potonulog drveća i bilja. Mnogi Duvnjani i Livnjani znaju da lignit, u narodu zvani drveni ugalj, ponegdje leži na samoj površini poljskog tla. Novovjeki žitelji livanjskog kraja su otkrili da je prikladan za zatvorene peći, da ima neugodan miris, ali da dobro izgara i toplinu stvara. Iako je zakonom donesenom u 20. stoljeću bilo kažnjivo sam svoj rudar biti, neki seljani ga i u 21. stoljeću kriomice vade i koriste.
U tom ugljenu često bude mnoštvo fosila sitnih životinja, posebno puževa, a Jozo tvrdi da je na Duvanjskom polju u jednom rudokopu pronađen i skelet praslona, te da su na rubovima Livanjskog polja, a u podnožju planina Kamešnice, Prologa i Troglava, tamo gdje ima dosta špilja nađene kosti pragoveda i pećinskih lavova, hijena i drugih izumrlih životinja, ali da do naših dana ni na duvanjskim, ni na livanjskim prostorima nisu otkriveni fosili praljudi, iako su otkrivena njihova pećinska staništa.
Naglasio je da livanjske i duvanjske špilje i nisu istražene, a da su na ovim područjima živjeli pećinski ljudi dokazuju slučajna otkrića. Saznao je da je livanjski stomatolog dr. Zvonimir Kasalo Banić u blizini ilirske gradine, kod Kasalovog klanca našao oruđa iz kamenog doba: kamenu sjekiru, kamene igle i kamena strugala, pa je to nedvojben dokaz o tome da je tu moralo bilo obitavalište ljudi tih vremena.
Zahvaljujući Jozinim poticajnim predavanjima Ukromir je saznao kako su geolozi, paleotolozi, paleontropolozi, arheolozi i drugi znanstvenici na više mjesta na zapadnom Balkanu pronašli staništa na kojima su u dalekoj prošlosti obitavala pragoveda, špiljski medvjedi, vuneni mamuti, vuneni nosorozi, sabljasti tigrovi i mnoge druge izumrle životinje, a i pećinski ljudi.
Svjetski je poznato stanište praljudi u Krapini, jer su tamo samo u jednoj špilji zagorski kopači pijeska otkrili ostatke dviju praljudskih vrsta, ostatke dviju rasa, a sve to je istražio Dragutin Gorjanac Kramberger.
Jozo je o praljudima znao više negoli se učilo u školama, pa se pamti kako je tumačio da je znanost te krapinske vrste praljudi nazvala neandrtalcima, a nazvala ih tako, jer su prvi takvi fosili pronađeni u njemačkoj dolini Neandrtal. Jozino pripovijedanje bilo je opširno pa je objašnjavao da znanstvenici pretpostavljaju da su se europski neandrtalci pojavili prije oko dvjesta pedeset tisuća godina, da su živjeli u većim zajednicama, da su bili lovci i sakupljači plodova, da su imali razvijen i noćni vid i da su u sudaru s kromanjoncima čudesno nestali.
Posljednja staništa neandertalaca bila su stara oko tri desetljeća, pa je i starost pronađenih fosila krapinskog pračovjeka također oko trideset tisuća godina.
U krapinskoj špilji je pronađeno i mnogo životinjskih kostiju, jer su se neandrtalci hranili i mesom životinja i biljnim plodovima. Pronađene nagorjele kosti dokazuju da su se tadašnji praeuropljani služili vatrom, a otkriveno je i to da su svoje mrtve zakopavali u grobnice.
U jednoj grobnici pored ženske lobanje nađeni su i tragovi nekoh cvijeća, pa to kazuje da i nisu bili samo grubi bezosjećajni pećinski ljudi. Jedno je sigurno, a to je da su bili ovladali znatnim vještinama i da su upotrebljavali razna kamena oruđa. Jedna krapinska vrsta se odlikovala izduženim glavama i dugim udovima, a druga vrsta je bila okruglijih glava, niža, fizički robustnija, a time i okretnija i sposobnija.
Jozo je čitajući znanstvene časopise saznavao, pa šahistima pripovijedao da su zajednica praljudi obitavala i na dinarskim prostorima, a otkriće Mujine pećine u kaštelanskom zaleđu svjedoči da su se dinarski praljudi također živjeli sve do prije tridesetak tisuća godina i služili se boljim oruđima od onih koje je u to vrijeme upotrebljavao „Krambergerov Dedek Kajbumšćak“. Ubacio je Jozo tada i šaljivu dosjetku, pa rekao da su bili hajdukovci, da su bili navijači njegovog omiljenog nogometnog kluba.
