Posvećeno umrlim i živim igračima ugašenog Šahovskog kluba „Troglav“ Livno
Po pamćenjima dugovječnih Livnjana, a i onih mlađih koji su pamtili razna pripovijdanja onih starijih, kako o prošlim događanjima, tako i o šahistima, šahovsku igru u Livno su donijeli vojnici dugovječnog kršćanskoga cara Franje Josipa.
Posljednjih dvadeset godina devetnaestog i skoro dva puna dva desetljeća s početka dvadesetog stoljeća po livanjskim gostionicama i hanovima ogledali su se u šahovskim mečevima vojunici koji su bili u odorama Veribus unitisa i koji su se borili za carevinu kršćanskog brkatog cara.
Među njima su bili najbrojniji Slovenci, koji su upamćeni kao raspjevane slovenske fantje, a i jedan broj Austrijanaca, Čeha, Slovaka, Poljaka, Mađara i domaćih livanjskih vojnih kamarada. Svi ti carski vojnici su bili stacionirani u četiri dugačke vojarne sagrađene na zemljištu iznad dvora odbjeglih begova Firdusa. Šah su igrali u vojarnama, ali se igralo i u obje Kuće ljubavi: i u onoj na na desnoj i u onoj na lijevoj obali Bistrice, i u gostionici zvanoj „K Caru Austrijskom“.
‘Kuće ljubavi’ su bile uočljive, jer su noću bile ukrašene crvenim lampionima. Gostionica „K caru Austrijskom“ je uvijek bila svečano okićena i u nju su carski činovnici dovodili svoje namirisane supruge i djevojke. Bila je u blizini kotarske raskošne zgrade na glavnoj livanjskoj ulici i imala parkiralište za fijakere. Glazba je u njoj pozivala gospodu na ples, a imala je i šahovske stolove sa šahovskim figurama u ladicama.
Carska vlast je tijekom svoje vladavine dovodila i stručnjake za unapređenje poljoprivrednih i ratarskih gospodarstava. Prvi šahovski sat u Livno je donio stručnjak za alpske sireve Francuz Gal Cyprian. Pamti se i pripovijeda se da su njegovi sirevi dozrijevali u špilji istočnijeg izvora rijeke Bistrice.
I u doba Države SHS i u doba Crne Aleksandrove Kraljevine šah se igrao i u livanjskim gostionicama i hanovima, kao i u tri okupljališta članova kulturno-umjetničkih i pjevačkih društava, a tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća, a u doba vladavine nove društvene vlasti, koju je Milovan Đilas definirao kao novu povlaštenu boljševičku pro-feudalnu klasu, je oformljen i prvi livanjski šahovski klub, pa u jesenjim i zimskim danima bilo mnogo onih koji su na šahovskim pločama po kavanama bojevali crnim i bijelim figurama.
Uvijek je bilo više onih koji su promatrali šahovske mečeve, onih koji su se okupljali oko stolova, od onih koji su sjedali i igrali. U to vrijeme je boljševička vlast naredila da se u društvenim prostorijama moraju biti obješene fotografije „voljenog Maršala Bravara“, pa je bilo dosta i onih lijepo uokvirenih na kojima maršal razmišlja nad šahovskom pločom.
Petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata igrom je od drugih livanjskih šahista odskakao Jugoslav Žarković, sin jugoslavenskog oficira i kad je Jugoslav odselio iz Livna uspješno je šahirao i u Splitu.
U doba kad je Hruščov zamijenio Staljina (govorilo se da su ga protivnici otrovali, u Livnu je ravnatelj Šegrtske škole, jedan Maslić pokušao osnovati šahovski klub. Klub je povremeno životario, a od 1968. godine je podobro oživio i u Livnu su bila često priređivana šahovska pojedinačna i ekipna natjecanja, pozivani svjetski znani velemajstori i priređivane šahovske simultanke. I jedan svjetski šahovski prvak je tih godina svojom posjetom počastio Livno i Šahovski klub „Troglav“.
