Kao i svaki grad i Livno je imalo svoje kockarske i šanerske legende. Jedna od takvih bio je i Čador, dečko iz stare i ugledne livanjske obitelji. Šta i tko ga je odveo na tu relaciju nije poznato. Možda se rodio sa tom sposobnosti. Uglavnom, od rane mladosti bio je na glasu kao vješt kartaroš, bilo na ovaj ili onaj način. Oni koji su gubili od njega tvrdili su da je varao, samo što nisu mogli dokazati.
Čador je brzo prevazišao svoju sredinu, što je otprilike značilo da nitko više nije htio kockati s njim. Morao je potražiti nova tržišta i nove žrtve. Za kockare kažu da su uspješni u onoj mjeri u kojoj što prije uoče slabosti svojih protivnika, bila ta slabost bahatost, kukavičluk ili pohlepa, nije bitno. Svaki pravi kockar, pa i prevarant će to iskoristiti.
Tako je i Čador zaredao turneje po Europi, najčešće Austriji i Njemačkoj, gdje je bilo i legalnih kockarnica, a još više i naših ljudi koji ga nisu poznavali. Sa turneja se obično vraćao pun k’o brod, čašćavajući Livnjake gdje god bi ih sreo. Najčešće su to bili studenti u Zagrebu ili Sarajevu, dokle bi doputovao vlakom. Čekajući autobus za Livno, gotovo uvijek bi nabasao na pokojega našeg studenta, kojemu bi kupovao šta god bi ovaj i u šali poželio. Poznato je tako da je jednom Livnjaku u Zagrebu pokupovao sve strane rock ploče u tadašnjem Jugotonu, a kad je ovaj rekao da sada mora raditi preko sudentske zadruge da kupi i gramofon, Čador mu je mrtvo hladno ispunio i tu želju.
Uporedo sa Čadorom, istom rabotom se bavio i Mađar, dečko sa sela, koji je vrlo rano zdimio preko grane, do strica u Francuskoj, kod kojeg je ostao vrlo kratko, jer je stric pošteno zarađivao novac teškim radom u brodogradilištu. Mađar se hrabro otisnuo u francuska kasina, gdje je prolazio začuđujuće dobro, pa je ubrzo dobio zabranu ulaska u njih. To mu nije smetalo, često je mijenjao lik, frizure, boju i dužinu kose, da ga nisu mogli upratiti. I rođenog oca je prevario sa jednom takvom maskom u hipi stilu. Vraćajući se sa uspješne turneje kući pred Božić, Mađar je u vlaku naletio na oca i njegovu ekipu koji su se takođe vraćali kući za Božić, poslije naporne bauštelske sezone u Njemačkoj. Nisu ga prepoznali sa dugo kosom i bradom. Najprije ih je opelješio na šibice i poklapu, bilo mu je i to malo, pa je usput maznuo i novčanik rođenom ocu.
Sišao je sa vlaka u Zagrebu da se malo provede i uredi, pa je nakon par dana, uredno ošišan i izbrijan, došao kući za ocem. A u kući atmosfera, kao da je neko umro. Nema para, ne može se opremiti Božić, pa je Mađar sve razveselio kada je podijelio darove. Ocu je dao dvostruko više novca nego mu je uzeo. I sve bi bilo u redu da ćaća nije slučajno naletio na svoj novčanik u sinovljevoj sobi. Bilo je beštimanja do ludila. A Mađar, ko Mađar, samo se pokupio i zviznuo na novu turneju.
I Čador, a naročito Mađar, su bili uspješni kod žena. Nema žene koja ne voli galantnost, a oni su tu bili najjači. Tako je Mađar s vremena na vrijeme dovodio u svoje selo otmjene dame u štiklama da mu pomažu materi oko krava. Kruži i legenda da je maznuo sa vjenčanja izabranicu tada vrlo popularnog košarkaša Nikole Plećaša, koju je takođe doveo da muze krave. I cura nije htjela otići, uvjerena u ljubavnu priču koju je Mađar istresao iz rukava za nju. Dugo ju je njegova mater uvjerava da ju je on prevario, kao i tolike prije nje.
Kružeći tako Europom i redovno se vraćajući kući u Livno, obadvojica potvrđuju naše staro pravilo: Jeb’o uspjeh, ako se za njega ne zna kod kuće. Obadvojica su u tome pretjerivala, tipično livanjski. Tako je Čador jednom, za posjeta Sarajevo, obećao navratiti u dom kod livanjskih studenata, što je i pokušao učiniti. Naime, na putu do doma svratio je u obližnji Granap, da ne dođe mašući rukama. Bilo je nekako predvečer, pred kraj radnog vremena i kupujući hranu i piće, Čador je upratio da je prodavač Nagib, sumnjivih seksualnih sklonosti i da mu se nabacuje. Ne dangubeći ni sekundu, sam je predložio odlazak u pomoćnu prostoriju iza, gdje je brzopotezno zviznuo Nagiba galonom krastavaca u glavu, onesvijestivši ga. Brzo je obukao njegov radni mantil i nastavio prodavati, odnosno davati studentima na veresiju. Na kraju je zamolio grupu studenata da odnesu značajne količine hrane, pića, slatkiša i cigareta Livnjacima u tu i tu sobu, za što su dobili solidnu naknadu. Zatim je pokupio pazar i nestao. Znao je da ga Livnjaci neće odati. Tako se i dogodilo, mada su svi bili privođeni i ispitivani. Nagib je ponudio tako dobar opis Čadora da su ga, u šali, htjeli zaposliti u miliciji. Boja očiju, kose, kravate, broj i marka odijela i cipela. Još uz to dodatak kako se radi o gospodinu finih, školovanih manira.
Ipak, takav život ih je skupo koštao. Brzo su se trošili. Mađar na piće i žene. Umro je od raka pluća. Čador je prošao još gore. Nije se znao peobražavati kao Mađar, pa je za svoje uspjehe za kockarskim stolom često bivao prebijan, što od nezadovoljnih žrtava, što od organa reda. Nakon jednog takvog višednevnog tretiranja palicom i ostalom “softwerskom” opremom tadašnje milicije, Čador je jednostavno psihički krahirao i nije se oporavio od toga do kraja života. Ne znam gdje je noćivao, ali preko dana ste ga mogli vidjeti kod socijalnog, ljeti, a zimi i kad je hladno u pošti sa legendarnom: Imaš kaj sitno?
Često su ga obilazili nepoznati ljudi, koje je on nekada nečim zadužio. Nahranili bi ga okupali i obukli, ostavili koju paru, pa otišli. Za par dana, Čador bi se pojavljvao na svojim starim destinacijama u istom odrpanom izdanju i sa istom rečenicom prema prolaznicima: Imaš kaj sitno? I on je umro prije par godina iscrpljen bijedom i svojim unutarnjim demonima.
Josip Dolušić