JEDAN LIVANJSKI PETROVDAN
U Livnu su se seljani i građani radovali sajamskom danu Petrovdanu jer su pristizali putujući trgovci, a još više zbog toga, jer su to bili kupci s novcima. Dohodili su iz bližih i daljih krajeva. Tijekom godine mnoge mesnice u gradu ispod Marjana su se na livanjskim, duvanjskim i glamočkim pijacama snabdijevale svim vrstama stoke za klanje.
U vrijeme petrovdanskog sajma prema moru su često gonjena cijela stada goveda i ovaca. Također su se u Livnu nabavljale znatne količine sira i kajmaka, krumpira i raznih vunenih proizvoda.
0 jednom Petrovdanu, a bilo je to jednog dana uoči rata za čiste etničke prostore, uoči rata za prekrajanjem etničkih granica, uoči trećeg pokušaja stvaranja Velike Srbije uz pomoć posrbljene JNA, dva osamdesetogodišnjaka su uz čašice loze rakije pričali o godinama kad su muževno bili moćni, kad se nisu ni pred kim sklanjali, kad su rado veselim ženama u goste dolazili.
Spominjali su svoje podvige, te uzbudljive zajedničke zgode i nezgode. Malo stariji Jakov je pričao kako je u dane velikih snježnih nanosa, u dane kad bi Livno bilo odsječeno od svijeta, na leđima nosio poštu do Duvna i Mostara, kako se ponekad odmarao kod vesele jedne Duvanjke čiji je muž bio u Americi, a koju je i sugovornik Mirko je također posjećivao.
Smijao se Jakov, smijao se Mirko dok su svoje podvige, svoje “borbene” priče prepričavali. Ispričali su i onu kako su ih jedanput četiri nakostriješena brata napala i kako su se zahvaljujući lopatama obranili.
Bila zima kad su se vozikali na konjskim zaprežnim saonicama. Zbog snijega lopate ponijeli. Četiri brata im na put stala i nisu dala da saonice ostave trag preko snijegom prekrivene livade i jedne podvornice. Tu livadu su oni ljeti kosili, a na podvornici je ispod snijega ležala već iznikla napolica. Podvornica nije bila njihovo vlasništvo, koristili su je uz naknadu.
Jakov i Mirko im pružali plosku s rakijom, a braća piće odbila i nisu se htjela maknuti ispred u saonice upregnutih konja. Držali kratke sohe u rukama i namjeravali ih upotrijebiti. Mirkova lopata bila znatno duža i jednog po čelu zveknula, a potom i Jakovljeva imala učinak.
Zveket lopata odjekivao po glavama i uzalud braća pokušavala primaći im se. Kad su Mirko i Jakov skočiii sa saonica, braća pobjegla. Saznalo se da su se krili i od svojih žena i krijući se čvoruge su rakijom lozom liječili.
Tomašin je uočio kako se Mirku i Jakovu staračka krv razigrala, a priče razvezale i sjetili se burnijih junačkih dana, sjetili se jednog Petrovdana, pa o tome pričali. Taj Petrovdan je bio tri godine nakon pogibije crnoga monarha Aleksandra (Karađorđevića).
Na priču je prispio mlađi im rođak, donio bocu vatrene primorske ,,vode“ i u čašice ju nadolijevao. Starci nastojali što slikovitije pripovijedati. Međusobno su se nadopunjavali i oživjeli sjećanja na još neke uzbudljive događaje između dva velika rata.
Spomenuli su mnoge izginule i one koji su robijali. Mirko opisivao i svoje dugogodišnje političko robijanje u Srijemskoj Mitrovici. Slušajući ih Tomašin je lovio svaku riječ i potom u svoju bilježnicu dosta toga zapisao.
Priča se odnosi na jedan Petrodan iz vremena poslije ubojstva kralja Aleksandra 1934. godine. Jakov se sjeća da bio osvanuo lijep sunčan dan i da se očekivala petrovdanska vrućina. Livno se već podnoć uoči Petrova napunilo svijetom sa svih strana. Mnogi su konačili kod prijatelja, a mnogi prespavali na svojim tovarnim kolima.
Iz obližnjih sela slijevale se kolone seljana. Neki ispred sebe gonili krupnu stoku, drugi je vodili na povodnjima, a bilo i onih koji su mirne konje domarce jahali. Bilo i onih koji su dan uoči Petrova obavili neku prodaju, pa obilazili trgovine i tražili određene potrepštine. Svako malo pored obeliska kralja Tomislava promicala su goveda svakojakih rogova.