Poslije toga je nastavio u ozbiljnom tonu i isticao da su bili tehnički napredniji i imali strugala, nazupce, udupce, kamene noževe i sjekire. Dok je krapinski pračovjek moćno i uspješno lovio i ubijao i nosoroge, dotle je pračovjek „Barba Šime“ s prostora Dinarskih alpa lovio pragoveda, bizone, kozoroge, divokoze, srne, jelene i drugu divljač, a spuštao se i do mora i hranio ribom, rakovima i školjkama.
Ozbiljno pričanje Jozo je asocijativnim dosjetkama učinio još zanimljivijim, pa je kazivao kako su na prostorima na kojima države Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija otkrivene i druge špilje u kojima su živjeli praljudi, a među njima i špilja u dolini „Rašćanske reke“. Hajducima i ustanicima iz vremena Otomanskog Carstva stoljećima je bila znana pećina Šljepara. U Šljepari su jedna iznad druge dvije prostorije duge preko pedeset, a široke oko petnaest metara.
U njima su se u doba Otomanaca mogle skriti stotine bilo hajduka, bilo ustanika, a i tisuće tadašnjih drugih progonjenih nevoljnika. Arheološkim istraživanjima otkrilo se da su i u njoj nekad davno živjeli i neandrtalci. Nađene nagorjele kosti izumrlih životinja svjedoče da je i pračovjek „Bata Moravac“ imao identična oruđa i oružja kao krapinski „Dedek Kajbumšćak“ i kaštelanski „Barba Šime“.
I u Smolačkoj pećini i u Zelenoj pećini i u desetak drugih špilja dinarskog hercegovačkog krša pronađeni su ostatci neandrtalaca, a za sve je karakteristično da nisu mlađi od tridesetak tisuća godina. Arheolozi i drugi znastvenici nisu otkrili pravi razlog zbog čega su neobjašnjivo nestali neandrtalski praljudi.
Neke znanstvene teorije izvode zaključke da je Afrika bila kolijevka najrazvijenije ljudske pravrste, da su novi praljudi iz Afrike krenuli u osvajanje svijeta, da su stigavši u Europu bili sitniji od neandrtalaca, ali da su bili i žilavi i okretni, da su bili lukaviji, da su imali razvijeniju moć skupnih koordinacija, a sve zbog toga jer su bili naoružani razvijenijim mozgom, pa su kao uspješnija skupina opstali.
Iz Jozinih pripovijedanja Ukromir je saznao je mnogo novih zanimljivosti. Saznao je teoriju da su kromanjonci donijeli bolesti kojima se neandrtalac nije mogao oduprijeti. Saznao je da su na eurpskom tlu najstarija nalazišta te ljudske pravrste stara četrdeset i tri tisuće godina.
Prvo takvo nalazište pronađeno u Kromanjonu, pa te praljude prozvaše kromanjoncima. U njihovim obitavalištima po špiljama su otkrivene fascinantne slike i crteži i to dokazuje koliko su se razlikovali od neandrtalaca.
Neki znanstvenici tvrde, a neki te tvrdnje odbacuju: da se kromanjonska rasa miješala s neandrtalskom, da su i neandrtalci imali znatan stupanj inteligencije, a tvrde da i današnji novi čovjek u sebi ima od 1,6 do 1,8 posto neandrtalskog gena. Za kromanjonce je Charles Darwin tvrdio da su pretposljednja evolucijska karika ljudskog roda, a njegov prvi suradnik Russel je tvrdio da se homo sapiensa, da se današnji čovjek ne uklapa u evolucijski lanac, da je to nedokazivo, da homo sapiens nije mogao nastati kroz desetak tisuća godine, jer je starost novog čovjeka starabaš toliko.
To mišljenje podupiru i svi oni koji tvrde da je čovjek kreacijski produkt Neba. Jedan broj znanstvenika dvadesetog stoljeća nije negirao teorije o dolasku praljudi u Europu s afričkog kontinenta, ali navode da se jedan broj naprednijih praljudskih zajednica mogao razviti i na europskom i na azijskom tlu, da su u svojoj evolucije i europski praljudi mogli doživjeli revolucijski skok. Znanstvene su teorije da su se u mlađim epohama ljudskog razvoja razvile i ljudske zajednice koje su krstarile i Europom i drugim kontinentima.
Za posljednjih sedam do deset tisuća godina, za naglu pojavu visoko razvijenih civilizacija i za pojavu visokorazvijenog graditeljstva kakvo ljudski rod ni danas ne umije graditi, te za pojavu pisama i nenadmašenih kiparskih ostvarenja, mozaika i svega onoga što se sačuvalo do danas, znanstvenici tvrde da su to sve velike enigme. Veliki razvojni skok ljudskog roda je neobjašnjiv ukoliko se ne uzme u obzir moć Božjeg, ili nekog drugog kozmičkog utjecaja. Arheologija i antropologija otkrivaju i oslikavaju davna minula stoljeća, ali unatoč svemu nemaju odgovore na mnoga pitanja. Misteriju stvaraju i drevne sumeranske pločice koje je uspješno dešifrirao Židov Z. Sitchin, a i sačuvani babilonski Ep o Gilgamešu.