Bio je to svjetski prvak Mihail Talj. Iako je Talj govorio da razumije „jugoslavenski jezik“, prevoditelj mu je bio profesor Svetozar Ljuboja. (Tog krupnog vedrog Svetozara dobro pamte Livnjani, a pamte i tragedije njegove obitelji. Rano je Sveto ostao bez svoje Mare, umrla je u četrdesetoj godini života ostavivši Sveti dvije mlade kćeri. Bila je ugledna prosvjetna i kulturna djelatnica i ostala kao nezaboravna livanjska Hasanaginica. Potom je rano umro i Sveto, a njihove dvije kćeri, za mnoge Livnjane su bile bile ukras Livna, tragično su kao djevojke izgubile živote.)
Mihaila Talja u Livno je doveo livanjski sanitarni inspektor rodom iz Glamoča Muhamed Škerić, a i Predraga Nikolića šahovskog prvaka boljševičke Jugoslavije je doveo. Kad je Nikolić gostovao u Livnu u sumultanki na dvanaest ploča izgubio tri partije i jednu remizirao, izjavio je da se u Livnu igra dobar šah. Na livanjskim turnirima je ponekad sudjelovao veći broj majstora, inter majstora i velemajstora.
Pamti se da su šahovske igre i šahovska druženja Troglavovih šahista bila radost za mnoge Livnjake. Postojale su tad i Troglavove učeničke šahovske sekcije za pionire i kadete. Šah je sve do gašernja Šahovskog kluba Troglav bio dio livanjskog sporta. Šahovska druženja i natjecanja su bila poprišta jačanja duha, susreti mudrovanjima, raspravljanja i obrazlaganja šahovskih, a i drugih ideja i tema.
Dugo su se šahisti sastajali u livanjskom Domu kulture. Jedno vrijeme su se sastajali u njegovoj velikoj kavanskoj sali u prizemlju, a potom u kavani na katu. Ukromir se sjeća da je voditelj glazbene sekcije KUD „Radnik“ Ivo Džaja često igrao šaha sa Safetom Burkićem, sa glazbenikom i golmanom Nogometnog kluba „Troglav“.
Iz kavanskog prostora u kojima se nemilice pušile i cigarete i duhan u lulama, a radi mladih šahista preseljena je igraonica u odvojenu prostoriju pored glazbenika, a potom u podrumsku prostoriju ispod dvoranske pozornice. Ni tu nisu dugo ostali i posve su iseljeni iz Doma kulture, koji se preimenovao u Narodno sveučilište. Prostorije bile potrebne za večernje tečajeve stranih jezika. Ima Livnjaka koji kažu da su tečajevi jezika, posebno njemačkog bile svojevrsne pripreme mladim ljudima za selidbe u inozemstvo.
Po završetku rata, a malo više od godinu dana šahisti su se sastajali u kavani „Starog mlina“, a pune dvije godine su igrali šaha u Čitaonici „Narcis Jenko“. Znatan broj Livnjaka je svojim prilozima doprinio da se otvori Čitaonica „Narcis Jenko“. Čitaonicu je dvije godine vodio Ogranak Matice hrvatske, odnosno tajnik Ogranka Zdenko Tičinović.
Bez novca za rad Čitaonica se ugasila. Valja istaknuti da je za veće šahovske turnire livanjski Hotel „Dinara“ više puta dopuštao cjelodnevno korištenje svoje velike sale. Jedan veći turnir Šahovskog kluba „Troglav“ organiziran je i u disko klubu hotela „Park“, kao i jedan u kuhinji Poduzeća za prijevoz putnika i robe „Livno-bus“ i u kavani Automehaničarskog servisa „Dalić“..
Posljedice agresije JNA na jugoslavenske republike koje su se legalnim referendumima izjasnile za svoju samostalnost su i to da su došli crni dani za Šahovski klub „Troglav“, a i za mnoga livanjska poduzeća i četiri livanjske tvornice. (U ime čuvanja neprirodne savezne države Jugoslavije uzaludno je JNA naoružala jedinice za izvršavanje zločina, vojnom tehnikom rušila i porušila gradove i naselja, ubila na desetine tisuća ljudi, izvršila genocidne odmazde i osramotila dva naroda.)