Oči svijeta su se lijepile za rogove velikih posavskih volova, ali i za oštre i raznoliko uvijene i savijene ovnovske. I ovce i koze se zbijale jedne uz druge i lagano promicale glavnom ulicom. Krupan jarac dugih šiljastih rogova oteo se ćopavom starcu Mirkadinu s Drinove Međe i starac ga proklinjao i uzalud zvao bilo koga da ga ulovi.
Na zaprežnim kolima bijelile se dotjerane drvene kace i bačve i mnoštvo drvenog ratila. Na vratovima životinja zveckala su obješena zvonca i klepetala, a pojedine seoske gazde svoje konje praporcima okitile. Seoske djevojke i mlade žene obukle svečane vezene narodne odore s pjesmom su zašle u velesajamsku vrevu i ne zna se da li su im bitniji susreti i viđenja s momcima ili kupovina odjeće.
Na pojedinim seoskim zaprežnim kolima posjedali i mladići i djevojke i njihova pjesma gradom se prolamala. Stariji Livnjani, što su držali da nisu raja, da su Otomanci, koji se nisu kao neki htjeli odseliti iz prostora u kojima su vjekovima živjeli, sjećali se vremena kad je raji bila zabranjena pjesma i tvrdili da to nije pjesma nego dreka i da ih raja drekom u kuće ugoni.
Svojevrsnom svečanom neorganiziranom, a uspješnom mimohodu poseban je bio doživljaj kad bi se gradom uputile volovske zaprege. Veliki kotači volovskih kola lagano se okretali, a ljepša od ljepših bila ona s Borove glave. To je bila čuvena Kalinića zaprega. Takvih velikih i ukrašenih kotača kao što su bili na Kalinićevoj zaprezi nadaleko nije bilo. Ta je zaprega postala poznata po tome što je dva puta bila i u kršćanskom carskom gradu i oduševila mnoge posjetitelje velesajma carskog seoskog gospodarstva u Beču.
Tog petrovdanskog jutra livanjske gradske gazde, nakon što su i u trgovinama i na stolovima ispred trgovina svoju robu izložiie, i svojim momcima, svojim najamnicima dali upute i zapovijedi kako trgovati, sastale se i uživale u živopisnom mimohodu ljudi i životinja. Kao i obično sastali se ispred Malog konaka i u hladu ispod dviju mirisnih lipa analizirali svoja zapažanja.
Gazde koje su držale da su potomci roda Nemanjića su također sjedile ispod lipa, ispod triju lipa krčme na desnoj obali Bistrice. Svi su znali da Petrovdan donosi veliku zaradu i spremno su ga dočekali.
U mnoštvu glasova najgrlatiji su bili mladi trgovci. Neke matere djecu dovele i kupovale im gumene Bata-ine opanke, a mlađima piskove, zviždaljke, frule-ćurlike i pazile da im djecu netko nesmotren ne nagazi i da veselje djeci ne pokvari.
S roštilja se širio opojni miris prženog mesa, a na porcije ćevapa se čekalo u redovima. Mnogima bio drag miris pečenih janjaca i pečenih odojaka, ali se nekima nisu sviđale cijene tog pečenja. Na glavama prolaznika su bile kape i fesovi, bilo i turbana, a pojavljwale se i šubare i poneki šešir.
Mnogi su se čudom čudili gorštacima u kožunima i nisu znali da ti kožuni imaju čudna svojstva, i da kad se obuku izvraćeni hlade njihova leđa i prsa. Mlađi svijet je mahom gologlav tražio hlad ispod krošanja divljih kestenova. Po ustaljenom običaju neke trotoare zauzeli prosjaci puni svakojakih nevolja i dobivali milodare. Petrovdanski sajam je dan svih livanjskih sela i čini se da su taj dan svi svetkovali i na neslogu zaboravljali. Petrovdanska vrućina djelovala na vruću krv težaka, pa se čekalo u redu i na uličnim česmama.
Uoči podnevne molitve kad se Bogu obraćaju i kršćani, i hrišćani, i muslimani u vrevi i gunguli desio se nov neobičan događaj. Organizirali ga trgovci pravoslavci. Važno im bilo da se Petrovdan po nečemu njihovom zapamti, da u bilo čemu nadvise one koji su slavili hrvatskog kralja Tomislava. Smetalo im što kršćani katolici imaju najbržeg trkača, najboljeg bacača kamena s ramena, najjačeg čovjeka u hrvanju.