Prije oko 6790. godine na glinenoj pločici je nacrtan crtež svemirskog broda. Postavlja se pitanje kako je u tim drevnim dokumentima nastao takav opis i prikaz svemirskoga broda, kako je opisana leteća zmija i čovjekov let na Mjesec. Junak sumeranskog epa, najstarijeg epa za koje čovječanstvo zna, je u potrazi za besmrtnošću ušao u leteću zmiju i letio do Mjeseca. Opisao je pritisak na grudima koji je identičan doživljavaju novovjekih astronauta. Zar je Gilgameš prije skoro sedam tisuća godina mogao izmisliti taj gravitacijski pritisak na grudima? Znatno mlađi otkriveni Majanski prikaz svemirskog broda ima mnoge elemente unutrašnjosti suvremenih svemirskih brodova.
Pošto su Ukromiru bila zanimljiva Jozina kazivanja, on ih prenosi u ovo pripovijedanje. Evo nekoliko zanimljivih zabilješki:
„Ribarsko lovačko naselje u Lepenskom viru je staro oko dvanaest tisuća godina, ali ne pripada Neandrtalcima, nego ljudima novog razvojnog stadija ljudske vrste, pripada Homo Sapinsu. Otkriveno je sredinom dvadesetog stoljeća i to onda kad su izvođeni zemljani radovi za gradnju đerdapske brane i hidroelektrane. U lepenskom naselju su pronađeni pored stambenih i sakralni objekti. Đerdapski iliti lepenski čovjek je bio vrstan graditelj šatora, a u šatorima je redovno imao ognjište. Impozantne su na tom lokalitetu pronađene kamene zoomorfne figurice buljookih, odnosno ribookih i ribolikih ljudi i žena i one svjedoče o nastojanjima lepenskih ribara da njeguju duhovnost, da se bave umjetnošču.
Bogato je znatno mlađe arheološko nalazište u Vinči. Staro je oko sedam tisuća godina. Lijepo oblikovane keramičke figure spadaju u red prvorazrednih umjetničkih ostvarenja. Jednoj keramičkoj lijepo oblikovanoj figuri žene arheolozi su dali ime „Dama iz Vinče“, a drugoj isto tako uspješno oblikovanoj dali su ime „Vidovdanka“. Ljudi iz Vinče su imali peći za topljenje metala. U tom arheološkom nalazištu u mjestu Pločnik su ostatci i kamenih kuća iz tog vremena, a starost im se kreće od pet do sedam tisuća godina. Vinčanska kultura imala je neke elemente po kojima je u ravni s najrazvijenijim kulturama iz vremena kad su se rađale napredne ljudske civilizacije.
Impresivno je i bogato nalazima i drugo nešto mlađe arheološko nalazište na Dunavu, nalazište u Vučedolu kod Vukovara. Vučedolski arheološki lokalitet je svjedok da se na visokom civilizacijskom nivou prije oko šest do sedam tisuća godina razvijala značajna ljudska kultura i da je i ona u nekim segmentima ravni sa onom koja se javila kod Sumerana. Mnogo je predmeta koji dokazuju da njihova kultura spada u jednu od najnaprednijih kultura tog vremena. Živjeli su uz obale rijeka na prostorima oko današnjeg Vukovara, Vučedola, Servaša i Vinkovaca. Gradili su četverokutne stambene zgrade u kojima su bile iskopane četverokutne rupe za spremanje i čuvanje hrane.
Ta udubljenja su bila jedna vrsta kućnog hladnjaka. Duborezi i izrada čamaca od debala dokazuju da je „Vučedolac“ krstario po vodama. Kalupi za lijevanje bakrenih predmeta potvrđuju da je izrađivao, za ono vrijeme, moćna oruđa i oružja, a o vještini izrađivanja keramičkih predmeta svjedoči veći broj posuda od kojih su najpoznatije zadivljujuće skladna jedna čunjasta zdjela i jedna sačuvana posuda u obliku ptice jarebice. Valja istaknuti činjenicu da su „Vučedolci“ izrađivali posude za posluživanje hrane samo za jednu osobu i po tome su bili prva takva poznata kultura u svijetu. Posuda u obliku jarebice je nazvana golubica, te je dobila ime „Vučedolska golubica“, iako po osobinama ima više lik jarebice. Po mnogim njenim ukrasima dade se zaključiti da je služila za sakralne obrede. Golubica oko vrata ima ukras koji nose žene, a zagonetna su na vratu iznad ogrlice dva simetrična simbola.