Pamćenja o šahovskim igrama se zaboravljaju, pa će u daljnjem kazivanju biti spomenuta mnoga imena iz vremena postojanja Šahovskog kluba „Troglav“, a radi toga da se otrgnu zaboravu.
Druženja šahista su često postojala kružoci na kojima su se mogla steći i važna i nevažna znanja. Uvijek je bilo dvadesetak za igre i za pripovijedanja spremnih ljubitelja šaha. Šah su jednako voljeli i oni koji su išli u crkve i oni koji su išli u džamije, a i oni koji su govorili da im je vjera bila nebitna stvar.
Šah je privlačio Livnjake i grada i sela, pa su šah igrali inženjeri, profesori, pravnici, liječnici i oni stručnjaci koji su privremeno boravili u Livnu. Jak šahovski klub je bio i u Glamoču, pa su organizirani međuopćinski šahovski mečevi, čak na dvadeset ploča. Šahovskih uzbuđenja je bilo i u slobodnim i u klupskim duelima i pamti se kako su stolari, zidari, mesari, električari, automehaničari i poljoprivrednici pobjeđivali profesore, liječnike, suce i općinske službenike.
Jedan ćelavi općinski inspektor je teško podnosio poraze i često je moljakao od suigrača da mu dopusti da vrati loš potez, a ako mu ne bi dopustio razbacivao bi šahovske figure, pa ih bilo potrebno tražiti ispod stola. Potom bi se svađao i riječima samohvale sebe isticao i govorio da ne razumije da može gubiti partije od nekoga tko je završio samo srednju školu.
Milibratić je bio jedan stariji odvjetnik. U Livno je stigao iz Crne Gore i upamćen je po tome što je svakodnevno u popodnevnim satima tražio gdje se igra šah. Jedanput je u Troglavovoj kavani nakon nekoliko izgubljenih partija svoju tešku kožnu tašnu bacao u glavu gimnazijalcu Remziji. Na Milibratića tada zagalamila voditeljica kavane, svima draga i poštivana od svih – Ruža Vidović.
Dok je bio gimnazijalac Remzija Ledenko je često kibicirao igru istaknutih lokalnih partijskih drugova Mirka Mihaljevića i Frane Sučića, a obojica su se često ljutila na njega. Ponekad ih bacao u očaj, pa mu upućivali poteže odgojne riječi, jer bi kazivao ključne poteze, a još više ih nervirao kad bi sjeo i pobjeđivao ih. Zapamćeno je da je tijekom republičkog natjecanja najviše bodova Šahovskom klubu „Troglav“ donosio baš Remzija. Redovno je igrao na trećoj momčadskoj ploči.
Lukavi jedan sudac je također bio Crnogorac i oženio je lijepu livanjsku učiteljicu Ilonku. Ilonka je na pozornici Doma kulture nekoliko puta lijepo pjevala. Taj sudac je radio i u sudu i u srednjoj školi. Jedanput je u sali Doma kulture pred većim brojem kibicera u izgubljenoj šahovskoj poziciji nadmudrio uobraženog politički visoko rangiranog jednog „druga“, jer je svoju damu stavio blizu njegove, odlučio na trik, pa stavio da ju protivnik džabe uzeti, a uobraženi „drug“ mislio da ju nudi za izmjenu i jer ju nije uzeo. Nije, izgubio je svoju. Reakcija bila urnebesna: došlo do govorenja o nekorektnosti i podmuklosti. Spominjala se stražnjica. Poslije toga znalo se ponavljati: „Ne igraj podmuklo“.
Božo Bralo je bio djelatnik vojnog odsjeka. Zapamćen je po jakoj igri i rijetki su šahisti koji su ga pobjeđivali. U očaj je bacao i službenike vojnog odsjeka i četvoricu milicionara pristiglih iz brdskih sela. Zainatio se da im neće dopustiti da ga pobijede, pa ga uistinu nijedanput nitko od njih nije pobijedio. Kad mu je poginuo dvadesetogodišnji sin jedinac prestao je igrati šaha.
