Kršćanska carska schoenbrunnška vlast je i u Livno (koje se u povijesti zvalo i Bardium i Cleuna i Hlibno) i u Zemljicu Prkosnu od Sna  stigla 1878. godine i pored mnogih promjena u svakidašnjem životu i u obrazovanju je velike iskorake napravila, te je po zemlji, koju je dragi Bog dugo bio zaboravio, mnogo toga gradila.

Gradila ceste, bolnice, željezničke pruge, otvarala rudnike, uvela zemljišne knjige, otvarala poljoprivredna gospodarstva, gradila općinske i kotarske administrativne zgrade i mnoga druga zdanja. Građene su i velike školske zgrade, biblioteke i muzejska zdanja.

Bile su to zgrade dotad neviđene i činilo se da se o napaćenoj zemlji Bog odlučno počeo brinuti. Nastupio neviđen preporod društvenog života i u zemlju stizali učitelji, liječnici, veterinari, arhitekti, geometri, glazbenici i svakojaka druga čeljad.

Nova kršćanska vlast u Livnu zatekla samo jednu moderno projektiranu i vrsno građenu školsku zgradu. Bila je to zgrada Hrišćanskog učilišnog zavoda u kojoj je bila Srpska osnovna škola, u kojoj su bile i odaje hrišćanskih obrednika.

Tu su zgradu u vrijeme sutona Otomanskog Carstva gradili livanjski kršćani. U narodu je bila poznata, a i danas je Livnjaci zovu po imenu Jovana Sundečića, po imenu pjesnika iz livanjskog sela Golinjeva, pjesnika čiju je pjesme i poemu Krvava košulja 1889. godine objavila Matica hrvatska.

Valja naglasiti da je ispjevao i himnu Crne gore, a u odi posvećenoj Zagrebu piše:

„Zagrebe,

velike si hrame diga

Znanju, umlju i vještini

Pregnuvši da se penješ

k pravoj sreći i visini.“

Kad se govori o Jovanu Sundečiću valja još nešto kazati. Jovan je bio ne samo pjesnik nego i političar i znalac nekoliko europskih jezika, znalac koji je tvrdio je da su kršćani i hrišćani, da su Hrvati i Srbi prst i nokat i prorekao da se bez krvi ne mogu odvojiti.

Svoja književna djela pisao je narodnim govorom svoga golinjevsko-bužanskog i imotskog kraja. Franjevci ga naučili pisati, a u Imotskom, u školi na talijanskom jeziku otkrio je da lako uči strane jezike, pa je u zreloj dobi znalački govorio i pisao na nekoliko europskih jezika.

Matica hrvatska ga tretirala kao hrvatskog, crnogorskog i srpskog književnika, a današnji Livnjaci se ne trude da ga otmu zaboravu.

U pretvaranju Livna u europski grad kršćanski car iz Beča uložio je znatnu sumu novaca i u Livnu je vrlo brzo sagrađeno desetak velebnih zdanja, a neka od tih zdanja su još uvijek najreprezentativnije livanjske građevine.

To se može reći i za zgradu Srednje strukovne škole u koju je iz Jurkića kule preselila Trgovačka škola, a u toj školi je radio vizionar i lučonoša ideja o slobodi, radio Silvije Strahimir Kranjčević, pa škola ponosno nosi njegovo ime.

Pored manje velebne zgrade, koja je pripadala Hrišćanskom učilišnom zavodu, novcima bogatih livanjskih srpskih trgovaca i obilnom pomoći kršćanskog cara, je 1907. godine sagrađena izuzetno lijepa višenamjenska velika dvokatnica.

Obje su povezane u jednu cjelinu. U novoj velikoj zgradi bilo je mjesta za školu, za čitaonicu i knjižnicu, za Srpsko pjevačko i tamburaško društvo „Sundečić“, a bilo je mjesta i za neke vladine službe i  poštansku službu.

U toj zgradi su se odvijala mnoga kulturna događanja. Zgrada je imala dva predsoblja, dva hola ili hala, pa je hol u prizemlju bio prikladna za sve folklorne sekcije, te se u njemu narodna kola plesala, balovi organizirali, zborovi i tamburaši nastupali.

Druga prostorija iste veličine bila je na katu i u njoj su vršene prve projekcije nove umjetnosti, projekcije živih slika. U knjižnici je bio značajan broj knjiga različitih naslova. Zbog toga, što je i kršćanska Carevina za tu zgradu dala veliku donaciju, neki su tadašnji političari to tumačili kao pokušaj podmićivanja kršćana radi unijaćenja.