Posebno ih zavidnim činilo to što se hvale snagom Nediljka Semrinog, što njegove podvige prepričavaju i o njima u novinama pišu. U novinama objavili fotografiju kako Nediljko s kamiona sam samcat istovara bure od petsto litara vina i napisali da mu među vjernicima triju livanjskih vjera u snazi nema ravnoga.
Odlučili razbiti mit o jakim Livnjanima i o Nediljku, pa doveli jačeg od njega. Uz buku i viku od mosta na Bistrici kretalo se desetak momaka u pratnji žandara. Zastali kod kamenog poprsja Crnog kralja Petra Karađorđevića. Na stepenice postolja se popeo do pojasa razgolićeni moćni delija. Široki kožni remen oko pojasa dodatnu mu moć davao.
Fotografirali ga, a svijet u čudu gledao gomilu atletski oblikovanih mišića, gledali ramena i runjava mu prsa. Nakon fotografiranja krenula kolona ulicom. Od silnog delije pratnja se odmakla nekoliko koraka, odmakli se da svatko dobro vidi dovedenog junaka nad junacima.
Čudni delija uopće nije imao vrat, jer mu ga mišići progutali. Kretao se zatežući moćne mišiće na rukama, prsima i ledima i okrećući se sad lijevo sad desno povremeno dizao ruke iznad glave i pokazivao da je kao od brda odvaljen. Svakih dvadesetak metara kolona bi zastajala, a delija napinjao silna prsa. Oči mu sijevale i bučio kao bak.
Jedan pratilac iz kolone poput telala izvikivao je da delija traži junaka, traži protivnika koji bi izišao na megdan, koji bi se pohrvao. Brzo se raznio glas da je rodom Livnjanin iz Donjeg polja, da je odrastao u Šumadiji i da je hrvač koji je na mnogim sajmovima po desetak protivnika zaredom pobjeđivao.
Tamnoputa boja kože je bila dokaz da potječe od tamnoputih ljudi, koje su Turci poput Vlaha dovodili iz drugih zemalja u napuštena hrvatska sela. Na sajmovima je delija borbu za borbom odnosio i snagom i vještinom je sebi slavu i kruh zarađivao.
Nudila se velika nagrada onome tko ga pobijedi, a hrvanje je otpočinjalo kad bi gazde uplatile opklade. Prošao deiija ulicom, pokazao se jednom, pa drugi put, a onaj vikač iz pratnje posebno prozivao “strašljivce”, Šokce i Otomance, da iziđu na megdan.
Vika uznemirila livanjske katolike, osobito trgovce i razletjeli se njihovi momci da mu nadu protivnika. Tražili velikog i snažnog Nediljka, ali se Nediljko poslom bio udaljio iz grada. Deliju zagledao slikar Pešo, koji je u gradu na rijeci Seini u Parizu naučio slikati, a kao ratnik u Solunu u hrvanju se proslavio. Dok je bio mlađi rado se i sa krupnim protivnicima u koštac hvatao. Ali procijenio je da s ovim današnjim gladijatorom ni u najboljim godinama ne bi na kraj izišao. Po njegovom mišljenju niti Nediljko mu nije dorastao.
Uzavrela gorštačka krv livanjskim trgovcima, koje su pravoslavci zvali Šokcima, i osjećali su da su ih trgovci pravoslavci ponizili, pa govorili da gazda Slipčević autom ode po snažnog Zrnu iz Šujice. Telefonom zvali i saznali da je čuveni Zrno, što je jednom rukom vreće od pedeset oka dizao na konjski samar, otišao na rad u Francusku, pa umukli.
Dok su šutnja i mučnina trajale stolaru Mamiću prišao povisok suvonjav tridesetogodišnjak iz Srđevića i tiho mu govorio da bi on borbu s delijom prihvatio. Gazda Mamić, koji je tog dana obukao svečanu narodnu nošnju i na glavi imao umotan crveni šal, stavio prst na usta i upozoravao ga da ne govori gluposti, jer gdje bi on.
Pomislio stolar Mamić da je taj tridesetogodišnjak malo više popio i pobojao se da će zbog naivne ludosti postati javna budala. Pomislio da taj priprosti Srđevčanin ne osramoti i sebe i njihovo selo. Bojao se da ne obruka sve kršćane, cijelu livanjsku varoš, ali tridesetogodišnjak bio uporan i izjavio:
“Ja ću oprobati”!