Za milicionara Paju, Milivoja i Bogdana radost je bila noćno dežurstvo u Stanici milicije, pa su znali tijekom noći rušiti i slagati šahovske figure i to ponavljati i po pedeset puta, a u jutro još i ostajati, jer bi rezultat bio neodlučan. Veseljak milicionar Pajo je u burnoj raspravi uvjeravao novinara Dimitiju Bjelicu da nije kadar igrati simultanke i uzalud Bjelica dokazivao da Pajo nije mogao imati figuru više, da mu je jamio skakača s table.
Mljekar Miro Baković iz Gubera dugo je slovio za najjačeg livanjskog šahovskog igrača. Mnogi su dolazili u guberski zadružni dom da bi se s Mirom okušali i odlazili poraženi. Kad je zadružni dom zatvoren Miro je svoje šahovsko znanje pokazivao u gostionici kod guberskog mosta, u gostionici „Kod Bisera“. Uzalud se Biserov Boško trudio pobijediti ga. Ne bi uspio i kad bi Miro po nekoliko piva popio. Miru su rado očekivali i u sali Doma kulture u Livnu.
On i Božo Bralo su prijateljski ratovali i poslije analizirali pozicije. Miro protiv Talja nije igrao, ali je uveliko pomogao livanjskom pjesniku Rapki Ormanu da njegova partija protiv Mihaila Talja najduže traje. Talj je čak sjeo i razmišljao o poziciji, a Rapko kaže da on od trenutka kad je Talj sjeo, više nije znao razmišljati i partiju je izgubio.
Trgovac Ostoja Stević je strasno volio šah, žurio zatvoriti prodavnicu Borovo cipela da bi stigao na vrijeme na zakazani meč s Ivom Kovačušićem, a njegova supruga Mila se često ljutila, jer je ručkove pretvarao u pozne večere. Trgovcu Ostoji je bila radost šahovska igra, pa je često citirao svjetskog šahovskog prvaka Smislova, koji je rekao da žali one ljude koji nisu otkrili ljepotu igre na šezdeset i četiri polja.
Dugo vremena je bio predsjednik šahovskog kluba. Ivo Kovačušić je jedno vrijeme bio pekar, pa se doškolovao i završio ekonomski fakultet, te postao direktor Splitske banke u Livnu. U Moskvi je imao operaciju na srcu i iz Moskve je donio nekoliko šahovskih knjiga. U igri je bio dobar i rijetko je gubio partije od Dimitrija Tomića.
Smiren a dobar šahist Dimitrije Tomić na početku bi igrao hitro i ako bi protivnik prihvatio taj ritam on bi igrao još hitrije. U njegovim duelima s Božom Bralom uvijek je bio tijesan rezultat. Dimitrije je citirao Branka Ćopića koji je izjavio da je šah velika danguba, pa se rano povukao od šahovskog stola.
Knigovođa iz poduzeća „Opskrba“ Srećko Dalić je često pobjeđivao suca Milu Milutina, iako bi Mili poteze sugerirao profesor Dušan Nikić. Milicionar Ivo Ivković je u Livno doselio s Kupresa i na šahovskoj ploči je ratovao s rentgenologom Ivicom Tomićem, a podjednako su jedan drugog pobjeđivali.
I Ivković je pobjeđivao suca Milutina, a Milutin uvijek govorio da mu partiju poklonio. Za suca Milu odvjetnik Mladen Marinčić je govori da mu nikad ni jedna presuda nije pobijena, jer je uporno izvan procesno tražio da se stranke izmire i da tužba bude povučena.
Stolar Pajo Franičević donosio je isječke iz novina i postavljao šahovske probleme matiranja u dva ili tri poteza, a dobroćudni mladi činovnik Nijaz Balagić je probleme najbolje odgonetao. Nijaz se družio s Hercegovcem Mirom Miličevićem i studiozno su analizirali šahovske partije. Miro je smireno igrao i kad bi bio odmoran pobjeđivao je i Remziju i Nijaza.
Zidar Pešo Brčić iz Žabljaka na šahovskoj ploči je ratovao sa elekričarom Vojom Pavićem. Pešo je u Donjem Žabljaku pobjeđivao suseljane i Franu i Jozu i Tvrtka Salapića i dokazivao da su Brčići bolji od Salapića. Pobjeđivao je Pešo i rođaka Matu Brčića, a u klubu je gubio od Mirana Čačije iz Suhače.