Grad Livno je u to vrijeme imao tri kulturno umjetnička društva, tri etnički različita društva, (imalo je hrvatsko društvo Dinaru, srpsko Sundečić i mislimansko Merhamet), a ta društva su se međusobno natjecala, ali i surađivala.

Dirigentski štap Srpskog pjevačkog i tamburaškog zbora nekoliko sezona je bio u rukama prebjega iz Merhametovog zbora, u rukama Mustafe Halulića. Mustafa je bio čuven po svestranosti, po raskošnom talentu, ali i po tome što ga za vrijeme rata cijenio i vojvoda Draža Mihailović i dao mu stolicu u svom štabu na Ravnoj gori.

Iako je novija carska zgrada zvana „Sundečić“ stariju zgradu raskošnim izgledom i zidovima nadvisila, kršćani su isticali da je po mnogo čemu u ljepoti starijoj bila tek do ramena.

Staru zgradu resio majstorski isklesan veliki portal i isklesani  balkon kojeg podupiru skladni isklesani kameni stupovi. Štovatelji i znalci kamenoklesarskog umijeća tvrde da je cijela starija zgrada sa svim uresima jedno od najvrednijih graditeljskih ostvarenja velikog samoukog klesara, graditelja i umjetnika Mate Baje Radnića.

Štovatelji starih građevinskih ostvarena naglašavaju da su se obje zgrade ponos Livna i da su obje veliki doprinos kulturnoj baštini livanjskog podneblja.

Hrišćanski crkveni odbor već dugo pokušava da se bar starija zgrada denacionalizira, kako bi joj dali muzejske sadržaje, kako bi svjedočila da je u Livnu (Lijevnu) u prošlosti živjela velika zajednica hrišćana i da je u njoj djelovalo Srpsko pjevačko i tamburaško društvo „Sundečić“.

Poput „nove“ gimnazijske zgrade izuzetno je lijepa i velika zgrada u kojoj je nekad bila kotarska, a sad je općinska vlast. Nakon što je za svoj stoti rođendan obnovljena, mnogo je Livnjaka ponosno što njihov grad ima vrijedna zdanje bečkog dizajna s početka dvadesetog stoljeća.

Ostatci bečke arhitekture su i nekad luksuzna vila, stara općinska zgrada na Žitarnici, zgrada bivšeg Poljoprivrednog dobra, zgrada časnih sestara milosrdnica, zgrada stare bolnice, četiri velike zgrade u kojima je austrougarska držala nekad dvije, a nekad jednu satniju vojnika.

Zbog toga što dvije spojene gimnazijske zgrade stariji Livnjaci i svagdanjem pričanju imenuju imenom Sundečić, a mlađi je sve više zovu imenom gimnazija, Općinsko povjerenstvo za imenovanje i preimenovanje starih naziva ulica i škola moglo bi Gimnaziji dati odgovarajuće ime.

U obzir dolaze imena zasluženih Livnjaka, ime prvog livanjskog upravitelja realne gimnazije, ime Ante Đogića, jer je  1855. godine utemeljio realnu gimnaziju u Livnu, jer je ta gimnazija prva u Bosni i Hercegovini imala školski statut, a pored toga je njegovom domoljubnom zaslugom nastavni predmet narodni jezik, pored zabrane, prvi put u Otomansko Carstvu nazvan hrvatskim.

________________

*Kad se 2007. godine slavila stota godišnjica Srpskog pjevačkog i tamburaškog društva „Sundečić“, stigli ugledni svećenici i europski znana velika družina glazbenika iz Banjaluke, te Livnjacima nezaboravni koncert poklonila. Lijepo je bilo to što je Crkveni zbor Župe Svih Svetih na tom koncertu tri pjesme izveo, ali, na žalost, u prvim redovima, na stolicama, na kojima uglednici posjedaju, nije bilo nikoga ni od općinskih, a ni županijskih čelnika, a županijska ministrica kulture i prosvjete, koja u rodnom Jovanovom Golinjevu obitava, iz samo njoj znanih razloga nije na proslavi nazočna bila.

*Proslava  sedamdesete godišnjice poslijeratne gimnazije obilježena je u travnju Susretom gimnazijskih zborova iz Splita, Sesveta, Trogira, Mostara, Širokog Brijega, Posušja, Livna, a u svibnju akademijom VI. Večer Gimnazije na kojoj su kulturno umjetnički program izveli Zbor opće-realne gimnazije KŠC Sarajevo, Mješoviti zbor Gimnazije Livno, Plesni klub LDF Livno , Gradski orkestar HKUDa Dinara.

Branko Penjak