Ima gradova koji imaju svoju dušu. To su gradovi koji imaju svoju prošlost. (Zuko Džumhur)
Muzejska zbirka „Stari grad“, poznatija pod imenom „Keljin muzej“, nastala je iz entuzijazma i ljubavi prema zavičajnoj baštini. Njen vlasnik Izet Alić Kelje dugo je sakupljao stare predmete i do danas sakupio neprocjenjivo blago.
Zbirka čuva duh tradicije naših prostora i tragove civilizacija koje su ovim prostorima prolazile i dostojno promovira Livno i širu regiju.
Raspolaže sa 10.000 eksponata, 700 fotografija i nekoliko hiljada/tisuća komada starog papirnog i kovanog novca. Eksponati potječu iz raznih historijskih/povijesnih razdoblja, ponajviše iz 19. i 20. stoljeća. Izlošci su od željeza, bakra, kamena, keramike, drveta, kože, vune, svile, papira…
Eksponati su smješteni u prostorijama Keljine kuće, avlije, radionice i bašče. Manji broj eksponata (slike, muzički instrumenti i dr.) ukrašava i kafić koji se nalazi u sklopu muzejskog kompleksa.
EKSPONATI
Livanjski kraj ima izuzetno bogatu kulturno-historijsku baštinu. U nju su svoje znanje i umijeće ugradili mnogobrojni majstori – kožari, sedlari, tapetari, opančari, ćebedžije, limari, kovači, kolari, puškari, sahadžije, mlinari, pekari, klesari, zidari, kahvedžije, terzije, tkači, vezilje … Iza njih su ostali raznovrsni alati i predmeti – danas brojni eksponati ovog muzeja.
Muzej obiluje starim alatkama, odjećom, obućom, ukrasima, suđem, fotografijama, slikama, starim novcem, dokumentima, tapijama, knjigama…
Najbrojniji eksponati su: sjekire, čekići, kliješta, ekseri; noževi, sablje, koplje, kubure, pištolji, topovska đulad; fenjeri, kantari, ključevi, kalufi (za fesove); verige, sačevi, šporeti, pegle, dagare, džezve, šiševi,; burad, kace, stapovi, bukare, sepeti, plugovi, točkovi (drveni), bešike, sehare, baule; naćve, lopari, lopatice, sofre, čanci, kašike, sahani, ibrici, đugumi, ćase; potkovano jaje; stari novac, medaljoni, ukrasi; odjevni predmeti; muzički instrumenti; dokumenti, fotografije, slike, knjige…
SLOVO O SAKUPLJAČU
Izet Alić Kelje (1945) je veliki ljubitelj, sakupljač, restaurator, kustos i čuvar starina. Po nadimku i bogatoj muzejskoj zbirci poznat je u cijeloj BiH, pa i šire.
A sve je krenulo s tavana očeve kuće, gdje je pronašao očev alat. Bila je to sprava za pravljenje opanaka, stara preko 250 godina. Nju je u amanet dobio otac Mustafa – Mujko, poznati livanjski obućar i opančar.
Radeći kao limar, Kelje se penjao na mnoge tavane, zalazio u podrume, pronalazio stare predmete, kupovao ih i dobivao na dar. Nerijetko, pojedine predmete davali su mu i prijatelji. Tako je nasta(ja)la najveća privatna muzejska zbirka u Bosni i Hercegovini.
KNJIGE UTISAKA
Volim kad se čovjek iz Gvatemale ili iz Jordana upiše na svom jeziku i svojim pismom, kaže Kelje.
Od otvorenja Muzeja (1991) do danas u knjige utisaka upisao se veliki broj posjetilaca. Dvije debele knjige su popunili posjetioci iz raznih krajeva svijeta, a uveliko se ispisuje i treća.
Prvi se upisao Dževdet Vrebac, susjed i prijatelj, vrstan poznavalac povijesti Livna, ljubitelj kulturno-historijske baštine, borac za njenu zaštitu… Datum: 25.08.1991. Jedan posjetilac je zapisao da Kelje za svoj rad zaslužuje sve nagrade ovog grada.
Drugi zahvaljuje vlasniku Muzeja jer je tu za kratko vrijeme upoznao rodni grad svog oca, od davnina do danas.
Treći bodri sakupljača da nastavi dalje i da budućim generacijama sačuva ostatke naše MULTIKULTURE da nam je ne uništi moderni PRIMITIVIZAM.
Neki se čude kako Muzej opstane bez stalne financijske potpore. Oštro osuđuju maćehinski odnos institucija vlasti prema Muzeju i nehaj šire zajednice.
Iz svih utisaka/dojmova prosijava konstatacija da ih je Muzej zadivio, duboko impresionirao, ostavio bez daha… MUZEJ HVALE VRIJEDAN!
Sakupljača Kelju posebno je bodrio i podupirao njegov prijatelj Slavko Gotovac:
Kelji, najvještijem tenećedžiji i hrabrom hodaču po krovovima grada i okolice, čuvaru uspomena na zanačije i zanate kojih više nema, merhametli Livnjaku, zaljubljeniku u rodni grad, sakupljaču historije po tavanima, seharama, dolafima, sanducima, dućanima i magazama – od sveg srca zahvaljujem na svemu što sam lijepo doživio pod njegovim krovom, razgledajući njegovu muzejsku zbirku, dostojnu poštovanja i divljenja.
Njegov prijatelj, Slavko Gotovac, Livno, 04.09. 1997.
Brojnim utiscima/dojmovima pisac ovih redova (Rapko Orman) priložio je stihove:
U STVARI O STVARIMA
u muzeju i. a. k.
ovdje treba doći i razgovarati sa stvarima
u stvari samo slušati šta govore stvari
ovdje sve diše ovdje sve kuca ovdje sve priča
ovdje je bezbroj priča
vrata muzeja otvorena su za sve dobre ljude
oni koji to nisu ovdje i ne dolaze
stvari imaju dušu za onog ko ima dušu
duša ovih izložaka ne otvara se svakome
u ove predmete ugrađene su ljubavi
koliko eksponata toliko majstora
sa zlatnim rukama sa vještim prstima
stvari koje gledam bude o/sjećanja pale žar u oku
sliku pretaču u riječ riječ u sliku
one su vjerna slika svoga vremena
pogledaj ovaj ključ koji je otvarao i zatvarao
vrata stare čaršije
pogledaj ovaj kaluf za fesove
(crven fesić u dragana moga)
pogledaj ovu flautu iz 1902.
koliko li je samo na njene zvuke srdaca zaigralo
uzdaha se otelo
evo i tamburice na kojoj je nekada živa maskota grada
legendarni salkica zvani rogajce
decenijama terzijanom udarao u žice
skladao i pjevao svoje šaljive pjesme
uveseljavao svjetinu
tu je i raritet – vještom rukom majstora
malom konjskom potkovicom potkovano jaje
a šta nam tek zbore stare fotografije
lica s njih utiskuju se u naše oči u naše pamćenje
vrijeme odgoneta i čita
bože kako sve brzo prolazi kako vrijeme leti
kao dlanom o dlan dok se čovjek okrene
stvari ostare – muzej nastane
Livno, 25.10.2013.