Šah su voljeli i na šah dolazila i tri livanjska prva u miliciju primljena Hrvata: Ivo Kelić i njegov radni kolega Ilija Berić bi igrali, a visoki Blaž Granić bi pratio njihove partije. Ivo Kelić je bio ponosan zbog toga što je nakon završene srednje škole upisao fakultet i kao izvanredni student diplomirao pravo, pa napredovao na poslu. Dok bi igrao Kelić bi nagovarao Berića da i on nešto na fakultetu studira. Ohrabrivao ga, a njihovi su mečevi dugo trajali, a rezultati bili tijesni.
Rentgenolog Ivica Tomić je uživao kao kibicer, i pričao bi kako je bio uspješan u igri protiv sanitarnog inspektora Muhameda Škerića. Muhamedu je bilo više do druženja sa šahistima negoli do same igre, a znao je mnoge zanimljivosti iz prošlosti. Jednom je pripovijedao kako je kao mladić morao biti i rojnik.
Liječnik psiholog Muhamed Alijagić iz Cazina je u šahovskim duelima nerado postajao gubitnikom, a u nemoći bi ponekad odigrao krivi poteze i burno se prepirao u dokazivanju na kojem je polju bio njegov skakač, a onda bi se nasmijao, pružio ruku protivniku, naručivao piće i častio sve za stolom.
Stolar Muharem Alić je ostao upamćen i po tome što je često pjevao dok bi igrao, pa bi nekad pjevao: „Mi ne damo zemlje naše da je gaze subaše“, a nekad bi riječ subaše mijenjao riječju koja i nije bila korektna prema protivniku. Neko vrijeme je gubio u mečevima u igri s Ibrom Burzom, Ibro Burza koji je pobjeđivao druge članove KUD-a „Radnik“.
Mirko Todorović i njegov zet iz Makedonije Dragan Andonovski su bili korektni u igri i omiljeni među Troglavovim šahistima, jer se nisu prepirali, a kad bi izgubili partije pružali bi ruku i čestitali protivniku. U klubu je Dragan bio ozbiljan, a Mirko bio dobrćudni veseljak. U klub su doveli i mladog Milana Mihaljicu i hvalili njegovu igru. Mihaljica je bio pobjednik u mnogim duelima i iz pristojnosti ne bi htio kazivati reultate odigranih partija. Nije se volio hvaliti pobjedama.
Jandre Jane Perković je suigrača svaki put častio kavom i sokom. Za mnoge on je bio najbolji šahist iz Vidoške župe i među najboljima u ŠK „Troglav“. Jandre je volio ozbiljnu šahovsku igru i rijetko u mečevima doživljavao poraze. Pamti da je kao srednjoškolac u Jozića gostionici u Vidošima promatrao kako Ivo Janković zvani Zele niže pobjede.
Pitali Zelu bi li zaigrao s Janom, a Zele se zaletio pa rekao da nema u Livnu toga koga on neće pobijediti. Sjeo Jandre za stol, a kad je treći put matirao Zelu on šakom lupnuo pa figure odletjele sa stola. Nije znao podnijeti poraz i to pred puno svjedoka.
Dva brata Arnauta su vrlo često iz pet kilometara udaljenog Gubera pješice stizala i za stolom pokazivala svoja šahovska umijeća. Iz Vidoške župe, iz sedam kilometara udaljenih Glavica bicikl vozeći je stizao srednjoškolac Mladen Perković i brzo se afirmirao u klubu i bio u grupi najboljih igrača, a mlad je i poginuo u prometnom udesu.
Mladenov otac Stipe zvani Faraon dugo je bolno tugovao i još tuguje za Mladenom i kao veliki vrsni umjetnik graditelj neka je svoja ostvarenja u kamenu posvetio svom stradalom sinu. Stipina umjetnička ostvarenja su širom svijeta poznata i ukrasi su livanjskoga kraja, a i Rogoznice na moru. Inspiracija su mladim umjetnicima.
