Dolazi jesen lišće žuti i sa stabala polako opada. U ovo tmurno vrijeme naviru sjećanja već davno potisnuta u najdalji kutak moje duše.
No, ovih dana nekako se ta sjećanja bude intenzivnije. Dani kad se sjećamo svojih najmilijih. Dani kad palimo svijeće i nosimo cvijeće njima u čast, iz nekog razloga naviru mi uspomene iz Domovinskog rata.
Ispred mojih očiju lete slike NAS kad smo kao klinci sa 18, 19, 20 godina zamijenili olovke za puške.. Školske klupe za rovove..
Da, dragi čitatelji, ma gdje bili, tako se desilo cijelom nizu generacija u ono vrijeme. Šetajući gradom i gledajući današnje klince kako bezbrižno tumaraju kafićima i veselih lica se smješkaju forama prijatelja.
Tad se vratim u rane 90-te i sa sjetom i tugom se sjetim “NAS” kako smo se isto smješkali i kad nam je kiša granata padala.. meci fijukali povrh glava.. No, uprkos svemu zadržali smo osmijeh.
Kopajući po ratnim dokumentima dolazim do podatka da je u Domovinskom ratu svoj mladi život izgubilo preko 80 hrvatskih vitezova iz općine Livno.
Ah. Sjednem..Popušim cigaretu. Pokušavam se sjetiti svih njih što su život dali. I ne ide.. Prošao je toliki niz godina.. Vrijeme učini svoje.. Slike blijede.. A nekada se u bivšem Stožeru brigade, poslije pukovnije nalazile fotografije svih poginulih pripadnika raznih postrojbi sa područja općine Livno.
No, ni tog više nema, kao što nema ni ideala za koji smo se borili.. Za koje su ovi mladi ljudi naši prijatelji, poznanici, rođaci., braća, život dali.
A dal’ se Vi možete sjetiti, dragi prijatelji, svih koji su život dali za “Bolje sutra”? Hm “Bolje Sutra”?! Zar to više postoji u ovoj žabokrečini od države i županije?
Često se pitam kako to da svaki grad ima svoje Heroje iz Domovinskog rata, koji su život dali i kojih se sa posebnim pijetetom mnogi sjećaju i priznanje odaju.. Al’ moje Livno, čini mi se, da toga nema.
Prvi red do oltara, a zadnji red do morala!
Često za mnoge obljetnice bilo obrane ili oslobođenja ovog il’ onog mjesta vidim u crkvi na svetoj misi neke druge osobe U PRVIM REDOVIMA.. Kao da su i tu rezervacije napravili.. A negdje tamo iza njih skrušeno sjede obitelji poginulih branitelja.. A branitelji od onih prvih ne mogu uopće doći.
Izađeš iz crkve, polažu vijence i pale svijeće, opet oni U PRVIM REDOVIMA.. Žalosno, više njih ima nego branitelja.. A pitam Vas, da li znate VI U PRVIM REDOVIMA kome pokažete vijence i palite svijeće.. Dal’ ste se ikad zapitali, tko su i kako su se zvali ti mladići.. Sinovi koji su život dali za VAS, za NAS?
Pitate li se ikad jesu oni život dali za OVO što se godinama događa u našoj županiji? Pitam VAS U PRVIM REDOVIMA dal’ u crkvi dal’ na groblju, jeste li vi bili kad je trebalo, u prvim redovima, kao što ste sad.
Evo za VAS U PRVIM REDOVIMA upravo ovih dana, točnije 03.11.2019. navršava se 25 obljetnica pogibije jednog od Heroja našeg Livna.. Heroja koga bi se svi vi s osobitom čašću trebali sjećati Darijo Salapić- Beštija, koji je svoj mladi život u 24, godini položio na oltar Domovine, negdje na obroncima Male Drežnice, pri oslobađanju Kupresa.
VI U PRVIM REDOVIMA, dal’ ga se sjećate.. dal’ znate kakav je bio? Sumnjam..
Pa evo malo ću da VAM opišem kakav je bio, u par redaka.. Mada bi trebalo o tom plemenitom Vitezu roman napisati. Odmah na početku agresije na Republiku Hrvatsku pridružuje se HOS-u i spada pod zapovjedništvo legendarnog Marka Skeje koji vodi IX. bojnu i dobiva zadatak da drži liniju u zaleđu Zadra oko Zemunika i Škabrnje, gdje upoznaje legendarnog Irca Toma Crowleya koji ga je zavolio kao rođenog sina.. A vjerujte mi, tko ga je poznavao morao ga je voljeti.
Da, imao sam tu čast da ga upoznam i zavolim 92. godine u Rujanima.. Eh, ljudi moji, koji je to momak bio. Hrabar, častan, ponosan i iznad svega, dobar prijatelj. U jednoj od akcija je izgubio veliki dio desne šake i ostaje sa palcom.. No, nije se predavao, nego je uporno učio pucati lijevom rukom, ma koliko god mu to teško bilo nikad to nije pokazivao.
Bilo je trenutaka kad bi ostali sami. E tad je pokazivao svu tugu i žal u nimalo lakom svom mladom životu.. U jutro bi bio opet onaj stari, veseli mladić koji je za svakog imao pokoju simpatični smicalicu. Po tom je i dobio nadimak “Beštija”
Dolazi 94., spremaju se velike akcije oko Livna. Među ostalima i ova za oslobođenje Kupresa, gdje sav ozaren i srca velika odlazi. I nažalost, pogiba u neprijateljskoj zasjedi na Maloj Drežnici.
Ah, to mi je osobno bio najteži dan u životu. I sad se sjećam njegovih riječi: Kad bi poginuo netko od “nas”! Stari vidimo se gore”!
Eto, VI U PRVIM REDOVIMA, sad znate bar dio komu palite svijeće i polažete vijence .. A takvih priča je preko 80. Pa vas pitam, kad se gurate u prve redove: Zašto vaše i moje Livno nema svoje Heroje?! Zašto Vaše i moje Livno nema Spomen sobu niti 25 godina od završetka rata, sa svim poginulim braniteljima?
Zašto naši učitelji.. nastavnici, profesori ne uče našu djecu kako se branilo Livno?
A, VI U PRVIM REDOVIMA, niste ničim zaslužili da bi se poklonili našim braniteljima, vi koji ste nas većinu rastjerali.. Vi koji ste uništili sve naše ideale za koje smo se borili.. Vi koji nam krv pijete na kapaljku 20 godina .. Vi koji ste uništili dostojanstvo branitelja..
S toga vas molim, ne gurajte se bar u crkvi u prve redove. Pustite, napokon, jadne majke.. očeve.. supruge, djecu, da bar taj dan stanu gdje im je mjesto, U PRVE REDOVE! Jer oni su dale sve što su imali. A vi? …
“Stari, vidimo se gori”
Mate Krolo