-Čuješ Vukadine, ovo ti je ‘rvač od zanata. Skašit’ će te. Ne budi lud! Jesi li ga vidio?
-Ne boj se! Pruži der mi ruku. Pruži da osjetiš što je moja snaga, odgovorio mu koščati od sunca preplanuli znanac Nikola zvani Beca.
Pružio gazda Mamić ruku, a Beca mu pokaza čelični stisak svoje šake i još mu je rekao da ga nije stisnuo ni blizu koliko može. Gazda Mamić nije vjerovao da netko ima toliku snagu u šakama, u prstima, pa nije znao što bi mu rekao. Opipao mu leđa i mišice, a ono sve tvrdo kao da je sav od kamena.
Odveo ga do drugih gazda ‘i svi redom rukom odmahivali, ali poslije rukovanja začuđeno u Becu gledali. Beca im još napomenuo da mu nema ravna u kosidbi, da u potezanju klipa svakog diže i da se ne boji onoga što buči i po gradu halabuči.
Oprezne gazde rekoše mu: – Eto ti, eno on! Ako ti se sramoti, osramoti se. Ali moraš reći da si se sam prijavio, da te mi nismo odabrali. Sve to posebno s rezervom mu ponovio jedan ponosni trgovac, što je sukna i pređu za sukna mastio.
Beca ga mirno i hladno odmjerio i upitao što će dobiti kad ga pobijedi. -Ne boj se ti za nagradu, uglas mu odgovorila dva trgovca. Nemoj govoriti kad pobijediš, nego “ako” pobijediš. Samo ti nama nemoj stradati.
Za tren se prenosio glas da se našao protivnik silnom deliji i da će se hrvači ogledati na Ortaševoj livadi, tamo ispred zgrade žandarmerije. Žurno se uputila masa svijeta prema nedavno pokošenoj livadi i čekala da uživo vidi borbu Davida i Golijata. Gazdama livrirani hotelski momak donio poslane listove papira i bjanko ponude trgovaca pravoslavaca da upišu svoje opklade.
Iz inata katoličke gazde upisale poprilične svote. Gazda koji je imao krčmu po imenu ,,Zagreb“ upisao opkladu u visini cijene dobrog vola, a opkladu mu prihvatio pravoslavni gazda koji je na Kruzima imao mljekaru i tri tisuće ovaca.
U gomili svijeta nastalo guranje tko će sjediti na travi, a tko će krugu klečati, a tko u redovima stajati. Izišlo desetak žandara i velik krug za promatrače označili. Mnogo znatiželjnih na ledinu i sjelo, i klečalo i čučalo. Na drveće se uzverali momčići, a u guranju neki skliznuli, pa se ponovno na grane penjali.
Odlučeno da će se borci livanjskim narodnim stilom hrvati. Gazde pravoslavne se smijale i rugale kad su vidjele ni po čemu izuzetnog delijinog protivnika. Livanjski slikar Pešo prihvaćen za suca i jednom i drugom borcu ponovio početno pravilo.
U stojećem stavu rukama se imaju obgrliti, brade na desna ramena staviti, pa potom jedan drugog omanuti i na pleća oboriti. Beca bez straha prišao deliji i s njim se rukovao. Nije mu otkrio snagu svog stiska. Smijao se delija mršavom koščatom povisokom protivniku i razmišljao kako će se s njim zabaviti, kako poniziti i svjetinu nasmijati.
Dopustio da ga Beca prvi obgrli i malo se začudio jakom stisku i požurio da ga olabavi. Žandari krug održavali, a znatiželjni ljudi se još više gurali i čekali Becinu nevolju, čekali tužan ishod i završetak megdana.
Pešo dao znak za početak, a delija isti tren visoko odigao Becu i nosao ga kao žena preslicu i kudjelju. Pitao žandare gdje će ga baciti, u što ga može ubaciti. Beca raširio noge i pustio da ga delija desno lijevo ljulja, da zamahyje.
Dok ga nosao i njime vitlao Beca mu se šiljatom bradom osvećivao. Šiljata brada bola delijino rame i on to ćutio, pa svojom glavom Becinu odgurivao. Stolar gazda Mamić gledao prizor očekivan i gutao pljuvačku. Bilo mu žao znanca iz sela u kojem se i sam rodio.