I Stipe je rado igrao i još igr šaha. Njegov susjed Bože Mišković je kao srednjoškolac bio među onima koji su u simultanci imali uspjeha protiv prvaka Jugoslavije Predraga Nikolića. Dok su Remzijai Branko izvojevali pobjede, on je izvukao remis.
Remzija Ledenko, Miro Miličević, Nijaz Balagić, Stevo Borković i Branko Penjak su se proslavili kad su kao peteročlana ekipa na turniru za rođendan jedinog jugoslavenskog maršala u Mostaru osvojili prvo mjesto. Jednog odveć provokativnog mostarskog igrača Branko je uhvatio za brk i upozorio ga da bi mogao imati i većih nevolja ako nastavi s ružnim komentarima.
Zbog potezanja brka u sali nastao tajac, očekivala se reakcija, šamaranje i intervencija milicije, ali Branko riješio stvar neočekivanim prijedlogom i brkatom protivniku rekao: „Kriv si, pruži ruku i naruči piće“, a začuđeni i iznenađeni Mostaranin to prihvatio i pružio mu ruku, te su se prijateljski rukovali. Ta petorka je zaslužna što se livanjski šahovski klub „Troglav“ plasirao u Prvu republičku ligu BiH.
Klub je tad imao i dvije talentirane igračice. U uglednoj livanjskoj obitelji Izeta Karabega Izet je podučio svoju djecu šahovskoj igri i njegov sin Mithad je u vrijeme dok je bio student u Subotici ojačao šahovsko znanje, pa bio najbolji u kući, a jedno vrijeme za mnoge i najbolji u livanjskom šahovskom klubu. Izetov sin Asim je na radost obitelji i susjeda postao pionirski prvak Bosne i Hercegovine, ali je rano prestao igrati šah.
Midhad je nagovorio svoju mlađu sestru Esmu da nastupa za klub i ona je bila iznenađenje u republičkoj šahovskoj ligi, jer je često osvajala bodove. Brat Adis i sestra Adela iz obitelji Šahbaz su se radovali klupskom druženju. Adela bi plakala kad bi izgubila koji meč. U klubu se rodila i ljubav, pa se Stevo Borković zaljubio u Esmu i to završilo njihovim vjenčanjem.
Šah su igrala i dva brata Emrulaia i njihov rođak Afed Dželadini. Emrula Emrulai je igrao i za Šahovski klub „Troglav“, a Sefedin Emrulai i Afed još uvijek rado dolaze među Troglavove igrače i dobro igraju.
Prije agresorskog rata što ga vodila JNA i velikosrpska politika kavanski šah često su igrali i družili se pravnik Draško Krušac i profesor Enes Mastalić. Nisu dozvoljavali da itko prati njihovu igru. Slično su se ponašali susjedi iz Rapovina Stanko Vrgoč i Ante Bralo. Hobi im je bio i mali nogomet. Poslije nogometa uzimali su šahovsku tablu i uz vodu rječice Žabljak bi po više puta redali figure. Profesor Ante je dugo tugovao za jaranom koji je stradao u prometnom udesu.
U livanjskoj Gimnaziji tijekom velikog odmora zaratili bi na šahovskoj ploči Andrija Biban, Salih Delalić i Bećir Mastalić, pa po kazivanju direktora i kibicera Vinka Duvnjaka kasnili na četvrti sat.
U Gornjem Žabljaku je dugo vremena u šahu dominirao Stipe Ćipa Pavić. Zbog privatne mjenjačnice njemačkih maraka u dinare Ćipa je boravio u zatvoru u Foči i pričao kako se u zatvoru igra dobar šah. Pripovijedao je kako je među zatvorenicima postojalo pravilo da damu smiješ samo za damu dati. „Pojesti“ damu skakačem ili drugom figurom značilo je uvrijediti protivnika.
U Priluci se šahovskim znanjem dugo isticao bauštelac Kruno Barać. Otkrio je da izvrsno zna čitati građevinske planove i ugrađivati željezo. Pronicivo je igrao šah i igrao i s njemačkim inženjerima i pobjeđivao ih. Kad se vratio iz Njemačke igrači ŠK „Troglav“ ga pozivali da se uključi u klub, ali on za to nije imao vremena.