Znakovi na krilima golubice, koja je visoka oko dvadeset centimetara, su još zagonetniji i znanstvenici nastoje dokučiti što oni označavaju. Zaključuju da su znakovi na posudama vremenski kalendar. Sumeranski kalendar iz tog vremena je odgonetnut i zanimljivo je da je po njemu godina imala dvanaest mjeseci, a tajna vučedolske golubice, tajne znakova te keramičke posude još se odgonetaju. Da li će se odgonetnuti i kad će se odgonetnuti ne zna se, a ne zna se da li će se uopće odgonetnuti. Također se ne zna ni to da li će se odgonetnuti tajna zagrebačke mumije, tajna njenih etruršćanskih povoja. Na povoju dugom trideset metara mnogo je zapisa, a mumija je stara blizu pet tisuće godina.
Arheološko nalazište Okolište kod Kaknja još se istražuje. Staro je oko sedam i pol tisuća godina i vjerojatno je to stanište iz paleolita bilo povezano sa staništem na Butmiru i Glasenici, a prema gradnji kamenih kuća blisko je Vučedolskom i Vinčanskom staništu. I u Okolištu kao i u Vučedolu kuće tih prapovijesnih ljudi imaju unutarnje ognište i iskopane trapove za spremišta hrane. Pronađene posude i ulomci keramike imaju bogate ukrase i spiralne i krakaste, a ima i keramičkih figura na posudama i drugih ukrasa.Stanište je imalo obrambeni zid i jarke koji su bili prepreka napadačima, a nađeni ljudski skeleti uz obrambene fortifikacije upućuju na zaključak da su mrtve pokopavali da ih štite. Kao iznimno neobična stvar je i pronađena posuda s ljudskim kostima, pa bi se moglo zaključiti da su se ti prapovijesni ljudi nekad teško rastajali od umrlih, da su njihove kosti dugo čuvali.
O kamenom dobu svjedoče i nalazi stari oko dvanaest tisuća godina u pećini Badanj nedaleko Stoca. I u toj pećini je obitavao čovjek takozvanog kamenog doba i iza sebe je ostavio ugraviran crtež konja, crtež sličan crtežima na Siciliji, Kalabriji i Apuliji. Nađena su i oruđa kojima su se ti davni ljudi služili. Da se kromanjonski ljudski rod u posljednjih četrdeset tisuća godina ubrzano razvijao i raširio po Europi i po drugim kontinentima mnoštvo je dokaza.“
Svestrani Jozo je imao običaj isticati misli nekih znanstvenika i tvrdio da znanost i nije u svemu uvjerljiva, da ima puno toga što je ljudskom umu nejasno i da će se još dugo sukobljavati znanstvena i religiozna tumačenja o postanku i nastanku svijeta, da će se sukobljavati o tome što je um, što je život i što je živa materija. Otkriće postojanje tamne nevidljive materije očituje se u gravitacijskim tokovima i ljudskom umu je nepoznanica.
Pristalce teorije o evoluciji živih bića znanstveno objašnjavaju i dokazuju fizičke promjene i prilagodbe živih bića životnim uvjetima i prostorima, ali do sada nisu uspjeli objasniti osnovnu stvar, nisu uspjeli dokučiti kako je nastao život. Oni vjeruju da se dogodio kemijski proces i da je od nežive materije nastala živa, a jer vjeruju u nastanak žive stanice od neživih molekula, oni u biti njeguju teoriju koja kao i sve religije počiva na vjerovanju. Pristalicama kreacionizma na svu složenost zemaljskog i kozmičnost savršenstva je odgovor vjera u svemogućeg stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog. Kreacionisti i ne negiraju evoluciju živih bića i nastanak novih vrsta, a vjeruju da je u stvaranju života uključena božanska energija.
Obje teorije nastanak života temelje se na vjerovanju i još uvijek je velik broj ljudi kojima je bliže kreacijsko tumačenje nastanka svih oblika života i suvremenog čovjeka, negoli onih koji govore o milijunima godina dugog nastanka i razvoja ameba. Valja istaknuti tvrdnje velikih ljudskih umova da postoji i kozmička evolucija i da čovječanstvo nije doseglo nivo da tu evoluciju spozna, nije doseglo nivo da ju tumači i dokaže, pa tako ne može ni dokučiti nevjerojatan evolucijski ljudski skok u posljednjih dvanaest tisuća godina. O tome što će znanstvenici još otkriti, odnosno što će Božanska ukazanja rasvijetliti, ili što će slučajno isplivati na površinu zemaljskog tla, teško je odgonetati, a po Jozinom uvjerenju je moguće da i livanjski, i duvanjski kraj krije velike arheološke tajne.
Branko Penjak