Beca svojim dugim koščatim rukama čvrsto obgrlio deliju i strpljivo čekao svoj čekani trenutak. Delijina pratnja dovikivaia i pokazivala mjesto na kojem bi šokačku naivčinu trebalo tresnuti. Slikar Pešo svašta je u životu vidio i svega se nagledao dok je solunski ratnik bio, a ovo hrvanje je pomno pratio i iznenađenje naslućivao i očekivao.
On je uočio da je Beca skladno građen i da sobom dobro vlada, da pokušaje hitrog obaranja nogama sprečava. U grad je stigao i Nediljko i pripremao se da se poslije Bece sa delijom u koštac uhvati. Svjetina čekala da delija dovrši neravnopravnu borbu i uočila kako je dva puta neuspješno pokušao izvesti zahvat bacanja.
Uvidio delija da se Beca vješto kači, uvidio da ga mora spustiti i bolje poduhvatiti. U trenutku kad je to pokušao Beca neočekivano deliji ravnotežu poremetio na sebe ga povukao, pa se iskosio i znalački pustio da delija padne na zemlju.
Vješto i brzo zajahao ga, a svojim snažnim pesnicama kao kliještima. stegao mu oba zapešća. Zanijemila svjetina i svojim očima nije vjerovala. Žandari se ukipili, trgovci pravoslavci vratove istegli i gledali čudo neviđeno. Pitali se u čudu da li je to David pobijedio Goiijata.
Mnogi Becin zahvat nisu ni vidjeli, ali su vidjeli da delija na leđima leži, da se odupire nogama, pomiče i trza. Ništa mu nije polazilo za rukom, ništa nije uspijevao, jer je bio u položaju iz kojeg se teško iščupati.
Žandari preneraženo buljili i promatrall zajahanog deliju, očekivali da će se osloboditi. Sudac Pešo davao znak da je borba gotova, ali junak iz Srđevića deliju nije puštao dok i ovaj ne prizna da je hrvanje gotovo.
Promucao delija da ga pusti, a pobjednik želio da to čuju i sudac Pešo i brkati žandar Živko. Kad je Beca s delije odskočio, prolomio se aplauz i uzvici radovanja. Veliki Nediljko brzo shvatio da neće u borbeni krug ulaziti, da neće nastupiti, pa obukao skinutu košulju. Prišao Beci koji se smješkao, zagrlio ga, a potom digao na svoja ramena.
Sudac Pešo mu pomogao da se posve ispravi i na njihovim rukama stoji. Beca s visoka gledao kako delija i njegova pratnja stružu praznom ulicom, a svjetina klicala:
“Beca, Beca! Beca majstore! Naša pobjeda!”
i kretala se do obeliska prvog krunjenog hrvatskoga kralja Tonislava. Stolar Nikola ga odveo pred krčmu ,,Zagreb” i posadio na počasno mjesto. Za Becu gazde izdvojile trećinu od dobivenih opklada, pa dobio lijepu svoticu dinara.
Sajamskom okršaju se najviše radovao krčmar gostionice “Zagreb’, veliki gazda Mamić, jer je pošteno veliku riskantnu dinarsku opkladu dobio, jer je za tu sumu mogao vola kupiti. On je za Becu trećinu dobivenog izdvojio.
Dugo se među katolicima Livnjanima slavila dobivena petrovdanska pobjeda, a koščati Beca poslije tri dana kupio putnu kartu i otputovao na rad u Belgiju. Priča se da se i tamo junaštvima okitio, a tek poslije krvavog rata se kući vratio.
Nije volio da ga itko pri rukovanju pozdravlja novim drugarskim pozdravom. Jedanput je sreo suseljanina Bekriju Kelavu i s kršćanskim pozdravom ga pozdravio, a Bekrija mu uzvratio: Zdravo druže, i pružio ruku na rukovanje. Što je jače mogao Beca mu ruku stisnuo i bol mu nanio. Ispod noktiju se krv pokazala, a u dva prstna zgloba bol jaka bila.
– Pobogu, što mi to uradi? Jaučući pitao ga Bekrija. -To ti je za tvoj pozdrav ogdovorio mu Beca. Pitali ga znanci što mu je to trebalo, zbog čega je tako povrijedio Bekriju.
-A što je Bekriji trebalo da me izaziva? To mu je opomena. Meni je on prvi bol nanio, ugrizao me za srce, a mogao je i gore proći .
Prof. B. Penjak )( prenešeno sa stranice Srđevići)