Tijekom i poslije agresije JNA na zapadne jugoslavenske republike iz Rujana, sela udaljenog trideset kilometara od Livna na šahovske mečeve je stizao Jakov Pašalić i jedno vrijeme uspješno igrao za ŠK „Troglav“.
Iz Francuske je početkom rata bio stigao Ivan Kovač. Odlikovao se dobrom igrom. Iz Pariza je donio garnituru šahovskih satova. Imao je crni pojas iz karatea i skupa s Nediljkom Matićem vodio je karate sekciju u kojoj je bilo četrdeset učenika. Paradirao je u crnoj uniformi i oponašao Poglavnikovog vojnika. Poginuo je u prometnoj nesreći.
Iz Slavonije u Livno je stigao svestrani sportaš Mladen Ćaleta. Aktivno je u Osijeku igrao rukomet, a volio je i košarku i šah. U pauzama šahovskog turnira u Neumu bi pucao na koš i po dvadeset puta bi uzastopno pogađao trice. Šah je igrao na prvoj ploči i uspješno se nosio i s majstorima i inter majstorima. Odselio je u Njemačku i radi i igra šah za jednu veliku njemačku firmu. Takmičeći se u njemačkoj ligi stekao je velik rejting i postao majstor šaha.
Iz Zenice se u Livno vratio inženjer rudarstva Jozo Ivančić i bio među najboljom petorkom aktivnih šahista. O njemu će biti više riječi u pripovijetci koja se nadovezuje na ovu, u pripovijetci „O pripovijedanjima livanjskih šahista“.
Inženjer mljekarstva Darinko Mihaljević je njegovao bujnu bradu, pa mnogi mislili da je paroh. Jako je igrao i još uvijek jako igra u slobodnim šahovskim nadmetanjima. Rijetko je nastpao za klupske boje Troglava. Jedno vrijeme je igrao za boje Šahovskog kluba „Dario“.
Darinko se rado družio s krupnim u janjeća pečenja zaljubljenim Matom Pervanom iz Vržerala. Pervan ga uključio u šahovski klub branitelja i ratnih invalida. Mate je imao nadimak Lemo i bio je teoretski potkovan, ali sklon vickastim zezancijama, pa u slobodnim partijama njegov skakač često skakao tamo gdje i ne može. Krupnog i snažnog Matu savladala ga zloguka bolest.
Darinkov vršnjak i školski kolega Nediljko Matić je bio karate majstor i izvrstan trkač na svadbenim trkama. Još uvijek svakodnevno održava fizičku kondiciju trčanjem i sklekovima. Matić je dosta kasno započeo sjedati za šahovski stol, pa kao i pokojni Frano Čulo, koji je bio vlasnik kafića „42“ dugo bio kibicer, pa potom dorastao najboljim Troglavovim igračima.
U šali za sebe voli reći da je najbolji šah-majstor u županiji. Zbunjivao je stolara Muharema Alića i kad bi mu napao neku figuru, u napetoj situaciji podviknuo bi: „Šah“, podviknuo i onda kad kralj nije bio napadnut. Jedanput Muharem sklonio kralja i izgubio figuru, pa zbog lažnog šaha tražio da se potez vrati.
Dokazivao prevaru, a Nediljko govorio da i Muharem njega vara, a da se šahovski potezi rukom igraju i da nema vraćanja povučenog poteza. Muharem se plašio Nediljkovih skakača i često je ponavljao da Nediljko “opasno s konjma“ igra. I Muharem i Nediljko bi naručivali piće i za sebe i kibicere i uvijek bi se prijateljski ustajali od stola.
Usamljeni šahovski vitez bio je Srđevčanin Ivo Kuprešanin. Znanja iz šaha je naučio igrajući za novac. Dok je igrao bio je najbolji u srđevčanskim gostionicama. Posebno je rado pobjeđivao dvojicu Vrdoljaka, a mučio se s strastvenim srđevičkim lovcem Jozom Vidovićem.
Dugo je u Livnu uspješno šah igrao i Zoran Arnaut, koji se tijekom rata odselio u Banja Luku. Sada se bavi mađioničarstvom.
