Glavni junak naše današnje priče je jedan od najvećih slikara u povijesti Bosne i Hercegovine Gabrijel Jurkić.
Najprije je bio slikarsko čudo od djeteta, zatim jedan od najboljih studenata bečke likovne akademije (upisan odmah na četvrtu godinu studija!), a onda perspektivan mladi umjetnik koji se nakon studija vraća u Sarajevo i gradi uspješnu karijeru. Koju deceniju kasnije, 1956., život se s njim grubo poigrao.
Gabrijel Jurkić naglo je u Sarajevu postao persona non grata, izbačen je iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i munjevito uklonjen sa umjetničke scene.
SPAS U SAMOSTANU
Jedino mjesto gdje je Jurkić uspio pronaći sklonište, smještaj i utjehu bio je franjevački samostan Gorica u njegovom rodnom Livnu. Franjevci čine presedan i pozivaju slikara da se sa svojom suprugom Štefom useli u njihov samostan! Daju mu sredstva za život i rad, a on kasnije, u znak zahvalnosti, sve svoje slike i crteže ostavlja u nasljedstvo livanjskim fratrima.
Njegove najvrjednije slike izložene su u galeriji koja je u sastavu samostana otvorena 1995. godine.
Šest tisuća crteža izloženih u Galeriji kraj samostana pokazuju jednog novog, nepoznatog Gabrijela, majstora crteža, dokumentaristu, ilustratora, posvećenog i studioznog majstora detalja.
Na pitanje što je, po njenom mišljenju, Gabrijela Jurkića te kobne 1956. sunovratilo i otjeralo u zidine samostana, Željka Vrdoljak, kustosica umjetničke zbirke u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica za „Slobodnu Bosnu“ kaže: “Ne znamo točno što je to moglo biti, ali činjenica jeste da je Gabrijel ustrajavao na slikanju religijskih motiva što vlastima tog vremena nikako nije godilo. On također nikad nije bio moderan, posebno ne na neki očigledan način, nije se uključivao u prevladavajuću struju, njegova djela nisu bila upotrebljiva u dnevnopolitičke svrhe…“
Gabrijel Jurkić: Autoportret
Pošto su se u slikarevoj zaostavštini nalazili i njegovi najraniji radovi iz srednjoškolskih dana, ali i oni posljednji na kojima je radio sve do šezdesetih godina, kada ga napušta vid, posjetitelj dobiva jedinstvenu priliku da prati razvoj i sazrijevanje jednog izuzetnog umjetnika. Postoji anegdota da je tih kobnih godina odbio da slika Tita, a kad su ga pitali zašto, navodno je odgovorio: „Ja slikam samo svece.” Ova priča možda nije istinita, ali jeste ilustrativna za vrijeme i političku klimu u kojoj je Gabrijel stvarao i stradao. A iz njegovih pisama i intervjua jasno je da mu je vjera bila vrlo važna u umjetničkom djelovanju.
“Ja se prosto nisam mogao oteti dojmu Božje ljubavi, koja mi se stalno nametala kao aksiom, kao neodoljivi imperativ. Svuda sam gledao Stvoriteljske prste, svuda vidio harmoniju i prenosio je na platno”, zapisao je Jurkić. Zanimljiv i nezaobilazan dio price o Jurkićevom životu je i njegova ljubav sa suprugom Štefom koja mu je često bila model i inspiracija. Njih dvoje upoznali su se još u studentskim danima, 1911. godine, i zaljubili, a vjenčali su se tri godine kasnije, u osvit Prvog svjetskog rata.
Štefa je bila profesorica francuskog jezika i književnica koja se bavila pretežno vjerskim temama. Njih dvoje nisu imali djece i bili su veoma posvećeni jedno drugom, desetljećima nerazdvojni. Međutim, nakon dugogodišnjeg zajedničkog života, u zrelijim godinama su odlučili da se razdvoje. Ali njihov razvod nije bio izazvan nikakvim za smrtnike uobičajenim razlogom: oni su željeli da svako za sebe ode u samostan i posveti se vjeri. Štefa je stupila u dominikanski red, a Gabrijel u franjevce. No, rad u samostanu je iziskivao veliki fizički napor za koji bolešljiva Štefa više nije bila sposobna, tako da su se, na njenu inicijativu, bračni drugovi opet vratili zajedničkom životu.
Kada je, nakon toga, Gabrijel ekskomuniciran u Sarajevu, Štefa je s njim otišla u samostan Gorica gdje su živjeli do smrti. Franjevački muzeji i galerija Gorica ima u svom posjedu i veliki broj privatnih predmeta Gabrijela Jurkića: njegove dokumente, fotografije, štafelaj, palete, kistove, naočale, pisma…
Posebno su zanimljive skice i studije detalja za velike kompozicije i cikluse, kao što su na primjer skice za veliku sliku Bosanski sabor, koju je naručila Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. No ta slika nikada nije bila završena (iako je slikar napravio čak i studije u ulju) jer kada je Jurkić 1915. zbog ratnih prilika zamolio za produženje roka za izradu slike, bio je kategorički odbijen.”
Jedan od najvećih slikara u povijesti Bosne i Hercegovine umro je u Livnu, na današnji dan 1974. godine.
(SB)