Profesor Ukromir je volio šahovska nadmetanja i kao član Šahovskog kluba „Troglav“ je više puta organizirao natjecanja učenika osnovnih i srednjih škola. Jedanput su po njega došli Srđevčani, jer je u gostionici „Mirni kut“ vozač kamiona iz Srbije sve redom pobjeđivao. Stanko Vukadin ga poznavao, jer je jedno vrijeme razvozio pijesak po Šumadiji i tamo igrao šaha.
Obećao Stanko da će mu kad dođe u Livno naći protivnika od kojeg će izgubiti. Otišao Ukromir i nastojao opravdati Stankovo obećanje, pa Srbijanac izgubio nekoliko partija. Čestitao Ukromiru i svima u gostionici platio turu pića.
I Stanko je u prometu rano izgubio život. Idući dan ponovno došao Ukromir u „Mirni kut“ i izgubio partiju od Joze Vidovića. Jozo je tad također po Srbiji svojim kamionom razvozio materijale za gradnju cesta i u večernjim satima nizao pobjede po srbijanskim krčmama.
Među mlađim šahistima dobrom brzopoteznom igrom se odlikovao Dražen Radić iz Žabljaka, ali nikad nije igrao za Šahovski klub „Troglav“, a jedno vrijeme je igrao za Šahovski klub „Dario“. Zavolio je šah dok je studirao stomatologiju, a svoje znanje je nadograđivao kao liječnik u Makarskoj.
Izbjeglica iz Bugojna je bio Boro Đinić i strastveno je volio šah. Bio je u postrojbama HVO-a, bio ranjen, ali nije ostvario nikakav status koji donosi neki novčani dobitak, pa živio u siromaštvu. Nekoliko puta je dobio novčane nagrade na turnirima Šahovskog kluba „Troglav“.
Izbjeglica vojnik Mladen Pavić iz Bugojna i topnik Stipe Kuliš iz Miša su rado igrali šah i u duelima s Troglavovim igračima često pobjeđivali. Mladen je rado ratovao s Hercegovcem Božom Jurišićem i na turnirima je sudac morao rješavati njihove prepirke.
Dok je Bože Jurišić odselio u Zagreb, dotle je Mladen Pavić odselio u Ameriku. Nakon što je ugašen Šahovski klub „Troglav“ u udruzi livanjskih branitelja i u njihovom Šahovskom klubu „Dario“ dobrom igrom su se isticali Mate Pervan i Branko Lozančić.
Šah su voljeli, dobrom igrom se odlikovali, a rijeto u klub dolazili i Guberanin Amir Zijadić i djelatnik Rudnika „Tušnica“ Branko Janković iz Vidoša.
Još je mnogo nespomenutih Livnjaka koji su rado igrali ili igraju kavanski šah, a među njima je i Ahmet Burza. Po kazivanju Edvina Velića Ahmed se posvećuje mladima, pa učenike vodi na Kupres i podučava ih skijanju, a nastoji osmoškolce zainteresirati za šah, pa je nedavno u prostorijama Merhameta organizirao i jedan turnir za gornjogradsku djecu.
Šahovska druženja su za mnoge Livnjake imala i svrhu i ljepotu i o njima se pripovijedalo. lz uskogrudih razloga, moglo bi se reći i iz niskih osobnih pobuda jednog pomoćnika načelnika i jednog predsjednika jedne braniteljske udruge 1998. godine je ugašen rad afirmiranog Šahovskog kluba „Troglav“. Taj dvojac se zalagao da u Livnu postoji samo novoosnovani klub invalida i branitelja Šahovski klub „Dario“.
Jedan broj livanjskih Troglavovih šahista se još uvijek dva puta tjedno sastaje u kavani Poslovnog centra „Forum“ i najčešće igraju brzopotezne partije. Livnjani za jednim stolom viđaju Nediljka Matića, Branka Lozančića, Darinka Mihaljevića, Tonku Ivankovića, Ahmeda Đželaludina, Dražena Radića, Marka Pravdića, Sefedina Emrulaija, Zdravka Anića, Tvrtka Mihaljevića, Kiću Križana i Ukromira Branka Penjaka.
Branko Penjak
